ŽENSKE DŽAMIJE U BOSNI I HERCEGOVINI

Početak 21. stoljeća obilježilo je otvaranje ženskih džamija u mnogim evropskim i američkim gradovima. Ovaj korak otvorio je raspravu o uvjetima molitvenog prostora za žene unutar džamija, ali je i doprinio novim saznanjima o ograničavanju pristupa ženama u džamijama u brojnim državama s muslimanskim stanovništvom.

Dok se u mnogim mjestima ženske džamije doživljavaju kao novost, kao rezultat savremenog islamskog preporoda ili islamskog feminističkog pokreta, u Bosni i Hercegovini povijesno nije bila rijetkost da se džamije vežu za žene bilo da se radi o džamijama koje su se u narodu nazivale ženskim ili djevojačkim džamijama ili se, pak, radilo o džamijama nazvanim po imenima žena koje su finansirale gradnju tih džamija.

Džamije u Bosni i Hercegovini koje su u narodu poznate kao ženske džamije u principu imaju druge zvanične nazive. Ove džamije se nazivom povezuju sa ženama jer su one u određenom historijskom periodu većinu svojih edukativnih i vjerskih aktivnosti obavljale upravo u ovim džamijama. U većini ovih džamija tradicija obavljanja ženskih edukativnih i vjerskih aktivnosti nastavljena je do današnjeg dana, a one su prema načinu učešća žena u džamijama jedinstvene u svijetu i razlikuju se od onih novotvorenih na Zapadu i od većine postojećih tzv. džamijskih prostora za žene u zemljama s muslimanskim stanovništvom na Istoku.

Jedna takva džamija je Hamza-begova džamija u Tešnju, koja je u narodu poznata i kao Ženska džamija. Sagrađena je između 1540. i 1945. godine. Prema riječima stanovnika Tešnja, naziv Ženska džamija dobila je u vrijeme kada je Tešanj bio trgovački grad koji su pohodili brojni trgovci, muslimani i nemuslimani. Kako se muslimanima nije dopadalo da im žene otkrivenog lica viđaju stranci (osobe koje nisu poznavale) dok klanjaju u džamijama, donesena je odluka da Hamza-begova džamija u jezgru Tešnja bude namijenjena samo za obavljanje namaza ženama. Žene nisu odlazile u druge džamije kako bi se čuvale od pogleda stranaca, a strancima i drugim muškarcima, osim imama, bilo je zabranjeno klanjati u ovoj džamiji. Danas ovdje namaz obavljaju i žene i muškarci, a u džamiji se svake godine u povodu 12. rebiul-evvela održava tradicionalni mevlud za žene. Mevlud uče imami grada Tešnja i polaznici mekteba.

Također, Dizdareva džamija u Jajcu još je jedna džamija koja se u narodu naziva Ženska džamija. Sagradio ju je dizdar ili zapovjednik grada Jajca Sulejman-beg Kulenović 1812/13. godine. Džamija je, kako navodi Mehmed Mujezinović, u narodu dobila naziv Ženska džamija jer su je u određenom periodu posjećivale isključivo žene. Slično navodi i Ramiz Bećirović, koji kaže da je džamija dobila ovaj naziv s obzirom na to da je u određenom periodu džamija ostala bez stalnog džemata, zbog čega su, u vrijeme ramazana i u drugim prilikama, u njoj klanjale samo žene iz komšiluka. U narodu, međutim, postoji i drugo predanje o nazivu ove džamije. Naime, prema drugoj verziji, Sulejman-beg Kulenović dao je sagraditi ovu džamiju pred dušu svojih sedam kćeri koje su preminule dok je on boravio na hadžu te se zbog te činjenice naziva Ženska džamija. Danas se u ovoj džamiji tradicionalno u vrijeme ramazana uči mukabela za žene, čime se održava kontinuitet vjerske aktivnosti žena.

Visoko, također, ima jedinstvenu džamiju Saračicu, odnosno Hadži Hasanovu džamiju, poznatu još i kao Ženska džamija. Džamija je izgrađena u 17. stoljeću, a oštećena je u posljednjoj agresiji na BiH 1992–1995. Prema riječima sagovornice iz Visokog, naziv Ženska džamija je, prema narodnom kazivanju, nastao po turbetu koje se nalazi u haremu džamije, a koje, prema nekim predanjima, pripada nepoznatoj djevojci. Drugo mišljenje jeste da je džamija dobila naziv po ženskim aktivnostima koje su se od davnina obavljale u ovoj džamiji. Naime, u ovoj džamiji svakog dana u toku mjeseca ramazana nakon podne-namaza održava se centralna mukabela za žene, dok se predavanja za žene održavaju subotom i nedjeljom prije mukabele. Mukabelu, kako nam je kazao džematski imam obližnje džamije, uče isključivo žene, a budući da se radi o džamiji u kojoj se obavljaju samo noćni namazi, podne-namaz prije mukabele klanjaju samo žene u džematu koji predvodi žena imam. Tradicionalno se sve ženske aktivnosti u toku ramazana, među kojima su: mukabela, mevlud, predavanja i iftari, održavaju upravo u ovoj džamiji.

