Izdvajanje dijela imovine za određene kategorije društva jedna je od glavnih odrednica islamskog učenja. Riječ je o obavezi zekata, sadekatu-l-fitra, kurbana, pomaganju siročadi, siromašnih, prezaduženih i uopće onih koji su u stanju potrebe.

Isa-begov hamam (Novopazarski hamam) predstavlja rijedak primjer dvojnog tipa varoškog hamama. Sagrađen je između šezdesetih i sedamdesetih godina 15. stoljeća kao zadužbina - vakuf Isa-bega Ishakovića, osnivača Novog Pazara.

Imaret (od arapske riječi imara, u značenju građevina) je javna narodna kuhinja u kojoj se, uglavnom, pripremala i besplatno dijelila hrana i obroci siromašnim slojevima stanovništva, putnicima te učenicima medresa (škola).

Gazi Husrev-begov vakuf utemeljen je na osnovu tri vakufname: jedne iz 1531. g. i dviju iz 1537. g.

Musafirhana, bosnizirana arapsko-perzijska kovanica (ar. musafir – putnik; perz. hane – kuća, dom), označava gostinsku kuću (prenoćište, gostinjac) ili stambeni objekat za konačište ili kraći boravak putnika, prije svega siromašnih, na besplatnoj osnovi.

Termin „hān“ potječe iz perzijskog jezika, u osnovnom značenju „kuća“, međutim može značiti „dvor“ i „karavan-saraj“ (Sadri Afšar, 322; Moin, I, 1393).

Vakufi u islamskoj državi, pa time i u Bosni u vrijeme osmanske uprave, predstavljali su važnu polugu u razvoju društva, odnosno zadovoljenju njegovih svakodnevnih potreba.

Hanovi i karavansaraji su služili za smještaj putnika. Karavansaraji su veće građevine u koje se, osim putnika, mogla smjestiti i roba, konji, dakle čitavi karavani.