SAFVET-BEG BAŠAGIĆ – ARHIVI I KULTURA PAMĆENJA

Ako postoji neko ko svojom osobom može istinski simbolizirati i autentično reprezentirati bosanski begovat, kako u njegovoj pozitivnoj, tako i u negativnoj sociopolitološkoj dimenziji, onda je to bez ikakve dileme Safvet-beg Bašagić. Za njega pripadnost begovatu nije bila tek puka titularizacija i sentimentalna uspomena na svijetlo aristokratsko porijeklo njegovih slavnih hercegovačkih predaka (i s očeve i s materine strane), već je to bila Safvet-begova sudbina; njegova životna filozofija; temeljni svjetonazor; humanističko i političko opredjeljenje; osnova kulturnog, prosvjetnog, umjetničkog, naučnog i intelektualnog djelovanja.

Bašagić Safvet-beg, sin Ibrahim-begov, bošnjački književnik, naučnik, prevodilac i političar, rođen je u Nevesinju 6. V 1870, a umro u Sarajevu 9. IV 1934. godine. Školovao se u Sarajevu, gdje se upoznao s orijentalnim jezicima i književnošću. Spremao se u Zagrebu privatno polagati maturu, ali mu je, zbog sudjelovanja u polaganju kamena temeljca Starčevićevu domu (26. VI 1894.), Khuen-Héderváryjeva vlada to zabranila, pa je maturirao u Sarajevu 1895. godine. Nakon toga slušao je orijentalne jezike i povijest na Bečkom univerzitetu i bio nekoliko godina profesor arapskog jezika na sarajevskoj gimnaziji. Doktorirao je u Beču 1910. godine tezom o bošnjačkim piscima na orijentalnim jezicima. Te godine izabran je za zastupnika, a potom predsjednika, Bosanskog sabora, zbog čega nije mogao prihvatiti kandidaturu za profesora orijentalnih jezika na Zagrebačkom sveučilištu. Nakon I svjetskog rata, do mirovine, bio je kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

Safvet-beg je bio oženjen Fahrijom Bašagić, kćerkom Ćamil-bega Bašagića-Redžepašića i Najle Rizvanbegović. Safvet-beg i Fahrija imali su dva sina: Fikreta (r. 1916) i Namika (r. 1917, knjižar), te dvije kćerke: Almasu (r. 1913, udatu Demirović) i Enisu (r. 1922, udatu Knežić). Enisa je u Zagrebu diplomirala na medicinskom fakultetu.

Već na studiju u Beču počeo je skupljati građu za povijest Bosne. Tada je napisao studiju o najstarijem fermanu begova Čengića. Potom je objavio Kratku uputu u prošlost Bosne i Hercegovine od 1463. do 1850 (1900), studiju Gazi Husrev-beg (1907) i književno-povijesnu monografiju Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (1912), te biografski leksikon Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini (1931). Bavio se i kulturnim radom. S Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadžićem pokrenuo je 1900. časopis Behar, a 1903. osnovao društva Gajret, El-Kamer i Muslimanski klub. U kulturnoj povijesti Bosne i bošnjačke književnosti Bašagić je ključna figura. Uz Musu Ćazima Ćatića, prvi je pokušao sintetizirati tradicionalni senzibilitet (s jedne strane klasično-orijentalni, s druge folklorno-zavičajni) i europsku književnu baštinu i postupke. U političkom smislu bio je zagovornik ideje integralnoga bošnjaštva.

”Postokupaciona generacija”

Bašagićevu biografiju su godinama i desetljećima ispisivali različiti hroničari i svako na svoj način i iz svog ugla promatranja jednog burnog i veoma zanimljivog života (Hamdija Kreševljaković, Ivan Milićević, Hazim Šabanović, Alija Nametak, Muhsin Rizvić, Mahmud Traljić, Sajma Sarić, Muhidin Džanko i dr.), ali niko od njih se nije upuštao u pisanje cjelovite kritičke biografije Safvet-bega Bašagića koja ne bi bila samo njegov puki životopis, već i svojevrsni politički, kulturološki, socio-psihološki i mentalitetni portret ovoga čovjeka, iznimno zanimljivog i značajnog za političku, kulturnu i nacionalnu povijest bošnjačkoga naroda.

Safvet-beg je imao tu sreću ili nesreću (?!) da u ranim dječačkim i, kasnije, mladalačkim godinama dočeka dolazak Austro-Ugarske u Bosnu i osjeti ”plimu novog vremena” koje je nezaustavljivo donosilo evropski ili, kako je to narod zvao, „švapski“ stil življenja: pohađanje mekteba u cipelama, korištenje papirnih novčanica, bankarski sistem, novu modu u odijevanju (nošenje šešira i odijela). No, suštinske promjene u tome prevratničkom i prijelomnom dobu bile su mnogo dublje, što se ogledalo u naglom siromašenju begovata i pobuni raje (Nevesinjski ustanak), u konzervatizmu i nesnalaženju vjerskih krugova i propadanju vrhovnih islamskih i državnih turskih institucija; pomodarstvu mlade generacije koja je snobovski prihvatala evropski stil života (skidanje fesa i vale), ali istovremeno i u fanatičnom odbijanju novih formi života, osobito škola i modernog obrazovanja.

