MILOSRĐE KROZ PRIZMU VAKUFNAME

Vakufi u islamskoj državi, pa time i u Bosni u vrijeme osmanske uprave, predstavljali su važnu polugu u razvoju društva, odnosno zadovoljenju njegovih svakodnevnih potreba. Državna uprava je u svojoj nadležnosti imala organizaciju vojske, ubiranje poreza i sudsku upravu, dok su sve druge potrebe društva (obrazovanje, komunalna infrastruktura, vjerski život i sl.) najčešće podmirivane posredstvom vakufa. Osnivanje i način rada vakufa definirani su posebnim zakladnim dokumentom (vakufnamom). Vakuf, potaknut potrebom vakifa za pridobivanjem Božije milosti, u mnogim segmentima je izraz njegovog milosrđa prema najosjetljivijim kategorijama stanovništva.  

U vakufnami Isa-bega Ishakovića iz 1462. godine, jednom od najstarijih osmanskih dokumenata nastalih na našim prostorima, nailazimo na vakifovu odluku da u selu Brodac, na području Sarajeva, sagradi konačište, koje će se sastojati od tri kuće, jedne staje, jednog ograđenog dvorišta (harem) i ostalog što je potrebno, s namjerom da služi kao tekija (zavija) i besplatno konačište siromašnim učenicima, sejjidima i putnicima namjernicima. U njoj će se kuhati meso, riža i hljeb koliko bude dovoljno, a trošit će se i masnoće koliko bude potrebno. Gosti imaju pravo na jelo tri dana, a višak hrane koji pretekne, kad se podmire gosti i službenici, davat će se nejakoj siročadi koja stanuje u toj kasabi.

Sličnu odredbu nalazimo i kod drugog osnivača Sarajeva Gazi Husrev-bega, pola stoljeća kasnije. Sa zapadne strane časne džamije podigao je imaret – javnu kuhinju. Kako je ustaljen običaj i u drugim islamskim imaretima, odredio je da i ovdje odsjedaju putnici, bilo da su učeni ljudi, šejhovi, uglednici, velikaši, bilo da su siromasi, bijednici, ili stranci, navedeno je u njegovoj vakufnami.

Slične zadužbine su osnivane i u drugim kasabama i šeherima širom Bosne. Sinan-beg Boljanić, osnivajući vakuf u Čajniču, izdiktirao je u svoju vakufnamu i ovo: „Čista srca i potpuno iskreno, tražeći zadovoljstvo Gospodara Uzvišenog, podigao je u spomenutoj kasabi jednu zaviju kojoj nema slične, za konačenje putnika, za ugošćavanje sirotinje, stranaca i bijednika, koja u gornjem dijelu ima dvije tople gostinske sobe, a u donjem konjušnicu, kuhinju, magazin, pekaru i druge potrebne prostorije i namještaj.  Kada opet, tokom i prolaskom dugog vremena, sva vakufska dobra i prihodi od njih dođu u težak materijalni položaj i gubitke, neka se sve potroši za sirotinju“.   

Osnivač Varcar Vakufa Kizlar-aga Mustafa izrazio je na drugi način milosrđe prema stanovništvu kasabe koju je krajem XVI stoljeća osnovao. U svom gradu je, između ostalog, sagradio „jedan čvrsti i visoki han od dvadeset soba (odžaka) za bijedne i siromašne, moćne i nemoćne, te je odredio  da se svake godine kupi djeci koja uče u mektebu po jedna dolama i po jedne čakšire od bijele abe (čohe), i po jedan ćulah (kapa) od čohe i po jedan šareni pojas. Prilikom Lejle-i qadra neka im se to podijeli i obuče. Koliko god se nađe djece u mektebu, neka ni jedno dijete ne bude uskraćeno od poklona, ako je ikako moguće. I, ukratko, svake godine neka se na spomenuti način kupi odjeća od strane vakufa za osamdesetoro djece”.  

Mostarski vakif po imenu Ćejvan-Ćehaja, sin Abdurahmanov, osnovao je u ovom gradu vakuf polovinom 16. stoljeća. U njegovoj vakufnami, između ostalog, nalazimo i ovo: „Vakif je odredio po 2 dirhema dnevno kako bi mualim mogao nabavljati voće koje bude prispijevalo u pojedinim godišnjim dobima i vremenima. A ako ga ne bi bilo, tada će se nabavljati fini slatkiši. Voće će se davati djeci koja pohađaju mekteb, poslije podne, svakog četvrtka. Ako bi preostalo nešto od toga, davat će se siromasima, djeci ili odraslima”. I tako redom. U svakoj vakufnami nalazimo neki detalj kao izraz dobrotvorove želje da milosrđem podmiri potrebe siromašnih, nejakih, pomoći potrebnih. Ilustracije radi, navodimo još nekoliko takvih primjera iz mostarskih vakufnama:

-   Hadži Salih Džundija, iz Nezir-agine mahale u Mostaru, godine 1677. je odredio iz svoga vakufa godišnju platu od 30 akči službeniku koji će za vrijeme ramazana, za potrebe stanovnika ove mahale, donositi svaki dan pred iftar vodu iz Neretve pred Roznamedžijinu džamiju;

-          Hadži Osman, sin Huseinov, iz Mostara, godine 1746. uvakufio je sredstva kojim će se kupiti dva kazana, jedan od 45 a drugi od 25 oka (1 oka =1,25 kg),  i posuđivati siromašnom svijetu prilikom organiziranja svadbi; izdvojiti godišnje po 360 akči službeniku koji bude donosio vodu (iz Neretve) u sebilj, koji se nalazi u munari Kanberaginog mesdžida (na Luci), i brinuo se da preko cijele godine bude uvijek „po dani i noći“ vode u njemu, te godišnje po 30 akči za nabavku burila i susaka.

-   Ibrahim-efendija, sin hadži Salih-efendije, iz Mostara, vakufnamom iz 1781. godine predvidio  je kupovinu jednog tovara dobrog grožđa godišnje, koje se ima podijeliti sirotinji Nezir-agine mahale.

Većina vakufnama u sebi sadrže odredbe koje se tiču zadovoljenja potreba jetima, siročadi, siromaha i nemoćnih stanovnika mjesta na koje se vakuf odnosi, što je podudarno osnovnom cilju vakufa: zadobiti Božije zadovoljstvo zadovoljenjem potreba, između ostalih, i ovih kategorija stanovništva.