OPROSTITI I HALALITI

I kad umre, čovjek ostaje društveno biće. Ništa manje ako je bio vjernik i aktivni član vjerničke zajednice. Izgleda da je najveća potvrda za to činjenica da ni na onaj svijet, Bogu na račun, vjernik ne može otići bez drugih. I ne samo zato što ga netko treba spremiti i ukopati u zemlju, nego daleko više po činjenici da svoj posljednji pozdrav od svojih ima kroz čin opraštanja.

Prvi put, ima tome i godina, kad sam pribivao dženazi, doživio sam iznenađenje koje me ni danas ne pušta. I kad god mislim na taj čin, prožmu me neki sveti drhtaji, neko osjećanje začudne otajstvenosti. I to se svaki put ponavlja kad nekom od muslimana odem na ukop. Naime, pred spuštanje mejta u kabur imam prisutne tri puta glasno pita: Hoćemo mu/joj halaliti? I od prisutnih se sve tri puta začuje kao huk vjetra, jednoglasno: Halalimo! Ne znam, zapravo, nisam mogao raspoznati, odgovara li se u jednini, svatko za sebe ili se zajedničarski oprašta, kako i jest sve zajedničko, sav život. (Negdje se uvelo na arapsko-turskom: Halalolsun – Neka mu je halal!)

Kako god, to me je neodoljivo podsjetilo na vrijeme kad sam još kao dječak, dolazeći k svijesti, vođen od roditelja, u zavičajnoj crkvi, na kraju mise, prvi put čuo svećenika kako upućuje slično pitanje o opraštanju, odnosno prašćanju, kako je to bilo uvriježeno u šćakavskoj ikavici jednog dijela bosanskih katolika. Naime, nakon što bi obavijestio vjernički puk o smrti nekog župljanina prošloga tjedna, te da je prema vjerskim uredbama opremljen otišao s ovoga svijeta, svećenik bi kazao da je pokojnik ili pokojnica prije svoje smrti tražio oproštenje od svega puka. I crkvom bi se prolomio huk: Bog mu/joj oprostio!

Ne znam ima li za ovo i u jednoj vjeri kakav propis koji se izvodi izravno iz objave ili je više stvar predaje i običaja. Ne znam i je li to specifikum samo bosanskih katolika i bosanskih muslimana i jesu li i, ako jesu, tko na koga utjecao, jer blizina monoteističkih vjera, židova, kršćana i muslimana, tolika je da nije nimalo lagano, a redovito je pogubno, povlačiti grube razdjelnice čistunstva ili, tobože, sebe smatrati direktnom od drugih nedotaknutom objavom.

Mi smo ljudi toliko vezani jedni na druge, društvena smo bića, kako su nas definirali mudri ljudi, da, i kada ne bismo htjeli i kad se odjeljujemo, utječemo jedni na druge. Kao da se i u smrti i pokopu, i u tom odsudnom trenutku sam Bog pobrinuo da nas upozori o važnosti društvenoga čina opraštanja. Velim odsudni trenutak i društveni čin, jer je to posljednji ispraćaj, posljednji zemaljski čin zajednice u kojem je pojedinac, i kao mrtav, subjekt i protagonist društvenoga čina. I kao da serbez, slobodno, bez straha, ograničenja i zapreka, ne može otići ni Bogu pred oči dok mu ne bude oprošteno. I to bezuvjetno oprošteno, naravno, bez zadiranja u Božje knjige pravde i milosrđa. Uočljivo je odatle, ako se smije dalje misliti, zašto su naši pokojni, posebno žrtve, subjekti povijesti.

U tihom trenutku ukopa i rastanka, kada zastajemo pred tajnom života i ne možemo prekoračiti u prostor smrti, kao neki nebeski romor utjehe izričemo, dakle, molitvu i opraštanje koje nisu proizvod domišljanja nego čin vjere, najelementarnije vjere, kada sva naša djela, i ona grešna, nestaju pred neizmjernim neznanjem vječnosti. Osim toga, ispovijedanjem opraštanja, priznajemo samu srž vjere u Boga – Boga Koji je milostiv, milosrdan, koji prašta.

Naravno, kad se opet sve slegne i «ohladi», pa se na stol polažu ili sređuju računi, nahrupe iz nas – ako smo poznavali nekoga od tih pokojnih i ako su nam ostali «dužni» ili su nam nanijeli kakvu bol ili zlo – nahrupe, dakle, ozlojeđenosti, gorčine, otvore se rane i pred nas izbija vječno nova stara dilema: oprostiti ili ne oprostiti. I tako će to trajati do konca svijeta, u muci praštanja i zlopamćenja. Ista stara pitanja pred uvijek novim smrtima: Tko to može oprostiti i što je doista za opraštanje? Tko to smije i u ime koga može oprostiti pogotovo nešto što je ogromno zlo i neokajivo? I onda, ako smo otvoreni i dopustimo si pitanja, stiže i ono najtiše, a najprovokativnije: Pa zar opraštanje, baš onako kako Bog čini, ne znači opraštanje neoprostivoga?

Tako, i kad čovjek seli iz ovoga svijeta, kad odlazi iz društva, on ostaje zemaljsko i društveno biće. Čini se da nema društvenijega duhovnog čina od opraštanja. Čini se ni težeg!