Tako je Bašagić svojom intelektualnom pojavom i ličnim ponašanjem predstavljao paradigmu mlade bošnjačke inteligencije s kraja XIX stoljeća, kojoj je priječeno školovanje u svjetovnim institucijama, što ih je ubrzano osnivala nova austro-ugarska vlast. Maksimilijan Braun je s pravom tu raštrkanu skupinu nove bošnjačke inteligencije nazvao ”postokupacionom generacijom”. Ta je generacija halapljivo upijala nove tekovine evropskog stila življenja i sticala moderno znanje.

U listu Novi behar ostalo je zapisano da Sarajevo do 9. aprila 1934. godine nije vidjelo veličanstvenije dženaze od one Safvet-begu Bašagiću. Povorka je krenula iz Hrgića ulice, a na dženazi je bilo 5.000 ljudi. Ukopan je u haremu Begove džamije u Sarajevu.

Arhivi i kultura pamćenja

Poslije Bašagićeve smrti, sva je porodična dokumentacija ostala u posjedu njegovih potomaka, izuzevši neke dokumente nastale tokom njegovog života. Mnogi arhivski fragmenti su ostavili tragove po raznim inventarima i ne daju se konkretno pronaći. Kod njegove kćerke Enise Bašagić Knežić 2003. g. nalazili su se, osim nekoliko ličnih predmeta, spiskovi dokumenata čije postojanje nije moguće provjeriti.

Od tih dokumenata, osmanske isprave je otkupio Arhiv Hercegovine u Mostaru. Naime, Bašagić ih je poklonio Napretkovoj kulturno-historijskoj zbirci 1933. g, ali nakon 1945, kad je rad ovog društva obustavljen, Enisa ih je preuzela, dajući ih na raspolaganje historičarima, kao što su Hamdija Kreševljaković i Muhamed Hadžijahić.

Tokom šezdesetih godina XX stoljeća, neki Bašagićevi potomci su bili u dosta teškom finansijskom stanju, pa su se odlučili da prodaju te isprave tako da ih je Enisa, posredstvom svog muža, porijeklom Mostarca, ponudila Arhivu Hercegovine. U Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti su ustrojili odbor za ekspertizu, u čijem sastavu su bili arhivist Ivan Esih (1898-1966.) i orijentalista Sulejman Bajraktarević (1896-1977.). Bajraktarević je obradio detaljni inventar zbirke, dajući i kraće i opširnije sadržaje svih dokumenata. Sveska je bila pohranjena uz zbirku i jedna kopija je povjerena Enisi. Osim ovog primjerka, čini se da su ostali inventari nestali.

Bašagićevu osmansku zbirku je Arhiv Hercegovine otkupio za tadašnjih 3.500 dinara. Tokom rata 1992-1995. g. uredio ju je Šaban Zahirović, objavljujući i dio svoga rada u časopisu Hercegovina.

Osmanska zbirka omogućuje uvid u život Bašagićevih predaka i najvažnija je kad je u pitanju život Safvet-begova oca, samog Ibrahim-bega Bašagića. Zato je njeno objavljivanje zanimljivo u okviru historije bosanskohercegovačkog devetnaestog stoljeća.

Historijski arhiv Sarajevo je u decembru 1966. godine, na osnovu ponude dr. Enise Bašagić i Almase Demirović Bašagić, za tadašnjih 12.000,00 dinara otkupio dokumente iz ostavštine Safvet-bega Bašagića. Formiran je fond Bašagić dr Safvet-beg (Sign. O-BS-279), koji sadrži originalne rukopise Safvet-bega Bašagića iz oblasti književnosti, prevode, pisma brojnih književnika, kulturnih i javnih radnika Safvet-begu Bašagiću, lične dokumente, nešto fotografija itd. Arhivska građa je nepotpuna; vremenski raspon: 1885-1934; spisa i sveski kut. 5; metara dužinskih: 0,5; dobro sačuvana, tematski sređena, pristupačna; jezik: bosanski, arapski, turski, perzijski, njemački; pismo: latinica, arebica; urađen  analitički inventar.

