ARHITEKTURA BIJELIH ZIDOVA I ŠARENIH BAŠČI I ĆILIMA

Tradicionalnu islamsku arhitekturu u Bosni i Hercegovini snažno obilježava tradicija “bijeljenja zidova“, prvenstveno spoljašnjih, dok su unutrašnji obavezno bijeljeni u stambenoj arhitekturi, ali i sakralnoj, s izuzetkom najznačajnijih, uglavnom potkupolnih džamija. Te stare bosanske džamije i kuće krasi jednostavnost i čistoća, koju bjelina njihovih zidova naročito naglašava, što je svakako u vezi s duhovnom porukom kojom nas oslovljavaju. S obzirom da “bijela predstavlja jedinstvo svih boja koje nisu manifestirane, bjelina nedekorisanih zidova simbolizuje čistotu, mir i uravnoteženje svih mnogostrukosti pred Jednim (Nasr, 62). Odsustvo monumentalnih zdanja tradicionalne bosanske arhitekture, te nenametljivost njenih spoljašnjih vizura, najčešće opasanih bijelim zidovima, vidljiv je izraz dubokog vjerovanja u ljudsku stvorenjsku ovisnost i siromaštvo pred Apsolutnom Neovisnošću i Bogatstvom Njegovog Božanskog Bića. Bijele džamije i kuće “čovjeka podsjećaju na njegovo siromaštvo pred Božijim Jedinstvom” (Nasr, 63) i korespondiraju sa siromaštvom Plemenitog Poslanika, s.a.v.s., i “aspektom njegove duše koji je povezan sa potpunom predajom i pokornosti, mirom, dostojanstvom i spokojem, te grobnim blaženstvom” (Nasr, 63).

Tu jedinstvenu bjelinu panorama bosanskih gradova i sela nadopunjava bjelina nadgrobnih spomenika, tradicionalnih nišana. Ivo Andrić primjećuje kako su “muslimanska groblja sastavni dio žive slike jedne varoši, kako grobljem i oko njega smrt ne zamračuje život i život ne skrnavi smrt.” To je zapravo eho islamske duhovne poruke, zasnovane na dubokom vjerovanju u jedinstvo egzistencije ovostrane dunjalučke i onostrane ahiretske. Ovom jedinstvenom vizuelnom izrazu islamskog skulptorskog umijeća tragove nalazimo i danas na nišanima ovovremenih muslimanskih grebalja. Na mnogim replikama ili modernim interpretacijama savremeni bosanski muslimani daju primat tradicionalnom muslimanskom nišanu i njegovoj bjelini, ostajući vjerni ovoj umjetničkoj tradiciji, vjekovima njegovanoj u Bosni i Hercegovini.

Snažan kontrast bjelini zidova tradicionalne bosanske arhitekture čine šarene bašče, zasađene raznovrsnim cvijećem i ukrasnim biljem, sa česmama i šadrvanima, a nerijetko i tekućom vodom. Daleko od pogleda, skriveni iza visokih bijelih zidova, ove bašče čuvaju intimu unutarnjeg prostora tradicionalne muslimanske kuće, brižljivo štićenog pravilima i adetima islamske kulture življenja. Poput svojih parnjaka širom svijeta tradicionalnog islama, ove bašče nisu njegovane u slavu ovozemnog, dunjalučkog života, kojeg nikako ne odbacuju, već budućeg, ahiretskog. One predstavljaju “džennetske jeke”, metaforu džennetskih perivoja, tako slikovito i sugestivno opisane u Kur’anu.

Na isti način na koji jednostavni i skromni spoljašnji izgled čini kontrast šarenim cvjetnim baščama i enterijer tradicionalne bosanske kuće snažno obilježava kontrast njenih bijelih zidova i raskošno dekoriranih gotovo svih preostalih površina ovih enterijera i predmeta za svakodnevnu upotrebu. To je dekoracijski univerzum, sastavljen od šarenih ćilima, vezenih mahrama i jambeza, dekoracija u plitkom reljefu na drvenim površinama šišeta, škraba i peškuna, raskošnim savatli dekoracijama metalnog posuđa, te naročito bogato ukrašene odjeće i filigranskog nakita. Način dekoriranja nije slučajan niti proizvoljan, već rječit odraz duhovne vizije islama, koja se realizira u specifičnim dekorativnim obrascima, koji odražavaju ideje Božije nepredstavljivosti, Božije transcedencije i imanencije, Božije beskonačnosti i druge ideje islamske duhovne poruke, koje u konačnici vode do Allahovih lijepih imena i atributa. Bitno zasnovani na duhovnim zasadama islama, ovi obrasci predstavljaju vjerodostojne realizacije tradicionalne islamske dekorativne umjetnosti, čijoj orbiti pripada i osmanska umjetnost i njena vrhunska ostvarenja u Bosni i Hercegovini.  

Enterijer tradicionalne bosanske kuće i džamije živa je slika islamske duhovne poruke i materijalna realizacija metafizičkih ideja islama. To je prostor mira, harmonije i ravnoteže, prostor tihe radosti i zatomljene sreće, koje su zapravo odbljesci i jeke dženetskih stanja u ambijentu stvorenom ljudskom rukom. Bjelinom svojih zidova te “šarenilom“ njenih bašči i ćilima bosanske kuće i džamije odražavaju duhovnu poruku koja rječito govori o dubokoj svijesti bosanskog čovjeka o njegovoj stvorenjskoj biti i istinskom siromaštvu pred Bogatstvom Božanskog Bića, u čiju se Beskonačnu Milost, prizivajući dženetska stanja, taj siromašni Božiji rob najusrdnije nada.

Literatura:

• Nasr, Sayyed Hosein, Islamska umjetnost i duhovnost, Lingua Patria, Sarajevo, 2005.

• Andrić, Ivo, Sarajevo grad koji se rađa i umire, 1973.