MEKTEBI ZA ŽENSKU DJECU

Ovaj prilog započet ćemo jednim navodom koji pripada kasnijem vremenu, a odnosi se na tradicionalno osnovno obrazovanje naslijeđeno iz osmanskog vremena. Seid Mustafa Traljić u radu “Sarajevski grad Vratnikˮ, objavljenom 1937. godine, kaže kako su u većini sarajevskih mahala od starina uz džamije postojali mektebi u kojima je učila mladež oba spola te kako je njemu poznato oko 70 takvih mekteba u samom Sarajevu. U ovome svjedočanstvu nije precizirano jesu li škole bile mješovite, za dječake i djevojčice. U literaturi o obrazovanju u Osmanskom Carstvu neki istraživači iznose mišljenje da su djevojčice i dječaci pohađali koedukacione škole do uzrasta od deset godina, ali da to nije bilo pravilo. Drugi smatraju da su u istanbulskim mektebima dječaci i djevojčice učili u odvojenim školama, ali ipak napominju da se iz vakufnama, koje su prvi izvor o podizanju jedne škole, to ne može pouzdano znati. Konačno, i jedni i drugi za mektebe na prostoru Balkana iznose mišljenje da su vjerovatno bili mješoviti, naročito u manjim mjestima.

Abdulaziz-bej (1850–1918) u svojim spisima poznatim pod naslovom Stari osmanlijski običaji, ceremonije i ponašanja, u kojima je zabilježio svakodnevni život u Istanbulu svoga doba, piše da su mektebe, radi početnog obrazovanja, obično pohađali zajedno dječaci i djevojčice te da su u nekim naseljima postojale škole samo za djevojčice. “Većinom su polaznice ženskih škola početna znanja stjecale u mješovitim školama, a kada napune deset godina, nastavljale su učiti u ženskim školama.ˮ

U većini vakufnama iz osmanskog doba, pa tako i u onima koje se odnose na Bosnu i Hercegovinu, škole koje su pružale početno obrazovanje spominju se jedinstvenim nazivom mektebi-sıbyân bez navođenja podataka o spolu polaznika. Pa ipak se nailazi na vakufname u kojima stoji da dobrotvor sredstava iz vakufa koji osniva namjenjuje, u cjelini ili djelimično, “mektebu koji pohađaju ženska djecaˮ.

Vakufnama poznatog sarajevskog muderisa iz 18. stoljeća Mehmed-efendije Velihodžića jedna je od onih koja se u cijelosti odnosi na školu za žensku mladež. Prema toj vakufnami, legaliziranoj 1784. godine, dobrotvor je darovao kuću sa baščom i bostanom u naselju Hodža Kemaludin (Ćemaluša), a svrha uvakufljenja je da nakon njegove i suprugine smrti kuća bude škola za djevojčice. Prema vakufnami, dobrotvor zadužuje imama i mujezina iz tog naselja da skupa sa stanovnicima izaberu jednu sposobnu učiteljicu koja će veliku sobu u kući koristiti kao učionicu i poučavati žensku djecu Kurʼanu, stubovima islamskog vjerovanja i praktičnim islamskim dužnostima. Cijela kuća stavljena je na raspolaganje učiteljici da u njoj stanuje, da za svoje potrebe koristi bašču i bostan i konačno da ona bude vlasnica kuće i zemljišta. U slučaju da se škola iz nekog razloga zapusti, dobrotvor nalaže da se tada kuća proda valjanim postupkom te da se novac izdaje na posudbu sa određenom interesnom stopom kako bi se prihod koristio za plaću nekoj učiteljici koja podučava žensku djecu. Zaključujemo da je Mehmed-efendija Velihodžić svoj vakuf namijenio isključivo za obrazovanje ženske djece. Na popisu sarajevskih mekteba koji je sačinio Hajrudin Ćurić prema “statističkim podacima registrovanim pod godinom 1856.ˮ stoji da je ženski mekteb u mahali Hodže Kemaludina obnovljen dobrovoljnim prilozima, da ima 60 polaznica koje podučava Nefisa-kaduna, te da se hvali rad te učiteljice. Prema popisu mekteba iz kasnijeg vremena (smatra se iz 1878. godine), koji je objavio Hajrudin Ćurić preuzevši ga iz medžmue Sejfulah-efendije Hadžihusejinovića, ženski mekteb u mahali Hodže Kemaludina je i tada bio aktivan. 

Ženski mektebi postojali su i u drugim bosanskohercegovačkim mjestima. O tome je ovom prilikom dovoljno ukazati na vakufnamu iz 1889. godine koja pripada hadži Mustafi Hilmi-efendiji (Kulen-Vakuf, 1816 – Sarajevo, 1895), prvom bosanskohercegovačkom reisu-l-ulemi. U vakufnami stoji da je dobrotvor jedan dio prihoda koje njegov vakuf ostvari namijenio u korist plaće učitelju u osnovnoj školi kraj Careve džamije u Kulen-Vakufu a drugi dio u korist učitelju u ženskoj školi (nisvân mektebinde) u istom mjestu.

