KAD JE ČAST VRJEDNIJA OD ŽIVOTA

Autor teksta: Dr. Šefko Sulejmanović, Institut za društvena i religijska istraživanja u Tuzli • Ilustracija: Djevojačko turbe u Gornjoj Tuzli • Fotografija: E. Šečić

Od starina se u našem narodu pripovijedaju priče o evlijama i dobrim ljudima. Skoro da nema mjesta u našoj dragoj Bosni i Hercegovini, a da u njemu nema mezara ili turbeta za koje je vezana nadnaravna priča o evlijama, ili ljudima koji su položili svoje živote, kako bi sačuvali druge, ili svoj obraz, svoju i tuđu čast. Tako i dvije Tuzle, i Gornja i Donja, imaju svoje legende, koje su se sve do naših dana čuvale i sačuvale u našem narodu. Svako turbe ponaosob ima svoju priču o ljudskom dostojanstvu, hrabrosti i nesebičnoj spremnosti na žrtvu. O tome dojmljivo govore i priče o dva djevojačka turbeta, jedno u Donjoj, a drugo u Gornjoj Tuzli.

Današnje Djevojačko turbe na Mejdanu, u Donjoj Tuzli, prvobitno se nalazilo u blizini Jalske džamije. Kada se 1948. godine proširivao put, turbe je izmješteno na sigurnije mjesto –  na Mejdan. Bez obzira na to da li se nalazilo uz Jalsku džamiju, ili na Mejdanu, kazivanje o njemu je sasvim isto. Vezuje se za dolazak Austro-Ugarske u Bosnu krajem 19. stoljeća, i odnos te vlasti prema Bošnjacima, njihovoj vjeri, kulturi i tradiciji. Legenda kaže kako su dvije djevojke prale ponjave na kamenoj ploči pored rijeke Jale. Putem pored Jale naišla je grupa austrijskih vojnika. Njihov oficir, u namjeri da se grubo našali s djevojkama u muslimanskoj nošnji, priđe im i jednoj od njih strže mahramu s glave. Takvu sramotu, da joj stranac vidi lice, djevojka nije mogla podnijeti. Udarila ga je drvenom praljom po glavi, tako da mu je krv potekla. Ponižen i osramoćen, oficir je vatrenim oružjem smrtno ranio obje djevojke. Na mjestu gdje su pale mrtve, tu su i ukopane, a narod im je u znak poštovanja podigao turbe koje i danas postoji.

Na ulazu u Gornju Tuzlu, s desne strane puta, idući iz Donje Tuzle, nalazi se Djevojačko turbe. Legenda o tom turbetu u Gornjoj Tuzli slična je legendi o Djevojačkom turbetu na Mejdanu, iako je nešto starija od prve. Kazivanje, koje se prenosi s koljena na koljeno, kaže kako su mađarski vojnici na bajramsko jutro krišom upali u Gornju Tuzlu, u namjeri da je okupiraju, opljačkaju i popale, u vrijeme dok muškarci budu na bajram-namazu. Jedna djevojka, koja je jutrom sišla do rijeke Jale da donese vode, opazila je skrivene vojnike pod oružjem i potrčala prema obližnjoj musali, gdje su se muškarci okupljali da klanjaju bajramski namaz. Iz bojazni da ih ne otkrije, mađarski vojnici su je sustigli, ali je nisu mogli savladati, sve dok joj jedan vojnik nožem ne prereza grlo. Tako ranjena, djevojka je, ipak, dotrčala do musale. Na mjestu gdje je pala, tu je i ukopana. Nad njenim mezarom narod je podigao turbe koje i dan-danas čuva priču o nepoznatoj djevojci, njenoj hrabrosti i spašavanju Gornje Tuzle. Turbe je u prošlosti više puta obnavljano. Čuveno je u narodu i veoma posjećeno.

U historijskim izvorima ne treba tražiti podatke o vremenu i razlozima nastanka ovih turbeta kao ni imena nepoznatih djevojaka. Oni i nisu toliko bitni: važna je poruka o ljudskoj časti i ljudskom dostojanstvu, posebno djevojačkom. Sve tri djevojke bile su pod uresom djevičanske netaknutosti, i nije im, po starim bošnjačkim običajima, pripadalo mjesto među merhumima u mezarju, nego im je namijenjen počinak uz rijeku (I. Taljić). Naši preci pamtili su ih tako što su im podizali turbeta, čuvajući čednost djevojačke časti, kao neponovljivu dragocjenost.