Ovdje želim naglasiti važnost Bašagićeve prepiske koja je pohranjena u raznim arhivima. Nažalost, nije moguće da se ta prepiska prati u oba smjera, odnosno nemamo, osim u rijetkim izuzecima, pisma koja je Bašagić uputio svojim prijateljima i raznim licima iz političke i obrazovne sfere u svoje doba, nego su u njegovim rukama i kasnije u posjedu raznih ustanova koje su ih naslijedile samo ona pisma koja je primio. Najviše tih pisama ima u fondu u Historijskom arhivu Sarajevo. Dalje, nekoliko pisama se nalaze i u fondu Milivoj Dežman, Odjela za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjenosti (HAZU OK MD). Postoji i nekoliko pisama autografa, do sada pronađenih ili pohranjenih u raznim fondovima, posebno u Arhivu Bosne i Hercegovine (ABH). Na kraju, iščeznula su i neka pisma iz Bašagićevih dokumenata, povjerenih društvu Napredak (Napretkova kulturno-historijska zbirka), čiji spomen nalazimo u raznim člancima koje su napisali njegovi prijatelji i štovatelji između dva rata. Tako se Munib Šahinović Ekremov poslužio jednom sveskom, u koju je Bašagić prepisao tri pisma svom prijatelju Bakir-begu Tuzliću, poznatom članu Egzekutivnog odbora Pokreta za autonomiju, koja je poslao 1910. godine.

Iz dostupnih inventara navest ću samo mali broj osoba s kojima se Bašagić dopisivao: Alaupović Tugomir, Arnautović Mehmed, Barun Benko, Ana Bezdekova, Husein-beg Biščević, Mujaga Čišić, Milivoje Dežman, Osman Dujmović, Ida First, Smail-beg Ferizbegović, Kosta Herman, Ibrahim Kajtaz, Andrija Luburić, Gavro Manojlović, Vladimir Mažuranić, Edhem Mulabdić, Osman Aziz, A. Olesnicki, Ivo Pilar, Vladislav Skarić, Marija Strozzi-Ružička, Franc Babiger, M. Mrazović, Varešanin….

Mjesta sjećanja i pamćenja, kao što su arhivi, muzeji, biblioteke, memorijali i sl, izraz su procesa u kojem ljudi više nisu uronjeni u svoju prošlost nego je čitaju i analiziraju. Sada je prošlost tu da se arhivira, pa su i mjesta sjećanja i pamćenja rezultat tog gotovo arhivskog i paničnog nastojanja da se nešto iz prošlosti ipak uspije spasiti. Dok je historija vrsta rekonstrukcije prošlosti, sjećanja su u trajnoj evoluciji, osjetljiva na prisvajanja i manipulacije, podložna dugim mirovanjima i naglim oživljavanjima. Zbog toga je „kultura sjećanja“ promjenjiva i ovisna od interpetacija prošlosti, koje se, kako mi ovdje dobro znamo, nekada i vrlo brzo mijenjaju. Bašagićeva kolekcija islamskih rukopisa i starih knjiga, koja je u posjedu Univerzitetske biblioteke u Bratislavi, godine 1997. je uvrštena na Listu svjetske baštine, kao dio UNESCO-vog programa Memory of the World Programme. Dio ove kolekcije je dostupan online, posredstvom Svjetske digitalne biblioteke.

Imajući u vidu činjenicu da o sjećanju neprestano govorimo, jer ga više nemamo, a da bismo pamtili, neophodno je podsjetiti se na stav Bašagića: Jedan narod može doživjeti politički, socijalni i ekonomski fijasko u svojoj postojbini. Sve je to privremeno, sve može biti od danas do sutra. Ali ipak imade nešto što nije prolazno, što ne može ni puki slučaj, ni najljući neprijatelj uništiti, a to su umotvorine koje mi zovemo literaturom. Taj trijumf ostaje za vijeke, jer je on amanet budućim naraštajima i vremenima.

IZVORI I LITERATURA

• Historijski arhiv Sarajevo, fond Safvet-beg Bašagić; (HAS; BS 279), analitički inventar,

• Sajma Sarić, „Život i rad Safvet-bega Bašagića u dokumentima Državnog arhiva Bosne i Hercegovine“, Zbornik radova sa naučnog skupa ”Safvet-beg Bašagić - bošnjačka intelektualna strategija”, Zenica, 1994.

• Muhidin Džanko, BIOGRAFIJA SAFVET-BEGA BAŠAGIĆA-REDŽEPAŠIĆA: Nepodnošljiva neizbježnost pozitivizma; Divan, 3-4, 2000. godina.

• Bašagić, Safvet-beg, Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020.

• Alija Nametak, Sarajevski nekrologij, 1995.

• Autobiografska pjesma Safvet–bega Bašagića pod naslovom Kratak pregled mog života; ”Gajret”, X/1926, 5, 66, 67.

• Mateo Žanić, Od mjesta sjećanja do zajednica sjećanja – društveno označavanje prošlosti, Zbornik radova: Vukovar '91. – dvadeset i prva godina poslije – Istina i/ili osporavanje (između znanosti i manipulacije), 2013.

• Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti: Prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine, Izabrana djela, knj. 3, prir. Džemal Ćehajić i Amir Ljubović, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1986.