U spomenutoj vakufnami muderisa Mehmed-efendije Velihodžića stoji kako dobrotvor postavlja uvjet da se za buduću žensku školu izabere sposobna učiteljica. Učiteljice su trebale biti žene dovoljno obrazovane i osposobljene za taj posao. Trebale su dobro poznavati Kurʼan i određenu vjersku literaturu, a mnoge od njih bile su hafize. Učiteljice su mogle biti žene imama u lokalnoj džamiji. Te su žene učenicama otvarale vrata svojih kuća i svoj privatni prostor pretvarale u škole za žensku mladež.

Sigurno je da su škole u privatnim kućama bile “privatneˮ te nisu provedene kroz proceduru uvakufljenja. To je jedan od razloga što nedostaju izvori koji bi omogućili da se podrobnije stekne uvid u osnovno obrazovanje u osmansko doba, naročito ženske mladeži. Jedan drugi razlog zbog kojeg je teško cjelovitije govoriti o obrazovanju djevojčica jest taj što su djevojčice u bogatijim porodicama stjecale obrazovanje kod kuće od svojih roditelja ili od privatnih učitelja.

U vezi s ovim pažnju privlači vakufnama Fatima-hanume, supruge haseki (pripadnik posebnog janjičarskog odreda) hadži Osman-age, iz sarajevske mahale Kebkebir (Mišćina), sačinjena 1783. godine. Dobrotvorka je zavještala jednu količinu nakita i uvjetovala da se od prihoda vakufa najprije dovede voda na neko mjesto gdje je potrebna i osigura održavanje vodovoda, a njen drugi uvjet je da se godišnje 15 groša daje “njenoj hadži buliˮ Fatima-hatun, kćeri Muhamedovoj, dok god je živa. Imenovanje ženske osobe, kojoj je namijenjen jedan dio vakufskih sredstava kao hâce bulam (moja hadži bula), ukazuje na to da dobrotvorka govori o ženskoj osobi pred kojom je učila. Po titulama dobrotvorkina oca Džine hadži Mehmed-age može se zaključiti da je pripadala imućnoj porodici.

Dobrotvorkina briga o “njenoj hadži buliˮ podsjeća na riječi Abdulaziz-beja da su djevojke, koje su se obrazovale privatno u roditeljskoj kući ili u privatnim ženskim školama, i kasnije “kada su postajale supruge uglednikaˮ ukazivale pažnju i poštovanje svojim učiteljicama, posjećivale ih, slale darove njima lično i u škole u kojima su one i dalje podučavale, i to naročito u povodu vjerskih praznika.

Ne može se pouzdano znati je li dobrotvorka Fatima-hanuma pred hadži bulom Fatima-hatun učila samostalno ili je skupa sa drugim polaznicama pohađala privatnu školu koju je ta učiteljica vodila, no treba imati na umu da su postojale i privatne škole, o čemu svjedoči i Traljić riječima da je pored njemu poznatih 70 javnih mekteba “uvijek bio i poneki privatniˮ.

Zaključit ćemo ovu temu još jednim navodom iz vakufname Fatima-hanume. Dobrotvorka je odredila da se nakon smrti hadži bule Fatima-hatun novac dodjeljuje Herdžagizade Mula Ibrahimu, sinu Muhamedovu, koji je bio mualim te da se nakon njegove smrti ta suma od 15 groša dodjeljuje njegovom muškom ili ženskom potomku koji bude muallimi-sıbyan – učitelj (ili učiteljica). A ako među njima ne bude mualima, onda da se 15 groša dodjeljuje nekom mualimu koji podučava siromašnu djecu. Jasno je da je dobrotvorka ovaj dio sredstava iz svoga vakufa namijenila u svrhu prosvjete. To što jednako spominje muške i ženske potomke kao učitelje i učiteljice, svjedoči o zastupljenosti žena u prosvjetnom životu.

Literatura:

• Abdülaziz Bey, Osmanlı Âdet Merasim ve Tabirleri (Ed. K. Arısan & A. Arısan Günya). Tarih Vakfı Yurt Yayınları, Istanbul, 2002.

• Traljić, Seid Mustafa (1937), Sarajevski grad Vratnik, Sarajevo: Bosanska pošta.

• Ćurić, Hajrudin (1983), Muslimansko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918, Sarajevo: Veselin Masleša.

• Erünsal, İsmail E.: Vakfiyeleri Işığında Balkanlar'daki Sıbyan Mekteplerinin Karakteristik Özellikleri. Balkanlar'da İslâm Medeniyeti. Beşinci Uluslararası Kongresi Tebliğleri, Mayıs 2015, Saraybosna. Istanbul: IRCICA & International University of Sarajevo, 2018, 189-204.

• Hızlı, Mefail: Mahkeme Sicillerine Göre Osmanlı Klasik Döneminde İlköğretim ve Bursa Sıbyan Mektepleri, Uludağ Üniversitesi, Bursa, 1999.

• Hızlı, Mefail: Osmanlı Sıbyan Mektepleri. OsmanlıV. (Ed. Güler Eren), Yeni Türkiye Yayınları, Ankara 1999, 207-217.