BOŠNJAČKI POLIHISTOR MUHAMED HADŽIJAHIĆ

Muhameda Hadžijahića se označava historičarem, bibliografom, hroničarem i sociologom. I ne griješi se kada ga se kao naučnika tako označava; u svim tim disciplinama iskazao se kao istraživač i autor radova iznimne kompetentnosti, erudicije i kreativnosti.

Tematsku širinu i naučnu vrijednost njegovih historiografskih  radova predočava nalaz Mustafa Imamovića: „Praktično nema nijedne oblasti historije, od književnosti, etnografije, arhitekture, antropologije i religije do prava, politike i privrede, niti jedne epohe bosanske povijesti, od prethistorije do modernih vremena, o kojima Hadžijahić nije u većoj ili manjoj mjeri pisao i ostavio traga i uticaja u nauci.“ Uz historiografske radove, Muhamed Hadžijahić je pružio dragocjene priloge humanističkim i društvenim naukama s najvažnijim bošnjačkim bibliografijama, s najpoticajnijim sociološkim prikazima bosanske muslimanske religioznosti, s izvornim interpretacijama aktualnih društvenih pojava. A pretežan dio radnog vijeka proveo je obavljajući poslove profesionalnog pravnika, izvan naučnih institucija i akademskih središta. Stoga njegova biografija impresionira u mjeri u kojoj njegova bibliografija zbunjuje i fascinira.

Rođen je 1918. u Sarajevu, u ulemanskoj porodici koja vuče porijeklo i bosansku tradiciju visoke islamske učenosti od Mustafe Muhlisije, kadije i pjesnika na orijentalnim jezicima. Osnovnu školu i klasičnu gimnaziju pohađao je u Sarajevu, a na Zagrebačkom sveučilištu studirao je pravo i stekao doktorat iz pravnih nauka. Njegovi autorski počeci podsjećaju na početke iskazivanja mladih njemačkih genija s kraja osamnaestog i početaka devetnaestog stoljeća: kao petnaestogodišnjak je u Novom Beharu objavio tri priloga o junacima bošnjačkog usmenog predanja, a prije navršenih dvadeset godina imao je već desetak objavljenih članaka o bošnjačkom pjesništvu i značajnim alhamijado pjesnicima.

Sredinom trećeg desetljeća života, u trećoj godini Drugog svjetskog rata, ilegalno je sačinio i u vidu memoranduma tajno uputio na Zapad, Saveznicima u borbi protiv sila Osovine, historijski značajni tekst o stradanju bošnjačkog naroda. U tekstu su prikazani povijest Bosne i Hercegovine, tragična sudbina bosanskih muslimana pod ustaškom vlašću i genocidna zlodjela koja su nad muslimanima počinili četnici i drugi. Na osnovu dokumenata i cjelovito provjerenih podataka u središnjem dijelu teksta prikazana su monstruozna četnička klanja muslimanskih žena i muškaraca, djece i staraca, koja su u masovnim razmjerima počinjena u istočnoj Bosni, istočnoj Hercegovini i u Sandžaku. Međutim, ovaj Hadžijahićev tekst neprocjenjive  historijske važnosti ostao je nepoznat u socijalističkoj Jugoslaviji u kojoj je odmah uspostavljena i uporno održavana državna politika minimiziranja i prešućivanja četničkih zločina nad Bošnjacima i Hrvatima; tekst je objavljen nakon propasti Jugoslavije i pet godina po smrti autora.

Na putu naučnika i angažiranog intelektualca, Muhamed Hadžijahić se kretao svjedočeći egzistencijalno jedinstvo života i naučnog rada i zastupajući intelektualno prožimanje pitanja prošlosti s pitanjima sadašnjosti i budućnosti  bošnjačkog naroda i Bosne i Hercegovine. Bio je historičar najšireg historiografskog i kulturološkog kretanja i autor sa stilom, sa znanjem i osjetljivošću za različitost jezika očitovanja različitih „predmeta“; radove je zasnivao u  literaturi i građi ogromnih razmjera, a pojave, događaje i ličnosti uvodio u šire svjetove historijskog smisla, čuvajući njihovu individualnost i uvažavajući njihove povezanosti u odnosima bez podređivanja. Prošlost Bosne i bošnjačkog naroda u njegovom pristupu nije bila skladište prošlih stvari, nešto što je u stanju nežive opcije i što se može proučavati kao što se proučava historija drevnog Egipta. Kulturno i političko nasljeđe Bosne i bošnjačkog naroda, počev od ranih srednjovjekovnih vremena, u njegovom se djelu pojavljuje u stanju izvornog pokreta, zagonetnog, razuđivanog i zamagljivanog, zaustavljanog i obnavljanog, ali pokreta koji je neprekidan i u kojem su svi sudionici značajni: sabor na Duvanjskom polju i „Ljetopis popa Dukljanina“, bogumili, stećci i Crkva bosanska, gradovi i putevi, četiri bosanska pisma i hramovi četiri vjerske zajednice, predislamski običaji muslimana, bosanski sinkretistički elementi i muslimanske rezolucije iz 1941, zanati i pravne norme, hamzevijski pokret i bosanski prevodioci Kur'ana, Mehmed-paša Sokolović i Hamza Bali Orlović, Bašeskija i Umihana Čuvidina, Skender Kulenović i Tahir-beg Dautbegović, zastupnik Spinozine filozofije i Kulenovićev duhovni autoritet iz Donjeg Vakufa.

S nepreglednim obiljem tema, nalaza i ideja, s neumornim razvijanjem i komuniciranjem historijskih uvida i spoznaja, Muhamed Hadžijahić je širio područja istraživanja povijesti Bosne i Bošnjaka i svjedočio koliko su ta područja prostranija i  izražajnija od vladajućih okvira njihova historijskog definiranja. Stoga je trpio otpore i prešućivanja u tradicionalnoj jugoslavenskoj historiografiji, koja je počivala na srpsko-hrvatsko-slovenačkim konceptualizacijama povijesti južnoslavenskih naroda iz vremena nastajanja prve Jugoslavije, i savladavao prepreke sistema druge Jugoslavije u vremenima državnog ograničavanja i relativiziranja povijesnih prava Bošnjaka u odnosu na druge narode i Bosne i Hercegovine u odnosu na druge republike. Žrtva koju je prihvatao kao cijenu za   ustrajavanje u naučnom  radu pokazuje se upečatljivo u činjenici da je značajan dio tekstova, a sve su to tekstovi sa stilom i sadržajem, objavio pod raznim pseudonimima.

Za života  su mu objavljena djela „Od tradicije do identiteta“ i „Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini“. Na šapirografu su umnožene „Građa za bibliografiju o nacionalnoj problematici bosanskih Muslimana“ i „Bibliografska građa za proučavanje historije naroda BiH srednjovjekovnog i turskog perioda“. Muhamed Hadžijahić je umro 1986. godine, a posthumno su objavljeni, pored  rukopisa „Posebnost Bosne i stradanje Muslimana“, rukopis studije o etnogenezi Bošnjaka „Porijeklo bosanskih Muslimana“ i djelo „Povijest Bosne u IX i X stoljeću“. Ta djela i njegove mnogobrojne studije i rasprave, objavljene u časopisima i različitim zbornicima, utkana su u procese društvenog, ekonomskog i kulturnog uspona    Bosne i Hercegovine i afirmacije bošnjačkog naroda; značile su i znače neposredan doprinos poznavanju bosanskohercegovačke i bošnjačke prošlosti kao najsigurnijoj i najodređenijoj emancipaciji, kao nužnom samopostavljanju za djela u sadašnjosti i ciljeve u budućnosti.