ŽENA U MUSLIMANSKOJ NARODNOJ POEZIJI

Zabilježeno je na mnogo mjesta da su prve naše narodne pjesme, posebno one junačke ili muške, kako su se nazivale, kazivane ili pjevane uz gusle, bile jedno od specifičnih obilježja ramazanskih večeri, ramazanskih sijela i sastajanja. Tada bi se obično po hanovima ili musafirhanama, te posebno kakvim begovskim kućama i dvorovima (na čardaku!) sakupljao svijet i uz muhabet, kahvu i nargilu (a bogme i poneko piće) slušao s nesvakidašnjim uživanjem i uživljavanjem široki epski registar junačkih bojeva i mejdana, pobjeda i poraza, borbi za čast i poštenje, za ljudstvo i vjeru, za ženu i ljubav i sl., a sve iz usta takozvanih ramazanskih pjevača, omiljenih gostiju u svakoj sredini i u svakoj kući. Kasnije se taj registar proširio, pa su pored muških svoje dostojno mjesto izborile i one ženske, lirske pjesme, pune osjećajnosti, mehkoće, čežnje i ljubavnog zanosa, pune sevdaha i one uzorite, samo njima svojstvene melodioznosti i ljepote. Guslama (koje u današnje vrijeme gotovo volšebno nestadoše iz muslimanske tradicije!) tada se pridružiše razne vrste tamburica, ti, kako navodi Giljferding u Putovanju po Hercegovini, Bosni i staroj Srbiji (izd. Sarajevo, 1972), obljubljeni instrumenti bosanskohercegovačkih muslimana, među kojima je, svakako, posebno mjesto zauzimao saz, koje su ovakav nov poetski senzibilitet mogle adekvatno izražavati i dopunjavati. Tako će nastati i sevdalinka, jedinstvena vrsta lirske ljubavne pjesme “kojom se moglo dati oduška i ushićenja životom i čežnji ljubavnoj, i istočnjački intoniranom osjećanju žala za mladošću, odnosno boli zbog minule ili neuzvraćene ljubaviˮ (M. Maglajlić), ali kroz nju i pronijeti ono estetsko osjećanje koje ne implicira samo recimo ljepotu momka i djevojke, mjesta i gradova, voda i perivoja, već svojim prefinjenim i prigušenim senzualnim koloritom mnogo više govori o dubini i samosvijesti odnosa prema životu i svijetu u kome se nalazi. Ramazanske večeri su tako postajale nadahnuće za vjerski zanos i obilje ibadeta te podloga za osobeni scenski doživljaj, ljepotu pjesničkog oblika i evokaciju prošlog, historijskog, natopljenog sokovima života i harmonijom iskaza, sa svim onim tonovima i kadencama u kojima su se prepoznavali pulsevi bića, duha i daha naroda, njegovih patnji, radosti zanosa, njegove bivše i buduće snage.

Kolika je bila ta vezanost za našu pjesmu, koliko se ondašnji naš čovjek kalio i jačao te, što je posebno indikativno, koliko se s njom poistovjećivao, pored ostalih, svjedoči i Safvet-beg Bašagić u svom djelu Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (Sarajevo, 1912), gdje se, između ostalog, kaže:

“Otac mi je pripovijedao, kad se prvi put sastao turski parlament, da je Fehim ef. Đumišić pozvao na večeru sve bosanske i hercegovačke zastupnike. Fehim je ef. čuo od nekoga da se tada nalazila u Carigradu jedna Sarajka koja je slovila kao dobra pjevačica. Ne žaleći ni novca ni truda da gostima priredi pravu bosansku večeru, doveo je pjevačicu u svoj konak da im otpjeva nekoliko pjesama. Među gostima bio je i Hikmet za svojom trpezom, jer bez akšamluka nije bilo veselja. Tu je njegovu slabost svak poznavao i niko mu nije uzimao za zlo. Rahmetli otac veli da je cijelo vrijeme, dok su guslar i pjevačica pjevali, promatrao Hikmeta i njegovo duševno raspoloženje. Sjedio je mirno, što je kod njega bilo rijetko, gledao je ozbiljno i slušao sve s nekim dubokim poštovanjem i dječijim zanosom. Među ostalim zapjevala je Sarajka i onu sevdaliju, u kojoj dolaze sljedeći stihovi:

Kun' ga, majko, i ja ću ga kleti,

Ali stani, ja ću započeti:

Tamnica mu moja njedra bila itd.

