JURJEVDAN, ILINDAN (ALIĐUN) I BOŽIĆ U NARODNOJ KULTURI BOŠNJAKA MUSLIMANA

Do pojave modernih tehničkih pomagala u poljoprivredi, ljudi su u potpunosti ovisili o ćudljivim silama prirode: Suncu, kiši i vjetru. Vrlo rano čovjek je shvatio da mu kvalitet života zavisi od Sunca te je, kako bi osigurao naklonost ovog dragocjenog nebeskog tijela, počeo Sunce smatrati božanstvom. Uz Sunce, kiša je najvažniji element potreban za dobru ljetinu, pa su i kišu ljudi nastojali kontrolirati kroz molitve Bogu ili izvođenjem ritualnih magijskih obreda. Učenje kišnih dova u prirodi, koje je ponegdje još uvijek prisutno u tradiciji Bošnjaka, došlo je kao zamjena za ove predislamske i pretkršćanske magijske rituale.

Prije prihvatanja kršćanstva Bošnjaci su, poput drugih naroda na sličnom nivou društvenog razvoja, razvili cjelokupan obredni i ritualni sistem čije su funkcije bile osiguravanje Sunca i kiše za dobar urod i čuvanje stoke od zlih demona. U proljeće su priređivane svetkovine za dobru i rodnu godinu; sredinom ljeta održavani su vašari u vrijeme žetve; a početkom zime slavilo se ponovno jačanje Sunca. Nakon prelaska na kršćanstvo, srednjovjekovni stanovnici Bosne i Hercegovine nastavili su s ovim narodnim festivalima, ali su ih pod utjecajem crkve počeli nazivati po kršćanskim svecima. Tako su, umjesto paganskom božanstvu Jarilu proljetne rituale, koji su se po starom kalendaru održavali 6. maja, počeli posvećivati sv. Juraju; festival u čast paganskog božanstva, gromovnika Peruna, 2. augusta nazvan je Ilindan po svetom Iliji Gromovniku; a svečanosti u čast rađanja i jačanja Sunca 25. decembra zamijenili su Božićni običaji. I nakon prihvatanja islama Bošnjaci su nastavili priređivati vašare na Jurjevdan i Ilindan (Aliđun) te vršiti određene zaštitne radnje povodom Božića.

Jurjevdan (6. maj)

Zelenilo koje je nakon duge zime donosilo proljeće Bošnjaci su ranije koristili za magijske radnje za dobru ljetinu i zaštitu stoke. Po selima na planinskim obroncima oko Sarajeva Bošnjaci su od pamtivijeka priređivali teferiče na kršćanske svece, iako su ti vašari bili isključivo vezani za njihove težačke radove. Tako je teferič na Jurjevdan održavan jer im je posijano žito dobro niklo. I u drugim krajevima Bosne i Hercegovine na Jurjev su održavani stočni vašari, prodavali se janjci, a kupovale se proljetne potrepštine. Kao vid godišnje zaštite stoke od zmija, širom naše zemlje bio je običaj da se na Jurjevo jutro oko štale obnosi nešto zadimljeno. U okolini Visokog, u svrhu zaštite domaćinstva, uoči Jurjeva oko kuće se obnosio Kur'an, a oko štale se prosipao ječam radi zaštite stoke.

Djevojke su na Jurjev izvršavale magijske obrede gatajući za koga i kada će se udati, te kakvu će bračnu sreću naći. U srednjoj Bosni djevojka bi uoči Jurjeva podrezala dva pera od luka, a zatim bi jedno pero okitila zlatnim, a drugo svilenim koncem. Nakon nekoliko dana čekanja djevojka bi pregledala luk, pa ako bi više naraslo pero sa zlatnim koncem, smatralo se da će djevojka, ako se uda te godine, pronaći sreću u braku, odnosno nesreću ako bi više poraslo pero sa srebrenim koncem. U Hercegovini se smatralo da će se djevojka udati za momka ako je više naraslo pero sa zlatnim koncem, odnosno za udovca ako je više izraslo pero sa svilenim koncem.

Uoči Jurjeva djevojke su donosile omahu – vodu s mlinskog kamena. Omahu bi prekrile biljem i preko noći skrivale u zemlju s obzirom na to da je nisu smjele ostaviti pod krovom, ispod eksera, jer se vjerovalo da metal oduzima magičnu moć vodi. Na Jurjevdan djevojke bi ustajale prije zore i kupale se, odnosno umivale omahom kako bi te godine momcima bile što ljepše i privlačnije. Pored estetske funkcije, vjerovalo se da omaha poboljšava zdravlje osobe koja se njome okupa ili umiva. U Jajcu bi na jurjevdansko jutro omladina išla po selima i svakog na koga bi naišla žarila koprivom, jer se smatralo da je to dobro za zdravlje. U Visokom su na Jurjev djecu blago šibali drenovom mladicom da budu zdrava kao dren. Ponegdje se to činilo vrbovim prutem.

Ilindan/Aliđun (2. august)

Muhamed Hadžijahić navodi da su u bošnjačkom “svetkovanju Aliđuna došle do izražaja
staroslavenske paganske tradicije povezane s kultom Sunca, gromova i kišeˮ. Interesantan je naziv ovog praznika, Aliđun, koji su Bošnjaci poslije prihvatanja islama pod utjecajem Osmanlija počeli koristiti. Vlastito ime Ali predstavlja muslimansku zamjenu za kršćansko Ilija, a riječ gün (đun) na turskom jeziku znači dan. Jednostavnim prevođenjem Ilindana u Aliđun Bošnjaci muslimani nisu htjeli skriti svoje predislamsko porijeklo. Naprotiv, izrekom: Do podne Ilija, od podne Alija, u narodu je ostalo živo sjećanje na proces širenja islama u Bosni i Hercegovini koji nije obuhvatao samo predislamsko stanovništvo Bosne i Hercegovine, već i njihove blagdane.

Širom Bosne održavali su se, i dan-danas se održavaju, vašari i teferiči na Aliđun. Bošnjaci iz Sarajeva imali su običaj da na Aliđun rano ujutro odlaze na Trebević, gdje su do
mrklog mraka jeli, pili, pjevali i igrali kola veseleći se na različite načine. Najatraktivniji dio aliđunskih (ilindanskih) derneka predstavljale su momačke igre i junačenja. Često su se momci različitih konfesija takmičili jedni protiv drugih. Pobjednici na ovim igrama slavili su se kao heroji tokom cijele godine do narednog Aliđuna.

Božić (25. decembar)

U tradiciji Bošnjaka muslimana najmanje je običaja vezanih za Božić, što je i razumljivo budući da je obilježavanje blagdana s ovim imenom (mali bog) u direktnoj suprotnosti sa strogim islamskim monoteizmom. U nekim krajevima Bosne i Hercegovine među Bošnjacima je bilo rašireno vjerovanje da se za Badnjak zemljom širi utjecaj zlih duhova i aveti. Od ovih aveti u Prozoru su se čuvali bijelim lukom. Prije spavanja djeca i odrasli su se mazali bijelim lukom, a miješali su ga i u hranu, kako bi neutralizirali zle duhove. Naredni dan dočekivali su radosni jer su se sačuvali od zla Badnjaka.