HAN I KARAVAN-SARAJ

Termin „hān“ potječe iz perzijskog jezika, u osnovnom značenju „kuća“, međutim može značiti „dvor“ i „karavan-saraj“ (Sadri Afšar, 322; Moin, I, 1393). Usto, ovaj termin ima i drugi značenjski tok u kojem označava titulu kojom su se u pojedinim vremenskim periodima i geografskim područjima s poštovanjem oslovljavale vođe plemena ili porodice, velikoposjednici i velikani, odnosno predstavlja „titulu koja je davana šahovima i emirima u Turkestanu“ (Sadri Afšar, 322; Moin, I, str. 1393) i vladarima među mongolskim i turkijskim zajednicama. Ova titula je u mnoge jezike ušla kao termin „kan“ (npr. Džingis-kan, Kublaj-kan), ili u deriviranom obliku „hakan“, „hagan“, „kagan“ i dr., a njihovi državnički posjedi su označavani terminima „hanat“ ili „kanat“. Međutim, ovo značenjsko polje je potpuno odvojeno od značenja „hana“ kao privredne zgrade koje je u fokusu ovog teksta.

Termin „sarā“ ili „sarāj“ u perzijskom jeziku znači „kuća“, „mjesto gdje se nešto nalazi“ (Sadri Afšar, 458), odnosno „soba“, „visoka zgrada“, „dvorac“ (Moin, II, 1848, 1849), dok je „kār(e)wān grupa ljudi ili skup prevoznih sredstava koji se kreće prema istom odredištu.“ Prema tome, u novom tvorbenom i značenjskom sklopu složenica „karavan-sara[j] je zgrada koja posjeduje sobe, skladišta, štale i dvorište u kojoj su se u prošlim vremenima putnici tokom svog putovanja zaustavljali i odmarali“. (Sadri Afšar, 607).

Han i karavan-saraj su po svom karakteru primarno privredni objekti, građevine koje su služile za prijem i noćenje trgovaca i putnika, te obavljanje trgovačkih djelatnosti. Međutim, han je bio objekat u kojem su trgovci i trgovačke karavane plaćali prenoćište, za razliku od karavan-saraja gdje putnici nisu plaćali konak, ali se sam putnik morao brinuti o hrani i ogrjevu zimi. Stoga, Kreševljaković hanove ubraju u privredne, koristonosne objekte, dok karavan-saraje smatra humanitarnim ustanovama (Kreševljaković, 29). I hanovi i karavan-saraji često su podizani iz vakufskih sredstava, s tim da su kirije od hanova i ostvarivani prihodi išli za finansiranje drugih vakufskih ustanova ili humanitarnih aktivnosti, dok je karavan-saraj finansiran iz drugih vakufa.

Hanovi i karavan-saraji podizani su po gradovima i važnim putnim komunikacijama, često u samoj čaršiji ili njenoj neposrednoj blizini. Hanovi su imali velike magaze u kojima se čuvala i skladištila trgovačka roba, a neki hanovi su imali posebne magaze otporne na vatru.

Podizali su ih visoki državni službenici kao svoje zadužbine. Najstarijim hanom na ovim prostorima smatra se Gazi Isa-begov (Kolobara-han) iz 1462. godine. Na području Bosne i Hercegovine zadužbine u vidu hanova i karavan-saraja gradili su: Isa-beg Ishaković, Skender-beg, Gazi Husrev-beg, Rustem-paša, Turali-beg, Mehmed-paša Sokolović i mnogi drugi. Putopisac Evlija Čelebija zabilježio je da su šezdesetih godina 17. stoljeća u Sarajevu postojala 23 hana, a u čaršiji je bilo 1.080 dućana. U pojedinim historijskim periodima Bosna je bila važna i strateška trgovačka tačka između Istoka i Zapada, gdje je dolazila i kuda je prolazila trgovačka roba s mnogih strana svijeta: Indije, Irana, Arabije, Poljske, Venecije, Dubrovnika i dr., što je uvjetovalo i razvoj trgovačke infrastrukture koju su, između ostalog, činili i hanovi. Među drumovima na kojima su bili česti hanovi jesu: Sarajevo – Podromanija – Zvornik; Sarajevo – Tuzla – Brčko; Sarajevo – Brod; Travnik – Skender-Vakuf – Banja Luka itd.

Pored putničkih hanova koji su uglavnom podizani uz značajnije puteve, postojali su i posebni trgovački hanovi u kojima su odsjedali isključivo trgovci sa svojom robom. Trgovačkih hanova bilo je u gotovo svakom većem mjestu. Trgovci naveliko dovozili su robu u te hanove i prodavali je lokalnim trgovcima a oni dalje lokalnom stanovništvu. U trgovačkim hanovima bi odsjedali trgovci iz provincije i od domaćih trgovaca kupovali razne proizvode, a ukoliko ih nije bilo u dovoljnoj količini, trgovci su ostajali u hanovima i po nekoliko sedmica. Ovakvi hanovi nalazili su se u Sarajevu, Foči, Mostaru, Banjoj Luci, Kreševu, Fojnici i Varešu (Kreševljaković, 31). Trgovci su najčešće dolazili iz Srbije i Albanije. Hanovi su naročito bili posjećeni u vrijeme pazarnih ili pijačnih dana. Naročito su bili posjećeni hanovi u mjestima koja su imala poznate sajmove: Banja Luka, Livno, Tuzla, Prijedor, Bosanski Petrovac, Travnik i Zenica.

