BOŠNJAK ČIJI SU KOMENTARI PERZIJSKIH KLASIKA PREVOĐENI NA NJEMAČKI I ENGLESKI JEZIK

Ahmed Sudi Bošnjak živio je u 16. stoljeću. Rodio se u selu Sudići u blizini Čajniča. Obrazovao se u jednoj od sarajevskih medresa, nakon čega se uputio u Istanbul. U dobi između dvadeset i dvadeset pet godina zaputio se dalje istočno u nova naučna središta Osmanskog Carstva i učio pred poznatim ličnostima svoga vremena u Damasku, Bagdadu, Nadžafu, Kairu i Dijarbakiru. Sudi je ostavio lijepe i zanimljive opise ovih i drugih gradova koji su u prvoj polovini 16. stoljeća postali dio Osmanskog Carstva. Ti opisi pokazuju i njegovo široko zanimanje za klasične perzijske tekstove na golemom geografskom prostoru. U kasnijoj dobi svoga života vratio se ponovo u Istanbul i stekao ugled kao predavač u Atmejdan-saraju (Ibrahim-pašinom saraju), gdje je podučavao odabrane mladiće (gilmani-hass) koji su bili pripremani za najviše dvorske i državne službe u Osmanskom Carstvu. Umro je na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. Zna se da mu se grob nalazio u haremu Jusuf-pašine džamije na Aksaraju u Istanbulu, ali više nije obilježen, pa se ne zna tačno mjesto na kojem je ukopan.

Sudi se ubraja među značajne osmanske komentatore klasičnih djela pisanih na arapskom i perzijskom jeziku. Time je njegovo djelo pogodno za istraživanje u arabistici, perzijanistici i osmanistici. Pisao je na osmanskom turskom, a bio je opredijeljen prvenstveno za istraživanje gramatike arapskog i perzijskog jezika. Stoga se njegova najznačajnija djela mogu podijeliti na komentare perzijskih tekstova s jedne i komentare i prijevode arapskih tekstova s druge strane. Najpoznatiji su mu komentari tri perzijska klasična teksta: Komentar na Hafizov „Divan“ (Šarh-e Dīwān-e Hāfez), Komentar na Sa'dijev „Đulistan“ (Šarh-e Golestān) i Komentar na Sa'dijev „Bustan“ (Šarh-e Būstān). Biografi navode da je Ahmed Sudi napisao i Komentar na „Mesneviju“ Dželaluddina Rumija. Međutim, vjerodostojan rukopis tog komentara, za koji bi se sa sigurnošću moglo tvrditi da pripada Sudiju, dosad nije pronađen. Od prijevoda i komentara arapskih tekstova najznačajniji su mu prijevod i komentar na turskom jeziku dva djela arapskog gramatičara Ibn al-Ḥāğiba Komentar Kafijje (Šarh al-Kāfiyya, Tarğama al-Kāfiyya) i Komentar Šafijje (Šarh al-Šāfiyya). Napisao je još nekoliko manje poznatih kraćih djela.

Rukopisi Sudijevih djela čuvaju se u velikom broju biblioteka, najviše u Turskoj, ali i po evropskim bibliotekama, te značajan broj i u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Njegov komentatorski pristup i poseban stil pisanja ostao je poznat među kasnijim osmanskim autorima pod nazivom sudiyane.

Sudi je ostao najviše poznat po svojim komentarima triju klasičnih tekstova na perzijskom jeziku – Sa'dijevih djela Đulistan i Bustan, te Hafizovog Divana. Sudijevi komentari ovih triju djela bili su najviše korišteni i najbolje primljeni u Osmanskom Carstvu u periodu od 16. do 19. stoljeća, a tokom 19. stoljeća neki fragmenti iz njih prevođeni su i na njemački i engleski jezik, što također govori o njihovoj dobroj recepciji. Tako je u Brockhausovo lajpciško izdanje Hafizovog Divana na njemačkom jeziku (1854–1856) uključen Sudijev komentar prvih 80 gazela, a o Sudijevoj metodologiji na engleskom jeziku pisao je W. H. Lowe u studiji Twelwe Odes of Hahiz done literally into English together with the corresponding portino of the Turkish Commentary of Sudi, for the first time translated, objavljenoj u Cambridgeu 1877. godine. Komentari triju navedenih klasičnih djela perzijske književnosti u integralnom obliku prevedeni su i na perzijski jezik.

Sljedstveno tome, ne postoji nijedan obuhvatniji pregled osmanske komentatorske tradicije u kojem nije istaknuta značajna uloga Ahmeda Sudija u razumijevanju klasičnih perzijskih tekstova. Safvet-beg Bašagić ponosno ga naziva najpopularnijim Bošnjakom među turskim piscima, ali i najboljim i najvećim komentatorom perzijskih klasika, koji je u toj struci stekao stepen takav da mu nema premca u turskoj literaturi svih vijekova. Džemal Ćehajić smatra Sudija jednim od najvećih poznavalaca perzijske književnosti jer je svojim komentarima dopirinio boljem razumijevanju ovih tekstova, čime je dao svoj doprinos i osmanskoj nauci i književnosti. Hamid Algar ide i jedan korak dalje, tvrdeći da je Sudi vjerovatno najprominentniji među svim osmanskim perzijanistima. Očito je da je posrijedi vanredno vrijedan autor s ovih prostora koji zaslužuje značajnu naučnu pažnju u arabističkim, iranističkim i osmansko-turkološkim krugovima.

Literatura:

• Algar, Hamid, „Bosnia and Herzegovina“, Encyclopadia Iranica, Online Edition, 2003, članak dostupan na stranici: http://www.iranicaonline.org/articles/bosnia-and-herzegovina

• Bašagić, Safvet-beg (2007), Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Sarajevo: BZK „Preporod“, Sarajevo.

• Ćehajić, Džemal (1980), „Ahmed Sudi Bošnjak“, POF 28-29/1978-79, str. 103-122.

• Hoca, Nazif M. (1980), Sudi: hayatı, eserleri ve ili risalesi'nin metni, Istanbul: İstanbul Üniversitesi Edebiyat Fakültesi, str. 19-34.

• Karahalilović, Namir i Munir Drkić (2014), Ahmed Sudi Bošnjak – komentator perzijskih klasika, Mostar: Baština duhovnosti.

• Kaya, Ibrahim, Şerh-i Divan-ı Hafız (Sudi): Kelimeler – remizler – kavramlar, Doktora tezi, Inonu Üniversitesi, Istanbul, 2008, str. 31-44.

• Lavić, Osman, „Rukopisna djela Ahmeda Sudija Bošnjaka u Bosni i Hercegovini“, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, godište 25, broj 39, Sarajevo 2018, str. 197-206.

• Šabanović, Hazim (1973), Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Sarajevo: Svjetlost.

• Šarh-e Sūdī bar Golestān-e Sa῾dī (1349/1970), motarğemān: Heidar Xoštīnat, Zeinol῾ābedīn Ċāwošī, ῾Alī Akbar Kāzemī, Ketābforūšī-ye Tehrān, Tabrīz – Tehrān, 1349 [1970];

• Šarh-e Sūdī bar Būstān-e Sa‘dī, Tarğome wa tahšiye wa tahiyye-ye matn-e enteqādī az: doktor Akbar Behrūz, Ketābforūšī-ye Haqīqat, Tehrān, 1378 [1999];

• Šarh-e Sūdī bar Dīwān-e Hāfez, Tarğome-ye doktor ‘Esmat Sattārzāde, Ċāp-e panğom, Entešārāt-e Sarīr, Tehrān, 1378 [1999].