FETVA O STATUSU SILOVANIH ŽENA I DJECI ROĐENOJ IZ TAKVOG ODNOSA

Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu u periodu od 1992. do 1995. godine, prema procjenama Ujedinjenih nacija, seksualnom zlostavljanju i silovanju bilo je izloženo između 20 i 50 hiljada ljudi – žena, muškaraca i djece. Zloglasna mjesta silovanja bila su srpski koncentracioni logori i zatvori na području Prijedora, Foče i Višegrada.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia, ICTY), osnovan od strane Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, na slučajevima zločina iz Bosne i Hercegovine prvi put u historiji je seksualno zlostavljanje i silovanje žena, muškaraca i djece – dječaka i djevojčica – označio kao ratni zločin. Presuda Haškog tribunala iz 2001. godine Dragoljubu Kunarcu, Radomiru Kovaču i Zoranu Vukoviću bila je prva osuđujuća presuda za silovanje kao zločin protiv čovječnosti u kojoj se navodi da je Pretresno vijeće suda našlo „da su pripadnici oružanih snaga bosanskih Srba silovanje koristili kao instrument terora“. Također Haški tribunal je ranije, na suđenju Dušku Tadiću za zločine počinjene na području Prijedora procesuirao seksualno sakaćenje muškaraca u logoru Omarska, čime je Tadić postao prvi ratni zločinac kojem je Haški tribunal, između ostalog, u presudu uvrstio i seksualno nasilje. Pred Haškim tribunalnom je za zločine seksualnog nasilja, kao ratne zločine, osuđeno više od 30 ratnih zločinaca. Također, pred sudovima u Bosni i Hercegovini procesuirano je više od 100 slučajeva seksualnog zlostavljanja i silovanja u ratu.

Islamska zajednica već početkom agresije, u proljeće i ljeto 1992. godine, suočila se s brojnim upitima za vjerskim tumačenjem statusa silovanih muslimanki od strane srpskih vojnih i paravojnih naoružanih formacija i statusa začetog ploda i djeteta. U Glasniku, službenom glasilu Islamske zajednice, u vidu odgovora na postavljeno pitanje 1992. godine objavljeno je zvanično mišljenje i stav islama i Islamske zajednice, stav koji je imao karakter svojevrsne fetve, o pitanju silovanja žena u ratnim operacijama. Stav je obrazložio i potpisao Muharem-ef. Omerdić, rukovodilac službe za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice.

U uvodnom dijelu se ističe kako su u toku dejstva agresorskih snaga na muslimanska naselja i da se često događaju silovanja muslimanki i obljube pod prijetnjom oružja, što može dovesti do trudnoće, usljed čega je postavljeno pitanje: da li je po šerijatu dozvoljeno izvršiti abortus zametka koji je začet iz takvog odnosa?

U odgovoru je navedeno: – Prema jedinstvenom stavu islamskih pravnika, zabranjeno je izvršiti abortus nakon 120 dana od dana začeća, shodno hadisu da po navršetku 120 dana zametku bude udahnuta duša. Postoje djelimične razlike kod pojedinih šerijatskih pravnih škola o kraćem roku za dopuštenost prekida trudnoće, npr. do četrdeset dana. Prema stavu hanefijske pravne škole, dozvoljeno je do 120. dana izvršiti abortus ukoliko za to postoji valjan razlog ('uzr) (Fethu-l-kadir, 2:295; Reddu-l-muhtar 'ale-d-durri-l-muhtar, 2:380).

Shodno spomenutom propisu, a imajući u vidu da je do začeća došlo nasilnim putem od strane nevjernika, da je tim činom obeščašćena muslimanka a rođenje djeteta iz takvog od­nosa nesretna uspomena cijelog života njegovoj majci, šerijatski je dozvoljeno izvršiti abortus u trudnoći do 120. dana.

Ukoliko prođe 120 dana od dana začeća iz nasilnog odnosa, o čemu je bilo govora, zametak se ne smije više po bilo kom osnovu ugroziti i majka ga treba roditi bez svoje ili njegove krivice. To dijete, rođeno iz nezakonitog odnosa (gajru-š-šer'i), nasljeđuje samo svoju majku i rodbinu s majčine strane. Isto tako, majka i rodbina s majčine strane nasljeđuje njega. Ono ne nasljeđuje oca niti rodbinu s očeve strane. Kod vanbračne djece računa se, u nasljednom pravu, kao da nemaju oca niti srodnika s te strane.

Prema tome, dijete rođeno iz odnosa na način kao što je rečeno, pripada majci i ona, u punom smislu, raspola­že pravom oko njegovog odgoja i podizanja. Takvu osobu ne treba smatrati osobom drugorazrednog značaja, niti nečistom, kao ni njezinu majku, jer ni jedno ni drugo nisu krivi za ono šta im se dogodilo. Krivac je otac. Kur'an podvlači da niko ne može snositi tuđu krivicu: Što god ko uradi, sebi uradi, i svaki griješnik će samo svoje breme nositi (El-En‘ām, 164); Svaki čovjek je odgovoran za ono što sam čini (Et-Tūr, 21).

Ukoliko majka to dijete odgoji kao muslimana, ono će uživati u rezultatima svoga vjerovanja i djela. Ono je musliman. One koji budu vjerovali i dobra djela činili, doista čekaju bašče uživanja. U njima će vječno boraviti – obećanje je Allahovo istinito, a On je silan i mudar (Lukmān, 8-9).

Dakle, bez obzira na to da li je neko iz bračnog – zakonitog ili vanbračnog – nezakonitog odnosa rođen, ukoliko je musliman i činio dobra djela ući će u Džennet. Svaki musliman je dostojan poštovanja, stvorenje je Božije i čist je. Muhammed, a.s., veli: “Musliman ne može biti nečist.ˮ (Buharija, Muslim, Ahmed i dr.)

Izvor:

• Glasnik Rijaseta Islamske zajednice, br. 3-4, 1992, str. 168-169.

• https://www.icty.org/bcs/press/presuda-pretresnog-vije%C4%87a-ii-u-predmetu-kunarac-kova%C4%8D-i-vukovi%C4%87