DJEVOJAČKE DŽAMIJE U BOSNI I HERCEGOVINI

Muslimani širom svijeta danas su upoznati s postojanjem ženskih džamija koje osnivaju žene, njima upravljaju, u njima se educiraju ili obavljaju zajedničke vjerske aktivnosti. Ovakve džamije stoljećima postoje u Bosni i Hercegovini. U novije vrijeme džamije sa ženskim predznakom sve više se otvaraju u zemljama na Zapadu. Međutim, za razliku od ovih džamija, Bosna i Hercegovina njeguje i jedinstven fenomen koji nije poznat u drugim muslimanskim državama a koji se veže za džamije sa ženskim predznakom. Taj fenomen predstavljaju džamije u narodu poznate kao “djevojačke džamijeˮ.

Naziv ovih džamija jako rijetko je povezan s vjerskim aktivnostima žena i, općenito, njihovim prisustvom u džamiji. On je, uglavnom, povezan s gradnjom ili obnovom džamije. Prema narodnim predanjima, nazivi djevojačkih džamija u većini slučajeva nastali su po legendama o djevojkama koje su svoje ruho (imetak koji su djevojke spremale za svoju udaju) uvakufile za gradnju ili obnovu džamija.

Po jednoj takvoj džamiji poznat je grad Tuzla. Mehmedagina ili Jalska džamija u Tuzli, koju je sagradio Mehmed-aga, zapovjednik vojne posade tuzlanskog zidanog utvrđenja, poznata je i pod nazivima Kizler džamija, Djevojačka džamija te Hafiz-hanumina džamija. Vjeruje se da je džamija mijenjala nazive prema dobrotvorima koji su obnavljali džamiju. Prema narodnom vjerovanju, džamija je nazvana Djevojačka džamija jer ju je u određenom vremenskom razdoblju obnovila jedna djevojka od svog djevojačkog ruha, te da se njeno turbe nalazilo u haremu ove džamije 1848. godine. Nakon izvjesnog perioda džamija je oronula, pa ju je 1890. godine, prema kazivanju Tuzlaka, iz temelja obnovila Hafiz-hanuma Tuzlić, po kojoj je džamija nazvana Hafiz-hanumina džamija.

Prema određenim podacima, najstarija džamija u Konjicu, također, nosi naziv Djevojačka džamija. Ova džamija se nalazila uz desnu obalu Neretve, stotinjak metara nizvodno od Konjičke ćuprije. Alija Nametak navodi da ova džamija datira iz 1855. godine, dok Hivzija Hasandedić tvrdi da je džamija bila vakuf Mustafe, sina Alije, iz 1565. godine. Pored sporenja oko godine izgradnje, brojni autori su se sporili i oko vakifa ove džamije. Tako, Refik Hadžimehanović tvrdi da su džamiju sagradili sudski činovnici u vrijeme turske vladavine te da postoji vjerovanje da su je djevojke gradile svojim novcem. Slično njemu, i Hivzija Hasandedić navodi da su džamiju gradili turski činovnici koji su radili u Konjicu za vrijeme turske uprave ili da ju je sagradila, odnosno obnovila neka djevojka iz Repovaca po čemu je džamija dobila naziv Djevojačka. Usljed nepostojanja svog vakufa kojim bi se finansirala, džamija je oronula te se počela koristiti kao kovačnica, da bi 1946. godine bila srušena. Vjeruje se da je na njenom mjestu podignuta zgrada.

Fojnička Atik-džamija sagrađena je 1551. godine, a sagradio ju je Fojničanin Mustafa Hadr. Spada u jedne od najstarijih objekata u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Ova džamija u narodu ima i naziv Djevojačka džamija, a prema svjedočenju starosjedilaca naziv je dobila 1820. godine, kada je džamija obnovljena. Starije generacije Fojničana prenose da su se u mahali nalazile tri djevojke, tri sestre, veoma bogate i lijepe koje su godinama skupljale svoje ruho za udaju. Vrijeme je prolazilo, a kako se nisu udale, svoje su bogatstvo uvakufile za obnovu ove džamije. S obzirom na sam naziv, od 1994. godine u ovoj džamiji pokrenuta je tradicija učenja ženske mukabele nakon podne-namaza. U ranijim godinama, podne-namaz u vrijeme ramazana, a prije mukabele, klanjale su samo žene predvođene muallimom koja je vodila mukabelu. Posljednjih godina, pak, namaz koji i dalje klanjaju samo žene predvodi džamijski imam. Pored mukabele, u ovoj džamiji uspostavljena je i tradicija održavanja predavanja za žene nedjeljom.

