KUNOVSKI ZAPIS:
CRKVA BOSANSKA I PRVI MUSLIMANI

Kao zanimljiv primjer sinkretističkih elemenata u islamu u Bosni i Hercegovini, a koji su se najviše zadržali među narodom i u narodnim običajima i vjerovanjima, Muhamed Hadžijahić naveo je, početkom 1970-ih godina, primjer tzv. Kunovskog zapisa.

Riječ je o zapisu koji datira iz 16. stoljeća i koji je otkriven 1905. godine, u selu Ječmište, iznad sela Kunova (općina Foča). Zapis je bio ispisan na tri komada papira, široka po osam centimetara i svaki dug oko 44 centimetra, međusobno zašivena i zamotana u mušemu, te stavljena u unutrašnjost borove klade koja je bila zakopana dva metra duboko u zemlji. Na ovu se borovu kladu naišlo, prije više od stotinu godina, kada su seljani kopali zemlju za izgradnju novog mlina. Ovaj zapis je poslan u Zemaljski muzej, gdje se i danas nalazi.

Riječ je o magijskom zapisu, sa citatima iz Novog zavjeta, koji su pripadnici Crkve bosanske veoma poštovali, ali i s dosta apokrifnih elemenata, i koji je imao svrhu da zaštiti Kunovski metoh od prirodnih nepogoda (udaraca groma, gràda, studeni, zlih vjetrova i sl.). U zapisu se, u onom dijelu koji je ostao čitljiv, poimenice nabraja dvadeset i devet porodica koje treba zaštititi. Među njima su i muslimanska imena: Hasan, Bajazit, Mustafa, Daut, Ferhat, Jakub i dr.  

Nadalje su bosanski muslimani (kao i drugi južnoslavenski narodi) baštinili od bogumila dijelom i njihovu magiju. Tipičan primjer u tom pogledu je tzv. Kunovski zapis koji je pisao za tek islamizirane Bosance neki redovnik Crkve bosanske negdje oko 1560-1565. godine, a moguće i nešto kasnije. Zapisu je bila svrha da suzbije đavolske sile koje nanose štetu putem treska, groma, zlog grἂda, suhog vjera i studenog dažda. U tekstu pisanom bosančicom, djelomično i latinskim jezikom, navedeno je 29, a možda i više, muslimanskih imena, čiju je imovinu trebalo zaštititi.  (Hadžijahić, 1980, 325).

Već u prvom osvrtu na ovo otkriće, u Glasniku Zemaljskog muzeja od 1. 7. 1906. godine, istaknuto je:

Pošto je selo, na koje se odnosi, muslomansko, valjalo bi pretpostaviti da će zapis biti pisan turskim pismom, a izdan od kakog hodže, ali to nije, nego je pisan bosančicom a pisao ga je, sudeći po jednom dijelu njegovom, koji nam iznosi latinski tekst, jamačno katolički svećenik. Taj latinski tekst je možda najzanimljiviji jer nalazimo u njem rijetki slučaj, gdje se u Bosni upotrebljava bosančica za pisanje latinskih tekstova.

U turskom defteru iz 1477/1478. godine spomenut je gost Cvjetko u Kunovu. Podatak da je i stoljeće nakon turskog osvajanja sastavljen jedan autentičan tekst svjedoči da se Crkva bosanska održala u Bosni i nakon 1463. godine i time je Kunovski zapis dragocjeno svjedočanstvo susreta islama i Crkve bosanske na tlu Bosne, a koji je zanimljiv i jedinstven i svojom formom i svojim sadržajem. Kulturno-historijski značaj ovog zapisa otkriva se i u potvrdi kontinuiteta srednjovjekovne bosanske pismenosti i osobenog jezičnog izraza.

 Kunovski zapis

Literatura

• Muhamed Hadžijahić, „Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini“, POF, sv. XXVIII/XXIX, Orijentalni institut u Sarajevu, 1980, 301-329.

• Muhamed Hadžijahić, „O jednom manje poznatom domaćem vrelu za proučavanje Crkve bosanske“, Prilozi, god. X/2,Institut za istoriju, Sarajevo, 1974, str.