*

I novija povijest govori da se u vremenima beščašća nemilice udaralo na ženski obraz. Književnik Alija Nametak, osuđen 1945. godine na petnaest godina robije, u priči “Za obraz“ prenosi ispovijest Bećira Đulimana, muhadžira od Hercegovine, koji je usmrtio vlastitu kćer Ajku, kako bi joj sačuvao djevojačku čast u vrijeme Drugog svjetskog rata. Na kraju svoje bolne ispovijesti Bećir kaže: 

“Ni za kog se nisam bojao kao za nju. Umrijeti je ništa, samo, Bože, s dinom i s imanom, kad nam vakti-sahat dođe. Ali za Ajku sam se bojao, ne daj Bože, da joj dušmani na obraz ne udare. Jer, braćo moja, nije što je moje dijete, nego što je Bog dao, bila je zdrava i strojna, a u licu ko upis. Šta dušman zna, šta je obraz, šta ponos, pa će najradije udariti na obraz djevojci ili nevjesti. Sve sam iskao od Boga, ako nam se ne smiluje da se mognemo spasiti, da mi žensku čeljad uzme Sebi, da ne dadne ćafirima, da se na njima svete.

Oprostio bih mu i krv Vejsilovu, ali on se obazrije pa dohvati Ajku za ruku, a onaj drugi, ni sad ne znam ko je, vukao ju je za drugu ruku iz kuće. Sve sam ja ovo svojim očima gledao i znao, da je ovo ovakvo Božija odredba, a neko je nju zaradio, nego je mene u svemu priječilo nešto, da ludo ne istrčim, ako ikako mognem, a bio sam zadovoljan, kad sam vidio, da mi nevjeste izdahnuše, da da se dušmani na njima ne izdovoljiše.

Izvukoh se iz svog zaklona i provirih na dvorište. Stog sijena je gorio kao baklja. Ajku su teglili za ruke Galanos i još neki dušmanin.

-       Babo moj, jadna sam ti i kukavna – derala se Ajka, da mi se srce paralo. – Zar mi baš ne možeš pomoći?

Vidio sam, da je ne mogu oteti. Da je i jedan bio, teško bi išlo, jer je bio mlad, a u mene snaga na izmaku, a dvojica i to kakvih drzmana.

-       Evo me dijete moje – viknem ja i odvrnem onaj zaklopac na bombi.

-       Halali babi svome!

Okrenuše se dušmani, a Galanos ispusti Ajkinu ruku, pa prihvati pušku. Kucnuh ja bombom o kamen, pridržah je ćas-dva u ruci i bacih među njih. Kud će sreća, pa sve troje raznese. (...)

-       Zašto, po Bogu brate, ubi svoje dijete? – pita ga kafanski susjed.

-       Za obraz! (...)

-       Jah, braćo moja, sve za obraz, a obraz ni za šta na svijetu.“

**

Šta za jednu muslimanku znači djevojačka čast, kad se darne ono u što se ne dira, poslovično govore riječi sandžačke djevojke koja u vrijeme Drugog svjetskog rata, četničkog beščašća i masovnog klanja muslimana po Sandžaku, bespomoćna, molećivim glasom govori svojim dželatima: “Poštedite mi čast, život vam halalim“ (R. Muminović). Pišući o strahotama Srebrenice u ljeto 1995. godine, Nedžad Avdić i njegova sestra Amela, u svojim obznanjenim svjedočenjima kažu: “Lakša je smrt nego napastovanje, obeščašćavanje i iživljavanje nad ženskinjem kojem su četnici skloni.“ A za najstariju sestru Huriju, koja je imala tek petnaest godina vele: „Ako je Srbi uoče i odvedu, ne bismo to mogli podnijeti.“ (A. Avdić, 121) Takvu silinu nasilja i beščašća nije mogla podnijeti smjerna Ferida Osmanović (31), majka dvoje djece, u Srebrenici u ljeto 1995. godine. Nakon što joj je Vojska Republike srpske masakrirala muža Selmana (37), druge noći provedene u kampu u Potočarima, Ferida je na utabanoj travi uspavala svoje dvoje djece (Damira i Fatimu), a onda prekratila život vješanjem na obližnjem grabovom stablu. Fotografija obješene Srebreničanke je moćan simbol izdaje Srebrenice, i Bosne, slika koja je obišla svijet i zbog koje je plakao svijet – kaže Kim Wilsher, novinarka Guardiana.

A svaka priča je vrijedna onoliko koliko je poučna, koliko će podsjetiti i pomoći. Posebno ako govori o onima među nama, kojima je čast vrjednija od života.



Literatura: