ŽENE KAO DONATORKE U OSMANSKOJ BOSNI

Osnivanje vakufa ostvarivalo se kroz pravni čin u kojem osoba svojom voljom izjavljuje da s namjerom približavanja Bogu (qurbat) izdvaja dio svoje imovine i zavještava je. Zavještana imovina postajala je vakuf koji služi vjerskim, kulturno-prosvjetnim i drugim humanim ciljevima. Među uvjetima koji trebaju biti ispunjeni da bi pravni čin osnivanja vakufa bio valjan, navodi se: da osoba koja zavještava bude vlasnik imovine i da ima sposobnost raspolaganja imovinom. Islamsko pravo predviđa uvjet da se zavještava imovina koja stalno može donositi prihod i vječno služiti cilju za koji je namijenjena, a to su nepokretna dobra. Kako pokretne stvari ne mogu služiti trajno nekom cilju, one mogu biti predmet zavještanja ako su vezane za nepokretno dobro. I novac je donosio prihod tako što se davao na posudbu uz uvjet da se vrati suma uvećana onoliko koliko je to prilikom zavještanja odredio dobrotvor u skladu s islamsko-pravnim principima.

Odricanje od jednoga dijela imovine s ciljem da se ona zavješta u dobrotvorne svrhe i da tako od nje pomoć imaju drugi ljudi bogougodno je djelo. To je povod za vjernika da učini pohvalno djelo – da zavještanjem svoje imovine u dobrotvorne svrhe osnuju vakuf. Kao zadužbina osnovana u skladu s vjerskim principima, vakuf je bio doprinos vjerskom, socijalnom i ekonomskom životu sredine kojoj je namijenjen bez obzira na vrijednost zavještanih sredstava.

Dobrotvor, koji je bio u mogućnosti zavještati visoka sredstva, namjenjivao ih je za izgradnju različitih objekata koji će služiti općem dobru. Već u samom pravnom činu osnivanja vakufa dobrotvor je određivao visinu sredstava za održavanje građevine i visinu plaće koja će se davati službenicima vakufa. Vakufi koji su se osnivali manjim sredstvima priključivali su se već postojećim većim i tako im pridonosili.

Izvori svjedoče da su još od ranog perioda osmanske Bosne žene sudjelovale u vjerskom, prosvjetnom, ekonomskom i socijalnom životu kao dobrotvorke osnivanjem vakufa vlastitom imovinom. Tako je poznato da je u prvoj polovini 16. stoljeća na Mejtašu u Sarajevu podignut mesdžid (građevina u kojoj se obavlja namaz) vakufskim sredstvima ženske osobe po imenu Dudi-bula. Dok o ovoj dobrotvorki i njenom vakufu nije poznato ništa više osim ovih navedenih podataka, o vakufu koji je također u 16. stoljeću osnovala Šahdidar-hatun, žena bosanskog namjesnika Gazi Husrev-bega, postoji u prepisu sačuvana vakufnama (isprava o zavještanju). Vakufnama obavještava da je Šahdidar-hatun zavještala novac u iznosu od 100.000 akči, što je sudeći po drugim zavještanjima iz tog vremena razmjerno velika suma. Dobrotvorka je odredila da se od tih sredstava izgradi mesdžid s mektebom (školom za osnovno obrazovanje) u jednom dijelu Sarajeva koje se u to vrijeme razvijalo iz kasabe u grad. Ta je dobrotvorka osim novca zavještala i kuću u kojoj je živjela odredivši da kuća postane imovina vakufa nakon njene smrti. Djelimično je poznat i sadržaj vakufname jedne druge dobrotvorke iz tog vremena koja se u izvorima spominje kao “žena Sinan-vojvodeˮ. Zavještala je 100.000 akči za mesdžid i mekteb na Vratniku, te dvije kuće od kojih je jedna bila uz mesdžid i namijenjena je kao stan za imama, a u drugoj je dobrotvorka stanovala odredivši, kao i Šahdidar-hatun, da nakon njene smrti kuća postane imovina vakufa. Mekteb ove dobrotvorke stradao je 1697. godine, kada je Sarajevo razrušila vojska Eugena Savojskog, nakon čega je u neposrednoj blizini tog mjesta novi mekteb podigla jedna druga dobrotvorka – Hanifa-hanuma o kojoj nema drugih podataka osim ovoga: mekteb koji je podigla bio je aktivan sve do 1908. godine.

Većinom su žene svoj doprinos općem dobru davale osnivanjem manjih vakufa koje su priključivale postojećim velikim vakufima. Izvori pokazuju običaj da su potomci, kako muški tako i ženski, zavještanjem vlastite imovine te svoje manje vakufe priključivali većima koje su prethodno osnovali njihovi očevi. Možemo spomenuti sestre Nefisu i Hanifu koje su, kao i njihov brat Ibrahim, svoje vakufe priključile očevom. To je vakuf Hodže Kemala iz kojeg je u 16. stoljeću sagrađena džamija u Sarajevu i postojala je sve do 20. stoljeća na mjestu koje se po tom dobrotvoru zove Ćemaluša.

Izvjesni Husein-beg podigao je džamiju i dvije škole u Rogatici, a njegova supruga Hatidža-hatun i sestra Mihri-hatun zavještale su po jedan dio svoga imetka i osnovale vakufe koje su priključile Husein-begovom.

Kao što su dobrotvorke svoj vakuf priključivale onome koji je zasnovao njihov srodnik, tako su svoja sredstva usmjeravale u vakuf u naselju u kojem su nastanjene. Nekada su to bili vakufi skromnog materijalnog stanja, što pokazuje da su žene tim svojim dobrim djelom pomagale opstanak vremenom osiromašenih vakufskih institucija.

Žene su većinom zavještale novac. Premda je, ukupno gledajući, manje ženskih nego muških vakufa zasnovano zavještanjem nekretnina, kao što su dućani, kuće i zemljište, njihov broj nije mali, i to kroz sva stoljeća o kojima vakufname svjedoče.

Vrijednost sredstava koja su žene zavještale različita je i zavisila je, zasigurno, od ukupne imovine kojom su raspolagale. Iz imenā žena koje su darivale sredstva u vrijednosti nekoliko desetina hiljada akči vidi se da su bile ili kćeri i/ili supruge uglednika. Kada je riječ o ženskim vakufima zasnovanim sredstvima manje vrijednosti, oni se ne razlikuju od muških vakufa te kategorije. Tako se u Opširnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1604. godine vidi da je od četiri vakufa koja su u približno isto vrijeme priključena Jakub-pašinom vakufu (sa mesdžidom u Magudi) jedan zasnovala dobrotvorka Seldžuka zavještanjem novca i dva dućana. Njen je vakuf dvostruko manje vrijednosti od onoga koji je pripadao Nesuh-vojvodi a dvostruko veće vrijednosti od dva druga muška vakufa.

Bilo da su vakuf zasnivale pred kadijom lično ili preko svoga zastupnika, dobrotvorke su slobodnom voljom određivale kako će se koristiti sredstva koja zavještavaju i te su se odredbe upisivale u vakufnamu. Iz tih isprava se vidi da su žene prihode od svojih vakufa najčešće određivale u korist plaća službenicima zadužbine kojoj priključuju svoju: imamu, mujezinu i/ili vaizu (propovjedniku), i to naročito onome koji drži predavanja za ženski svijet. Brinule su i o održavanju građevine kao što su popravljanje oštećenih dijelova, osvjetljenje, čišćenje, prostirka i sl. Dobrotvorke su, naime, u tom pogledu postupale onako kako je bilo uobičajeno. Pa ipak, u ženskim vakufnamama se mogu pročitati ovakve odredbe: da se jedan dio sredstava iz njenog vakufa upotrijebi za izdržavanje siromašnih đaka u medresi; da se, ako je moguće, za zimske dane kupe ćebeta kojima će se učenici pokrivati i ogrjev koji će učenike zagrijavati; da se svake godine izdvaja 100 groša za kupovinu čarapa, koliko može pari, za siromašnu djecu koja pohađaju neki mekteb koji dobrotvorka navede nazivom; da se za desetero djece za koju se zna da su siročad i siromašni a pohađaju mekteb koji dobrotvorka navede nazivom svake zime nabavi odgovarajuća odjeća i obuća; da se jednim dijelom vakufskih prihoda svake godine opremi jedna siromašna djevojka koja se priprema za udaju a nastanjena je u dobrotvorkinoj mahali.

Kao što su muškarci često službu upravitelja vakufskim dobrom zadržavali za sebe, tako ima i mnogo primjera da su i žene koristile to pravo. Još je češći slučaj da žena uzme za sebe službu nadzornika svog vakufa, kako su učinile Šahdidar-hatun i žena Sinan-vojvode. U izvorima je zabilježen i ovakav primjer: dobrotvor terzija Murat imenovao je upravitelja svoje zadužbine, a sud je za nadzornika imenovao Aišu, kćer umrlog terzije Murata, s uvjetom “da pomenuti upravitelj bez znanja njena ne smije ni od koga novaca primiti niti ih ikome izdavati. Zapisano 1565. godineˮ.

Izvori:

• Çam, Mevlit & Rahman Ademi (Ed.): Bosna-Hersek Vakfiyeleri 1-4. Vakıflar Genel Müdürlüğü Yayınları, Ankara, 2016.

• Handžić, Adem et al (Ed.): Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. Bošnjački institut – Odjeljenje Sarajevo i Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2000, 481-513.