Na to je Hikmet skočio na noge i u velikoj uzbuđenosti poviknuo: 'Moj je narod najveći pjesnik!', pa onda počeo tumačiti prisutnim po arapskoj poetici ljepotu te narodne. Svi su se u čudu snebivali: šta je Hikmet u toj pjesmi našao?!ˮ

Inače, motiv ljubavi jedan je od dominantnijih pokretačkih motiva muslimanske narodne pjesme, koga, opet, neposredno uzrokuje ljepota osobe (dominantno žene ali i muškarca). I kao što je žena uopće, naročito njena ljepota, česta tema svekolike svjetske književnosti i umjetnosti, tako i u našim narodnim pjesmama žena je razlog “zbog koga se lome bojna koplja i proliva krvca u junakaˮ, pa čak mijenja sama vjera. Tako, recimo, u pjesmi “Kćeri Alibega Atlagićaˮ Ivan, zadarski kapetan, zaljubljen je u Sultaniju, koja se nalazi tri godine u njegovom zarobljeništvu, i zbog koje će on primiti islam, kako bi mogao biti uz svoju ljubljenu.

Ivanu je majka govorila:

“Eto ti je, da bi je ne bilo,

gotov ti je roblje isturčiti.ˮ

U ruci mu alkatmer bijaše,

on istrka na tanahnu kulu,

ona klanja turskoga namaza,

udari je katmerom po lišcu

“Klanjaj brže, draža od očiju!ˮ

Kako konstatira Kosta Hӧrmann, prvi sakupljač i izdavač narodnih muslimanskih pjesama (Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1888), žena je “...u velikom poštenju: Ona provodi skroman život u svome domu, tamo prede vunu, tka tanko platno, veze jagluke i niže biser. Njihova je odgajati djecu: muškića dok ne doraste do junačkog oružja i ne stane dijeliti mejdane, a ženskinje dok ne bude za udadbu. U muhamedovskih žena nalazimo istu onu ljubav k domu svome i djeci svojoj, kao svuda u ostalog našeg naroda. Žena je junaku najveća svetinja, sva će ti oprostiti, ali dotakni se rza i obraza, tu onda nema druge, nego glava s ramena. Vjernost u žene, čistoća djevojačka, najveća je svetinja... Ali pjesme pričaju i o ženama junačkoga srca; eno ti Ajkune, koja izbavlja svoga Aliju Alagića, eno junak-Begije, eno kćerke bega Ljubovića, koja Bagdat osvaja, te dobi od sultana pašaluk... Majku svoju štuje junak nadasve; kad ga ona zaklinje materinskim mlijekom, pregorjeće sve, ostaviće svoju jaukliju, pa će uzeti neljubljeno, puštaće vjernu ljubu, makar mu i srce puklo od prevelika jada... Pa vidi milovanja i nježnosti između ljubavnika! Kakva to vatra plamti iz nekih šeherskih pjesama, vjernosti nema kraja ni konca; sve je puno života i divna zanosa.ˮ

Taj zanos na jedinstven način naći će svoj izraz u sevdalinkama, pjesmama o ljubavi, koje nisu samo to, već jedna poetska magija, jedinstven izraz ranjene i ustreptale narodne duše, slatka i sjetna ljubavna čežnja žene koja ne može doći do svoje realizacije zbog različitih okolnosti, kad se u isto vrijeme i plače i pjeva, a sve sažeto u riječi sevdah, u kojoj su i bol i tuga i senzualnost i erotizam, i strast i ekstaza, i ustreptalost i klonuće, naprosto žudnja ojađenog srca djevojačkog za svojim dragim, koji je ili na vojni za tuđinsku carevinu ili na nekim putovima s kojih će “doći il ne doćiˮ:

Jesam li ti govorila , dragi:

“Ne ašikuj, ne veži sevdaha!

Od sevdaha goreg jada nema,

ni žalosti od ašikovanja.

Na žalost će i komšija doći,

al za jade niko i ne znade,

osim Boga i sevdaha moga.ˮ

“Po svom poetskom karakteru sevdalinke imaju u sebi ponešto od bitnosti balade, njenu zamračenu tragiku bolnog osjećanja koje je ostavio neki povod ili događaj. Razlika je u tome što sevdalinka nema radnje u njenom izrazitom razvoju i dinamičnom toku, nego samo u podsvijesti događaj – zgodu, u njegovoj punoj sažetosti i postranosti, više kao povod i rezime, iz koga se izvija ono bitno – ljubavni uzdah kao sudbonosno lirsko-erotični ishodˮ, kaže Muhsin Rizvić u svojoj studiji o lirsko-psihološkoj strukturi sevdalinke. Čuvena balada o Hasanaginici uvodi pojam stida, koji je središnji motiv tragičnih dešavanja i koji u složenost bića muslimanske žene uspostavlja novi emocionalno vrijednosni valer nepoznat u cjelokupnom svjetskom pjesništvu, što je, pored ostalog, oduševilo i velikog Goethea i učinilo da ova prekrasna muslimanska pjesma, koja, s izrazito tragičnim akcentima, donosi čitav emocionalni svijet muslimanske žene i svu dramu njenog životnog dešavanja, postane svjetski poznata i ukaže na sve bogatstvo, dramatiku i složenost muslimanskog bića u Bosni i Hercegovini.

Naravno, to su samo neki akcenti o našem narodnom pjesništvu u kojima se vidi slika žene, njen povijesni hod i uloga u bitnim životnim dešavanjima.