ĐURĐEVIĆEV DERVIŠ: BEZVREMENO BOGATSTVO RAZLIČITOSTI

            Svi dubrovački plemići u mladosti su bili nestašni i neobuzdani, ali Stijepo Đurđević Giman (1579.-1732.) baš nije imao mjere. Pod okriljem mraka obračunavao se po gradskim ulicama šakama, štapom i batinom i lako vadio mač iz korica. Čak se jednom sumnjalo da je počinio ubojstvo. Zbog svega toga je više puta bio u zatvoru i plaćao visoke globe.

            Đurđevići su pripadali krugu dubrovačkih vlasteoskih urotničkih obitelji koje su u takozvanoj Velikoj zavjeri bile upletene u protuosmanske akcije. Pošto je pomogao bratu Jakovu, aktivnom urotniku, da pobjegne iz Republike, Stijepo je 1612. osuđen na četiri godine progonstva. Zbog toga nikad nije vršio značajnije državne funkcije. Samo je jednom bio kandidat za dubrovačkog kneza, ali ga nisu htjeli izabrati.

            Ipak, ostao je zapamćen kao istaknuti dubrovački plemić, i to zato što se s uspjehom posvetio pjesništvu. Njegovo najpoznatije djelo je poema Derviš, u onodobnom Dubrovniku poznata i kao Dervišijata. Poema se sastoji od 50 sekstina protkanih s osamdesetak turcizama. Ona, dakle, jasno pokazuje da su Dubrovčani jako dobro znali turcizme koji su se koristili u Bosni, što je zapravo samo po sebi razumljivo.

            Glavni lik poeme je muškarac koji je beznadežno zaljubljen u hladnu, otmjenu djevojku. Ali, zašto je taj muškarac derviš? Legenda kaže da su Đurđevića zbog neke nepodopštine jednom prigodom vodili u tamnicu i da je tada čuo kneževu kćer kako se naglas pita: “Tko je ovi derviš?“. Srce mu je zadrhtalo čim ju je pogledao i zato joj je napisao pjesmu. Tada je imao dvadeset i osam godina. Kasnije, stoji u legendi, ta kneževa kći postala mu je vjerenica.

            Pošto su se zatvori nalazili u Kneževu dvoru, moglo bi biti da je kneževa kći vidjela Đurđevićevo privođenje. Vjerojatno ga je usporedila s dervišem, jer je bilo jasno da mu u ćeliji slijedi isposništvo. Dubrovkinje i Dubrovčani su, naravno, znali tko su derviši. Viđali su ih u Bosni, a u Dubrovniku se susretali s dervišima putnicima. Derviši su ih zanimali i fascinirali. Dubrovački poklisari, plemići koji su nosili harač sultanu, u Istanbulu su redovito išli na mevlevijski zikr. Marin Caboga, poklisar iz 1706. godine, ovako ga je opisao:

            “Stajahu u kolu u svojemu amfiteatru, kažući se sveti ljudi. Dok im govoraše derviš-hodža s predikaonice i pošto reče kratku molitvu, započe muzika s nekakvoga maloga kora i u jedan mah ustadoše derviši i, zabacivši gornju haljinu, ukazaše se u nekakvoj dugoj suknji i u zubuniću, odijelu vrlo nalik onome što nose naše žene na Pelješcu. Pruživši ruke, derviš-hodža započe se vrtjeti a za njim svi ostali derviši, sve okolo naokolo jedan za drugijem, ali uvijek vrteći se neizrecivom brzinom. I to njihovo vrćenje potraja oko tri četvrti ure, pauzom za svakom četvrti.“

            Do danas je sačuvano tek nekoliko prepisa Derviša i u svakom primjerku prepisivač je objasnio turcizme. Jedan primjerak pohranjen je u knjižnici Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, a prepisivač Ivan Altesti (1727.-1816.) odlučio je, uz turcizme, objasniti i običaje derviša. Time je pokazao da ih i sam relativno dobro poznaje. Tekiju je opisao kao samostan vjernika derviša koji se vrte ukrug, zapisao je da derviši uobičajeno imaju kaiš oko struka, sa sobom nose tikvicu za vodu i štap, a britvom se ranjavaju.

            Đurđevićev Derviš uporno se obraća ljubljenoj ne bi li mu uzvratila osjećaje. Ona, pak, uporno šuti i katkad ga neljubazno i oholo pogleda. Zbog svega toga njegove se emocije i reakcije stalno mijenjaju, od izljeva nježnosti i ljubavi, iskaza nade i optimizma do duboke depresije, nepodnošljivog duševnog bola i potpuno sumanutih postupaka.

            Njegova ljubav je kršćanka, ali zar bi to trebao biti problem: “I ako me sveđ ljubila đuzel Mare od Cernice, da zašto me ti ne ljubiš, ja sam dedo gizdav Derviš“.

            Ljepota djevojke plemenita roda vrijedna je divljenja: “O gizdava mâ sultano..., ti si rajski melek lijepi..., od repate ljepša's zvizde, i od sunca, i od zore..., ali i Derviš je ugledan: “nijesam čoban, ni kopile, jok ja nijesam kiridžija, od kadune ja sam vile, s kom me rodi čelebija“.