Ženskom džamijom je nazvana i nedavno otvorena Krehića džamija u mahali Prilaz u Ljubuškom. Ova džamija ranije nije imala ni munaru ni minber, tako da se u njoj nije klanjala džuma-namaz, već je služila kao mahalski mesdžid. Džamija je sagrađena 1864., a njen vakif bio je hadži Sejjid Mehmed Emin-ef. Krehić, koji je u svoje vrijeme u Ljubuškom uživao glas poznatog alima. Usmena predaja kaže da je vakif započeo gradnju džamije te da je otišao na hadž, nakon čega se razbolio i umro ne završivši gradnju džamije. Džamiju je završila njegova supruga Duda te je zbog tog njenog čina džamija u narodu dobila ime Ženska džamija. Ova džamija je porušena 1938. godine, a danas je samo djelimično obnovljena.

U Prozoru, također, postoji Hadži Nesuhova džamija, u narodu poznatija kao Mahalska, Fethijja ili Ženska džamija. Džamija je sagrađena 1604. godine, a bila je aktivna do Drugog svjetskog rata, kada je su je porušili Italijani. Džamija je za vrijeme Kurban-bajrama 2008. godine, nakon šest decenija, bila ponovo osposobljena za obavljanje namaza. Ova džamija je danas jedina potkupolna džamija na prostoru Medžlisa Prozor. Nije poznato kako je dobila naziv Ženska džamija ali je poznato da u njoj namaz danas obavljaju i muškarci i žene.

Ženske džamije u Bosni i Hercegovini, kako se da zaključiti iz navedenog, uglavnom imaju druge zvanične nazive a u narodu su poznate kao ženske džamije. Ovim imenom nazvane su iz dva razloga. Prvi i najčešći razlog je to što su ove džamije u određenom periodu posjećivale uglavnom žene, gdje su održavale svoje zajedničke vjerske aktivnosti, dok je drugi razlog to što su, prema narodnom kazivanju, gradnju džamije finansirale žene.

Reference:

• Lična arhiva. Razgovor sa džematlijama i imamima spomenutih džamija.

• Mujezinović, Mehmed (1998), Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini, 2. dio, Sarajevo publishing, Sarajevo, 271-272.

• Hasandedić, Hivzija, “Hercegovački vakufi i vakifiˮ, Anali GHB, knjiga IX-X, 69.

• Hodžić, Dževad (ur.), Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini: monografija, Udruženje Ilmijje, Sarajevo, 2013.

• Mehmedović, Ahmed (2017), Upravljanje vakufima u Bosni i Hercegovini 1847-2017, Vakufska direkcija, Sarajevo.

• Bećirović, Ramiz (2020), Ljudi zajednice: Zapisi o ljudima i džematima Medžlisa IZ Jajce, MIZ Jajce, Jajce.

Literatura:

• A. Agić, “Obnovljena Gornjomahalska džamijaˮ, Preporod, br. 14-15, 15. juli 2004, str. 24.

• Mehmedović, Ahmed (2017), Upravljanje vakufima u Bosni i Hercegovini 1847-2017. Vakufska direkcija, Sarajevo.

• Nametak, Alija, “Islamski kulturni spomenici u Hercegovini i Crnoj Gori: putopisne bilješkeˮ, Narodna Uzadnica, 1940, str. 112-130.

• Hodžić, Dževad (ur.), Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini: monografija. Udruženje Ilmijje, Sarajevo, 2013.

• Hasandedić, Hivzija, “Hercegovački vakufi i vakifiˮ, Anali GHB, knjiga IX-X, 69.

• Mujezinović, Mehmed (1998), Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini, 2. dio, Sarajevo publishing, Sarajevo, 271-272.

• Hadžimehanović, Refik, “Kratak pregled Konjicaˮ, Islamski glas, 6. decembar 1935, br. 10, str. 4.

• Smajlović, Salih, “Kako teku ramazanski dani u Fojnici: ramazan nadvladao novu godinuˮ, Preporod, br. 2/628, 15. januar 1998, str. 13.

• Buljugić, Suad i Buljugić, Nihad (2010), Tuzla- sjećanje na bisere stare gradske jezgre. Geografsko društvo TK.

• Maglajlić, Munib, “Žepče u usmenoj predaji Bošnjaka u prošlom stoljećuˮ, Muallim, br. 29-30, 1995., str. 18-19.

• Lična arhiva. Razgovor sa džematlijama i imamima spomenutih džamija.