RANA FAZA IZRADE STEĆKOLIKIH NIŠANA NA PROSTORU BOSNE I HERCEGOVINE

Poznato je da dolazak nove kulture sa sobom uvijek donosi određene promjene. Tako je dolazak osmanske uprave sa sobom donio promjene u svakodnevnom životu stanovnika ovih prostora. Pojava nišana, kao novih nadgrobnih spomenika u Bosni i Hercegovini, direktna je posljedica dolaska islama. Taj dolazak je doveo do dodira dviju kultura, odnosno susreta osmanske orijentalne kulture sa srednjovjekovnom bosanskom. U tom susretu Istoka i Zapada, u jednom vidljivom kulturnom preplitanju, pojavljuje se prvi domaći oblik stećkolikog nišana.

Ovu vrstu autentičnog nišana odlikuje jednostavnost izrade, uz jasno uočljivu primjesu srednjovjekovne bosanske klesarske tradicije, kakvu srećemo i na stećcima. Nažalost, vrlo malo je poznat podatak u široj javnosti da su se naši prvi nišani izrađivali po uzoru na stećke, gdje su, osim masivnosti, na sebe preuzimali i mnogo drugih srodnosti. Upravo zbog toga, ovi nišani i imaju veliku sličnost sa srednjovjekovnim bosanskim stećcima. U jednom od svojih radova, Milenko Filipović za jedan nišan iz rane faze osmanske uprave ističe da je izrađen po muslimanskom obrascu i da je ukrašen po staroj tradiciji, kao stećci. Sam način izrade nišana na prostoru Bosne i Hercegovine imao je nekoliko faza. Na ovom mjestu osvijetlit ćemo specifičan oblik naše sepulkralne umjetnosti i jednu autohtonu vrstu bosanskih nišana, koji se javljaju u ranoj fazi izrade, koja se veže za period od 15. do sredine 17. stoljeća.

S dolaskom osmanske uprave, utjecaj srednjovjekovne kulture nije iščezao u Bosni i ona se još dugo zadržala u raznim oblicima. Jedan od tih oblika nalazimo i u izradi prvih nišana, zbog čega na njima i vidimo iste klesarske dekoracije kao na stećcima. Ove nišane izrađivali su domaći majstori, koji su pripadali klesarskoj školi koja je tokom više stoljeća izrađivala stećke. Zbog toga su po uobičajenim obrascima izrađivali rane nišane i na njih stavljali iste ukrase. Nekada se način izrade i ukrašavanja nišana iz rane faze u nekim aspektima kosi s islamskom tradicijom. U jednom od svojih mnogobrojnih radova Mehmed Handžić je zabilježio podatak da su tadašnji predstavnici osmanske vlasti često sa čuđenjem gledali na način izrade prvih nišana u Bosni. To nije nikakvo čudo, jer se na nišanima iz tog perioda mogu vidjeti mnogi srednjovjekovni ukrasi, među kojima su i prikazi živih bića. Vrlo često na nišanima ovog tipa pronalazimo uklesane krugove, rozete, polumjesec, floralne motive, spiralu, tordiranu vrpcu, prikaze živih bića, kao što su ptica, jelen, konj, zmija itd. Na ranim nišanima pronalazimo i prikaze dijelova ljudskog tijela, poput ruke ili šake, pa čak u nekim slučajevima i prikaze cijele ljudske figure.

Osim pobrojanih dekoracija, na ovim nišanima nalazimo i prikaze mača, vojnih bajraka, štita, luka i strijele, sjekire, ali i tzv. guta ili jabuka, što je svojstveno za ukrašavanje starih šehidskih nišana. Navedene dekoracije direktno se vežu za srednjovjekovnu vitešku simboliku, koja je pod utjecajem lokalne klesarske tradicije sa stećaka prešla na nišane, na novu vrstu nadgrobnih spomenika u Bosni. Klesanje ovih vojnih i ratničkih simbola zadržalo se u praksi i u kasnijem periodu, što predstavlja autentičnost bosanskih nišana u odnosu na nišane koje možemo sresti u ostalim dijelovima Osmanskog Carstva.

Osim specifičnog oblika, velikih dimenzija i srednjovjekovnih ukrasa, nišane iz rane faze karakterizira i domaće srednjovjekovno pismo bosančica. Osim preuzimanja lokalnog dekorativnog inventara, u vidu srednjovjekovnih klesarskih izvedbi, sa stećaka se na nišane prenosi i bosanski jezik, kao i srednjovjekovno pismo za prvu domaću islamsku epigrafiku. Na prvim nišanima iz ranog perioda pronalazimo potpuno iste natpise, kao i na stećcima koji su pisani bosančicom, što jasno predstavlja prelazak srednjovjekovne epigrafike sa bosanskih stećaka na naše prve nišane. Zašto ne reći da ovo nije ništa drugo nego jedan veoma zanimljiv kulturno-antropološki fenomen i spoj dviju kultura. Zanimljivo je naglasiti da skoro dva stoljeća nije bilo orijentalnih natpisa na našim nišanima. Završetkom rane faze izrade nišana, naše srednjovjekovno pismo bosančica povlači se iz upotrebe i zamjenjuje ga arapsko pismo. U kasnijoj fazi za natpise na nišanima upotrebljava se i latinica, zbog čega upotreba nekoliko pisama i jezika u minulim vremenima predstavlja još jednu od specifičnosti naših nišana i našeg bogatog kulturnog naslijeđa.

Postojanje prvih oblika nišana s prepoznatljivim tradicionalnim srednjovjekovnim bosanskim klesarskim dekoracijama u prošlosti nije dobro primljeno u nekim centrima moći, koji nisu bili blagonakloni prema bosanskoj državnosti, kulturi i tradiciji. Njihov utjecaj na našem prostoru nekada je bio jači, a nekada slabiji. Uočljivo je njihovo djelovanje, počev od zakonske zabrane upotrebe termina Bošnjak i bosanski jezik u vremenu austrougarske vladavine, preko potpunog izbacivanje svakog oblika spominjanja Bošnjaka ili Bosne u nazivu Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, pa do višedecenijskog nepostojanja šeste baklje na grbu socijalističke Jugoslavije. U ništa boljem položaju nisu bile ni naša kultura i tradicija, u koju svakako spadaju i naši nišani iz rane faze. U nekim pisanim radovima, nastalim u tom vremenu, prvi oblik bosanskog nišana često se nepravedno naziva stubom, stelom i obeliskom, zbog čega se potpuno zaobilazi riječ nišan. U takvom okruženju, kreiraju se i trendovi da se ova vrsta nišana u što većem broju uvrsti i utopi među stećke. Ima publikacija koje su i danas u upotrebi, u kojima je potpuno izostavljeno da na našem terenu u istoj nekropoli uz stećke stoje i nišani iz rane faze. Ovakvo zamagljivanje naše prošlosti nije se slučajno dešavalo, jer je simbolika ovih nišana jasno ukazivala na njihovu povezanost sa srednjovjekovnom Bosnom i sa stećcima, kao i na jedan neprekinut kontinuitet života na ovim prostorima. Ova vrsta nišana jasno ukazuje i na činjenicu da je lokalno stanovništvo nesmetano nastavilo njegovati svoju kulturu i tradiciju, u što spada i izrada ovakvih nadgrobnih obilježja. Općepoznata je, ali i naučno dokazana, činjenica da se stećci uvijek nalaze tamo gdje je bila bosanska država i unutar granice i društvene organizacije gdje je dominiralo bosansko kulturno okruženje. Upravo zbog toga oni nikada nisu bili obilježje i dio kulturno-historijskog ili etničkog naslijeđa naših sjevernih, istočnih ili zapadnih susjeda.

Bitno je spomenuti da se ova vrsta nišana u većini slučajeva može naći pored nekropola stećaka, što ponovo ukazuje na to da se na našim prostorima nesmetano odvijao kontinuitet života, u kojem su preci sahranjivani ispod stećaka, a njihovi potomci odmah do njih ispod prvih oblika nišana. Tako je o ovom možda jedinstvenom fenomenu Vladimir Ćorović 1955. godine napisao da se nišani često nalaze u neposrednoj blizini srednjovjekovnih mramorja i da se to može uzeti kao dokaz da su oni nastavak srednjovjekovnih groblja. To objašnjava riječima da se svijest članova jedne porodice o tome kako moraju biti sahranjeni na istom mjestu nije ugasila. Sačuvani stari nišani iz rane faze ukazuju i na stepen vrlo visoke tolerancije, gdje je vidljivo da stotinama godina uopće nije bilo insistiranja na izradi nišana po istim obrascima kao u ostalim dijelovima Osmanskog Carstva. Nigdje na terenu nije pronađen nijedan trag uklanjanja klesarskih izvedbi s prvih nišana, koje se u dobroj mjeri kose sa novom vjerom Bošnjaka. Sačuvani primjerci danas nam pokazuju da su prvi nišani u Bosni isklesani po uzoru na uspravljene stećke, koji su na sebi dugo vremena zadržali primjese srednjovjekovne bosanske klesarske tradicije. Prvi nišani većinom su zasvođeni poput stećaka, ali se u nekim slučajevima na njima pojavljuje turban. Na prostorima Bosne i Hercegovine tek sredinom 17. stoljeća dolazi do izjednačavanja načina izrade nišana sa ostatkom Osmanskog Carstva. Do tada su se pojavljivala mnoga zanimljiva lokalna rješenja u izradi ovih nadgrobnih obilježja.        

Bez obzira na razne utjecaje i na mnoge historijske turbulencije, kako vidimo, u prošlosti je bilo autora koji su ove nišane u svojim radovima jasno definirali i argumentirano opisali kao prve muslimanske nadgrobne spomenike na našim prostorima, ali i kao direktne nasljednike i srodnike stećaka. Tako su o nišanima iz rane faze pisali razni autori, među kojima se ističu: Ćiro Truhelka, Vladislav Skarić, Milenko Filipović, Marko Vego, Vjesil Ćurčić, Alija Nametak, Mehmed Handžić, Mehmed Mujezinović, Šefik Bešlagić i Ibrahim Pašić. Oni su ostavili dobar trag, ali i čvrst temelj za buduća istraživanja ove oblasti.

Nišane iz rane faze možemo naći na mnogim mjestima u našoj zemlji. Ima ih na mnogim lokacijama, od Drine do Glamoča. Najviše ovakvih nišana pronalazimo u Istočnoj Bosni, jer je na tom prostoru bio najjači osmanski utjecaj, čak i prije zvaničnog dolaska Osmanlija u Bosnu, ali i zbog činjenice što je ova naša istočna regija, za razliku od drugih dijelova naše zemlje, prva potpala pod osmansku vlast.  

Sve izneseno u prethodnom dijelu teksta čitaocima nudi na uvid jedan dio naše prošlosti iz kasnog srednjeg vijeka, koji je, nažalost, nedovoljno istražen i vrlo malo poznat široj javnosti, a koji nam i danas ima puno toga vrijednog ponuditi na uvid. Mnoštvo razasutih starih nišana, za koje se ne možemo pohvaliti da o njima vodimo veliku brigu, sadrži mnogo važnih podataka koje treba sakupiti, naučno obraditi i objediniti u raznim katalozima i publikacijama. Osim toga, oni nam još uvijek imaju puno toga reći o našoj prošlosti i o našim precima. Davno je rečeno da svako onaj ko zanemari svoju prošlost ne može imati ni jasnu sliku svoje budućnosti. Zbog toga ovaj autentični tip starih nišana zavrjeđuje našu veću pažnju, ali i naš ozbiljniji i bolji odnos prema njemu i prema našoj prošlosti.