AHMED VAHDETI DOBRUNJANIN

Ahmed Vahdeti (k.s.) rođen je u istočnobosanskom gradiću Dobrun, nedaleko od Višegrada, gdje je, čini se, i proveo značajan dio svog života, pošto se riječ Dobruni (Dobrunjanin), u više rukopisa nalazi iza njegovog imena, a on je jedini Dobrunjanin čije se ime spominje u islamskoj književnosti. Osim poezije koja je u izvornom obličju sačuvana do danas, malo je poznatih stvari iz života Ahmeda Vahdetija. Godine njegovog rođenja i smrti nisu poznate, ali se zna da je 1603. bio živ. Stekao je vrlo široko obrazovanje, vjerovatno u Sarajevu i Istanbulu. Osjećaj dubokog poštovanja i ljubavi prema perzijskom jeziku i poeziji, koje je stekao već u ranoj mladosti, s jedne strane, podstakli su ga da predmetne discipline, jezik i stil, savlada do maestralnih razina, a s druge, to mu je osiguralo neposredan pristup učenjima i nazorima koji će kasnije postati njegovo životno opredjeljenje. Veliki dio svog života Vahdeti je proveo putujući od Bosne do Istanbula i dalje, prošao je i do Bagdada, Basre i širom Hidžaza, da bi život završio u seocetu Eregli blizu Konje, poslije 1603. godine.

Prvi koji je Evropi približio ime ovog vrlo zanimljivog pjesnika bio je njemački turkolog Joseph von Hammer koji, služeći se Rijazijevom tezkirom (biografijom pjesnika) iz 17. stoljeća, donosi jedan Vahdetijev distih uz podatak da je pjesnik Bosanac, da je bio poznat kao Mulhid (Raskolnik) Vahdeti te da je umro 1008. h./1598. godine. Pokazat će se da ovaj Rijazijev podatak o 1598. godini kao godini pjesnikove smrti, koji prenose svi, od Bašagića do Šabanovića, nije tačan. Naime, u Vahdetijevom sarajevskom Divanu nalaze se i dva hronograma (pjesme 21 i 23), pisana povodom događaja koji su se zbili nakon 1598. godine. Kasniji od njih slavi stupanje sultana Ahmeta I na prijesto, pa sa sigurnošću možemo tvrditi da je te 1603. godine pjesnik bio živ. Pionir na polju izučavanja naše književnosti na orijentalnim jezicima – Safvet-beg Bašagić – u svom djelu Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti samo prenosi Hammerove podatke i prevodi distih:

Ako čezneš za onijem svijetom, ne prestaj plakati,

jer ko u snu plače, iz muka sna se budi.

Časopis Gajret, izdavan u Sarajevu početkom prošlog stoljeća, povremeno je u rubrici koja se zvala Istočni parnas, Istočno biserje i sl. objavljivao prevedene stihove poznatih arapskih, turskih, perzijskih pjesnika i naših pjesnika koji su pisali na orijentalnim jezicima. U jednom od brojeva Safvet-beg Bašagić objavio je nekoliko stihova za koje kaže da pripadaju Vahdetiju Bošnjaku:

Otvori usta nek iz njih biser se prospe!

To je moja hrana.

Nemoj se mučit šuteći kao gondže –

Na sred đulistana.

Kad narcis ugleda tvoje čarno oko,

Čudom se čudi.

A kad cipresa tvoj vitki stas spazi,

Hoće da poludi.

Turski historičar Mehmed Sureyya na kraju djela Sicilli-Osmani, u kojem daje biografije najznačajnijih ljudi osmanskog sultanata, spominje Vahdetija kao pjesnika porijeklom iz Bosne, a Abdülbaki Gölpinarli smatra da je Vahdeti bio jedan od halifa mevlevijskog šejha Divane Mehmeda Čelebija (k.s.) koji je i sām pisao poeziju sličnu Vahdetijevoj. U izboru mevlevijske poezije Gölpinarli donosi jedan Vahdetijev gazel, služeći se njegovim istanbulskim divanom:

1 Teku prema Konji suze derviške

   Nuhovu starost neka dožive oči koje krvare

2 Da na modrom svodu vidi Hazreti Mevlanu

  Veliko se Sunce (Šems) nad kupolu ispelo

3 Gledaše ga kako pod Aršom čini ‘sema’

   U noći otkrovenja glave svih poslanika

4 Koliko je već godina kako je taj šeh otišao, ali

   Ne misli da su mejdan pust ostavili njegovi sljedbenici

5 Poput anđela koji visoki Arš oblijeću

   Bez prestanka se nad njim vrte njegovi saputnici

6 Kapija kuće časti, uzvišenom Aršu ravna

   Duh sveti je čistač njihovoga praga

7 Stigla sa neba za sto vladara (Mevlane), ej srce

   Hristova trpeza jelo je njegovih robova

8 Slavi tako njihov prag, ajete njihove, o Vahdeti

   Anđeli na nebu neka se dive tvojim stihovima.

S perzijskog preveo: Slobodan Ilić

Pjesnikov divan čini 139 pjesama na turskom jeziku rasutih po desetak rukopisnih medžmua u Istanbulu, Bursi, Sarajevu, Skoplju i Mostaru. Načelno, poznata su dva primjerka pjesnikovog divana od kojih se jedan nalazi u Istanbulu (Süleymaniye ktp. Selim Ağa. Hašim Paša. 85/2), a drugi u Sarajevu (GHB, 3049).