Također, postojali su i sezonski hanovi koji su bili aktivni u pojedinim godišnjim razdobljima i gdje su se ljudi okupljali radi liječenja ili velikih teferiča, kao što su bili hanovi na Ilidži ili okolini Kiseljaka.

Premda su hanovi u prvom redu služili za odmor i prenoćište putnika (trgovaca) i njihovih karavana, skladištenje robe i obavljanje trgovine, ipak vremenom su dobijali obilježja i kahvana i krčmi, u kojima se ispijala kahva i točila rakija. U njih su dolazili ljudi iz okolnih mjesta na razgovor ili da od putnika dobiju vijesti iz drugih krajeva Osmanskog Carstva i svijeta. Naročito tokom zimskih noći u nekim hanovima su pjevali pjevači junačke pjesme uz gusle ili tamburu. Putnici bi prepričavali zgode s puta ili iz dalekih krajeva.

Naseljavanje Jevreja krajem 15. i u 16. stoljeću u Bosnu i Hercegivnu iz Španije, naročito u Sarajevo, utjecalo je izgradnju hanova za  njihov smještaj. Sijavuš-paša, namjesnik Rumelije (evropskog dijela Osmanske Carevine), prilikom boravka u Sarajevu oko 1580. godine naložio je da se za smještaj Jevreja sagradi jedan veliki han sa 48 soba kod stare sarajevske sinagoge i u taj han nastanjeni su Jevreji Sarajeva. U ovom hanu, poznatom kao Veliki han (Sijavuš-pašina daira ili Velika avlija), bili su smješteni protjerani Jevreji iz Španije. Kada je on postao pretijesan, sagrađen je još jedan manji han.

Gazi Husrev-begov karavan-saraj, poznat pod imenom Tašlihan, predstavljao je za to vrijeme monumentalnu građevinu ove vrste u Bosni i Hercegovini. Karavan-saraj bio je izgrađen na sprat od kamena (na šta mu upućuje samo ime, od turske riječi taš, što znači kamen), a krovna konstrukcija bila je izgrađena u vidu kupola i bačvastog svoda prekrivena olovom. Gazi Husrev-begov karavan-saraj sastojao se od četvrtastog dvorišta s velikom štalom te magazom u prizemlju i sobama koje su se nalazile na spratu karavan-saraja. Magaze ovog kamenog hana izdavane su domaćim i stranim trgovcima. Svaka soba u karavan-saraju imala je zasebno grijanje, a u njemu je bilo 30 soba. Ovaj karavan-saraj mogao je primiti i do 90 osoba, a boravak u njemu bio je besplatan. Tašlihan je kroz historiju više puta gorio, te je ponovno građen. Posljednji put gorio je 1879. godine i od tada više nije obnavljan. Danas su vidljivi kameni ostaci ovog karavan-saraja u blizini hotela “Evropaˮ. U dijelu ljetne bašče hotela vršena su arheološka istraživanja 1998. godine, tokom kojih su otkriveni temelji i masivni zidovi Tašlihana, pa je izvršena njihova konzervacija. Tašlihan je jedan od tri karavan-saraja koji su se nalazili na Baščaršiji. Izgrađen je u periodu između 1540. i 1543. godine.

Za funkcioniranje hana brinulo se više osoba. O hanu je vodio brigu njegov zakupac (handžija). On se brinuo za ogrjev zimi, za nabavku i posjedovanje osnovnog namještaja i inventar, te hranu (u bogatijim hanovima). Uz handžiju, osoblje hana su činili: kafedžija (pekao je kahve, raznosio ih po sobama po narudžbi i pripaljivao čibuke), odadžija (ložio je vatru po sobama i spremao sobe, osiguravao rasvjetu), podrumdžija (brinuo se o konjima u podrumu i njihovoj prehrani, čistoći dvorišta, otvaranju i zatvaranju kapije) i druga posluga za poslove koji su bili potrebni za funkcioniranje hana.

Koliko su bili česti hanovi u BiH, svjedoči i podatak da su čak 134 mjesta dobila naziv po ovim ustanovama ili s njima u vezi (Kreševljaković, 9).

Pogled iz zraka na Morića han i konzervirani ostaci Tašlihana

 Izvor:

• Kreševljaković, Hamdija (1957), Hanovi i karavansaraji u Bosni i Hercegovini, Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine, Sarajevo.

• Sadri Afšar, Golamhossein, Hakami, Nasrin, Hakami, Nastran (1377), „Farhang-e farsi-ye emruz“, Kalame, Teheran.

• Moin, Mohammad (1375), „Farhang-e farsi“, Amir Kabir, Teheran, tom I, II.

• Bejtić, Alija, ,,Sijavuš-pašina daira u Sarajevu“, Prilozi za proučavanje istorije Sarajeva, godina II, knjiga II, Muzej Grada Sarajeva, Sarajevo 1966, 61-102.

• Husić, Aladin, „Razvitak jevrejske zajednice u Sarajevu do kraja 17. stoljeća“, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, 2017; 46 (38), 105-132.