            Okrutnica mu je uzela srce i dušu: “O gizdava, o pridraga haramijo srca moga, kâ mi dušu jošter grabiš...“, a on joj velikodušno nudi sve što mu je preostalo: “Još kašiku imam, i štap, i toj ti ću pokloniti, benum đanum čin'mo hesap, mogu li ti već što dati, neg' ako ćeš i moj kaiš...“

            Shrvan željom za konkretnim fizičkim kontaktom, u jednom trenu Derviš više ne bira riječi: “Pripusti me, neć' se kajat, er ćeš vidjet kê sam moći, maskareći da pristajat neću u dne, ni u noći...“ Anonimni prepisivač, vjerojatno iz 18. stoljeća, prekrižio je te stihove i sa strane zabilježio: “Ovi stihovi su skandalozni i opsceni i zato nisu za čitanje nego ih treba izbrisati.“

            Predugo je trajalo Derviševo udvaranje, iz strofe u strofu bio izboden, izranjen, izgorjen, čemeran, bolestan, umoran. Uzalud se trudio, sve je pokušao i na kraju skoro sišao s uma. Očekivano, ljubljena mu je postala “ćafir dušman“: “Već' za tobom ne uzdišem, dušu mi si ogriješila, veće te se kurtulišem, bre veće mi nijesi mila, idem na te dozvat teptiš, rasrčen sam Dedo Derviš“.

            Legenda kaže da se Stijepo Đurđević oženio za kneževu kćer kojoj je posvetio Derviša. Vrlo je teško utvrditi je li to istina. Dvaput se ženio, a ime prve supruge nije poznato. Vjenčali su se oko 1624/5. godine. Ubrzo je umrla, a tek dvadeset godina poživio je njihov sin jedinac. Stijepova druga supruga bila je Mara Gundulić s kojom je sklopio brak 1631. I Mara, i Stijepo i njihov novorođeni sin umrli su godinu kasnije. 

            Đurđevića možda uopće nije inspirirala kneževa kći ili mu nije bila jedina inspiracija. Možda ga je nadahnula derviška poezija, ljubavni stihovi posvećeni Bogu, koji su, unatoč uzvišenoj svrsi, katkad bili dvosmisleni i eksplicitni. Povjesničari književnosti uglavnom se slažu da je Derviš parodija petrarkističke lirske poezije i začetak žanra dubrovačke komične poeme. Pjesnik i esejist Nasko Frndić (1920.-2011.) jedan je od rijetkih, ako ne i jedini, koji je uzeo u obzir mogućnost Đurđevićeve inspiracije u derviškoj poeziji. No, konačni sud o toj pretpostavci mogu dati samo stručnjaci za poeziju koju su pisali derviši.

            Stijepo Đurđević je virtuozno isprepleo govore i likove Dubrovnika i Bosne 17. stoljeća i zapravo opjevao bezvremeno bogatstvo različitosti. Jer, Derviša su rado čitali njegovi suvremenici i ljudi kasnijih stoljeća, a čarolija njegovih stihova djeluje i danas.

Srce mi se već rastapa

   od ljuvene gorke bijede,

   Dedo hljeba, ni ćevapa

   nelagodan već ne jede

   a ti zlom se mojim gojiš

   ja sam Dedo lačan Derviš.

Na Mekćemi (76) nit se štuje,

   ni već Dedo čorbe (77) kusa,

   nit se igra, ni raduje,

   neg' se u prsi stijenom lupa,

   je da mu se ti umoliš,

   pogrđen sam Dedo Derviš.

Plačan Dedo već ne ruča,

   niti veće kafu srka,

   neg golonog bez papuča

   po najvećem snijegu trka,

   cječ plamena kjem ga goriš,

   razgorjen sam Dedo Derviš.

Samo pijem u noć, i u dan

   ljuti šerbet (78) mojeh suza,

   er se čujem jôh otrovan

   od ljuvenijeh tvojih mahmuza (79),

   kjem nadamnom ti gospodiš

   izboden sam Dedo Derviš.

Ja bih htio moja draga,

   cječ ljubavi tvê jedine,

   da mi je čaša tvâ pašmaga (80),

   kôm bih činio tebi eškine (81),

   da me ovako ne žalostiš

   žalostiv sam Dedo Derviš.

..........

76. Mekćeme – Luoco di giustizia

77. čorbe – brodo

78. šerbet – siropo

79. mahmuza – ostroghe

80. pašmage – pianelle

81. eškine (aškine) - brindisi

IZVORI:

• Dervisc Gosp. Stjepa Giorgi Ghimana, rukopis, 18. stoljeće, knjižnica Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, zbirka Bizzaro.

• Vojnović, Lujo (1898), “Zapisci plemenitoga gospara Marina Marojice Kaboge izvanrednoga poslanika Republike Dubrovačke na Carigradskome dvoru“, Beograd: Spomenik SKA, br. 34.

• Kolendić, Petar (1902), “Nešto o Đorđićevoj 'Dervišijadi'“, Dubrovnik: Srđ, list za književnost i nauku, knj. 1.

• Pavlović, Dragoljub (1955), “Prilozi biografiji Stijepa Đurđevića“, Beograd: Zbornik Filozofskog fakulteta, knj. 3.

• Pantić, Miroslav (1956), “Još jedan prilog poznavanju Stijepa Đurđevića“, Beograd: Prilozi za književnosti, jezik, istoriju i folklor, knj. 22.

• Pantić, Miroslav (1962), “Rukopisi negdašnje biblioteke Bizaro u Historijskom institutu u Dubrovniku“, Dubrovnik: Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, br. 8-9.

• Frndić, Nasko (1993), “Jezični i sadržajni aspekti Đurđevićeva 'Derviša'“, Zagreb: Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu, br. 20/1.

• Vekarić, Nenad (2014, 2016), Vlastela grada Dubrovnika, Zagreb – Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, sv. 5 i 7.

• Tucaković, Ekrem, “Odlike sufijske poezije“: https://www.bosnianexperience.com/13-tekst-br08-1-1-2tyll-1

• Tucaković, Ekrem, “Sufijske ideje u poeziji Bošnjaka na perzijskom jeziku“: https://www.bosnianexperience.com/13-tekst-br03