Selo Podvinci, petnaestak kilometara od Visokog, može se pohvaliti i najstarijom džamijom na području Medžlisa Islamske zajednice Gračanica (Visoko). Stara džamija, ili kako je još zovu Djevojačka, sagrađena je 1702. godine. Prema narodnom predanju, jedna djevojka iz ovog sela saznala je da joj momak odlazi u džamiju u drugom selu da bi klanjao džuma-namaz. Budući da se djevojci to nije dopadalo, odlučila je prodati ruho i ostalu svoju vrijednu imovinu a novac uvakufiti za gradnju džamije u svojoj mahali. Džamija koja je sagrađena njenom imovinom tako je dobila naziv Djevojačka džamija. Rekonstrukcija džamije još uvijek traje.

Uz spomenute džamije, u Gornjoj mahali u Čajniču, također, postoji Mir Muhamedova, Muhamed Mustaj-begova ili Djevojačka džamija sagrađena između 16. i 17. stoljeća. Prema narodnoj legendi, ovu džamiju sagradila je djevojka koja je prodala svoje ruho nakon što joj se momak nije vratio iz vojske. Od iznosa koji je dobila za svoje ruho djevojka je sagradila ovu džamiju, po čemu je i nazvana Djevojačka džamija. 

Prema usmenom predanju, Gornjomahalska džamija u Žepču, koja se prvi put spominje 1816. godine, u narodu je bila poznata i kao Djevojačka džamija. Naziv je, prema narodnom kazivanju, dobila zbog činjenice da su u određenom periodu vjerske obrede i druge aktivnosti u ovoj džamiji obavljale isključivo žene. Ovaj naziv se ne spominje 1882. godine, kada je putopisac Nikola Tordinac, prema usmenom predanju, zabilježio da je džamiju sagradio Mula Husein Bajrić, pa se pretpostavlja da je džamija naziv dobila kasnije.

Iz navedenog, primjećuje se da je postojanje djevojačkih džamija u Bosni i Hercegovini poseban tradicijski fenomen koji se ne veže za obavljanje vjerskih aktivnosti žena u ovim džamijama, već za uvakufljavanje imovine za potrebe gradnje ili obnove džamija. Džamije su nazvane “djevojačkimˮ a ne “ženskimˮ jer su ih, kako se u narodu prenosi, gradile ili obnavljale djevojke koje su u tu svrhu zavještavale svoje ruho nakon što se, iz različitih razloga, nisu udale. Izuzetak iz ovih je Gornjomahalska džamija iz Žepča za koju se navodi da je naziv dobila zbog činjenice da su u određenom periodu vjerske obrede i druge aktivnosti u ovoj džamiji obavljale isključivo žene.

Literatura:

• A. Agić, “Obnovljena Gornjomahalska džamijaˮ, Preporod, br. 14-15, 15. juli 2004, str. 24.

• Mehmedović, Ahmed (2017), Upravljanje vakufima u Bosni i Hercegovini 1847-2017. Vakufska direkcija, Sarajevo.

• Nametak, Alija, “Islamski kulturni spomenici u Hercegovini i Crnoj Gori: putopisne bilješkeˮ, Narodna Uzadnica, 1940, str. 112-130.

• Hodžić, Dževad (ur.), Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini: monografija. Udruženje Ilmijje, Sarajevo, 2013.

• Hasandedić, Hivzija, “Hercegovački vakufi i vakifiˮ, Anali GHB, knjiga IX-X, 69.

• Mujezinović, Mehmed (1998), Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini, 2. dio, Sarajevo publishing, Sarajevo, 271-272.

• Hadžimehanović, Refik, “Kratak pregled Konjicaˮ, Islamski glas, 6. decembar 1935, br. 10, str. 4.

• Smajlović, Salih, “Kako teku ramazanski dani u Fojnici: ramazan nadvladao novu godinuˮ, Preporod, br. 2/628, 15. januar 1998, str. 13.

• Buljugić, Suad i Buljugić, Nihad (2010), Tuzla- sjećanje na bisere stare gradske jezgre. Geografsko društvo TK.

• Maglajlić, Munib, “Žepče u usmenoj predaji Bošnjaka u prošlom stoljećuˮ, Muallim, br. 29-30, 1995., str. 18-19.

• Lična arhiva. Razgovor sa džematlijama i imamima spomenutih džamija.