LJUBAV I STID

U središtu balade Hasanaginica je žena, njena uloga i njen stid koji je sprečava da posjeti svog supruga, što uzrokuje cijeli niz tragičnih događaja. Taj stid koji je glavni pokretač radnje istovremeno je i razumljiv i nerazumljiv. S jedne strane, on je mjesto gdje se tekst balade otvara recepciji izvan granica kulture u kojoj je balada i nastala, jer upravo je to čini misterioznom, zanimljivom za interpretacije, književne diskusije, polemike, a s druge strane je taj stid mjesto, odnosno motiv koji je nerazumljiv čitaocima iz drugih kultura (pogledati: Jakiša/Deupmann 2004: 387).

Već je Alberto Fortis, italijanski putopisac i naučnik, koji je prvi i zapisao tekst balade, govorio o jednoj vrsti stranog stida, koji nije jednostavno prikazati i objasniti drugim kulturama s obzirom na to da je taj stid određen kulturološkim kodovima.

I mnogi drugi književnici bili su fascinirani Hasanaginicinim karakterom te zaintrigirani njenim stidom koji za posljedicu ima sva naredna dešavanja u baladi, pa i ona fatalna.

Jedan od onih koji su se bavili tom temom jeste i bosanskohercegovački književni teoretičar Vedad Spahić (1999: 85-90), koji je objasnio zašto je stih u kojem se govori o tome da je Hasanaginica osjećala stid da posjeti svog muža najvažniji stih u cijeloj baladi. Hasanaga je oficir koji je ranjen u ratu i kojeg posjećuju njegove majka i sestra, ali ne i žena, Hasanaginica, koja osjeća stid da to učini. Hasanaga, ogorčen, razočaran i bijesan, odlučuje da ga njegova žena ne treba čekati na dvoru, tj. u njihovom domu kada se vrati s ratišta. Taj stid koji Hasanaginica osjeća je osnova, motivacija, pokretač svih narednih dešavanja u baladi.

Ono oko čega se razilaze mnogi kritičari i što nije tako jednostavno objasniti jeste pitanje prirode tog stida. Kada je riječ o tome, postoje dvije najprihvaćenije interpretacije.

Jedna je teorija da je taj stid karakteristika svih muslimanki tog vremena budući da je stidna i povučena žena bila ideal tog vremena i okruženja u kojem je balada nastala, a što ima svoje korijene u hadisu koji kaže da je stid pola vjere, tako da autor ove narodne pjesme nije imao potrebu detaljnije objašnjavati taj osjećaj stida. Međutim, Jakiša i Deupmann (2004: 392) navode u svom tekstu da taj stid nije čak bio karakterističan samo za žene iz muslimanskih sredina, nego je bitna odlika i žena koje su pripadale zapadno-kršćanskoj kulturi. Pa ipak, vjerovatno je to bilo još izraženije u muslimanskoj kulturi gdje je bio običaj da žena posjećuje i liječi svog ranjenog ili bolesnog muža tek kad svi ostali muškarci napuste tu prostoriju u kojoj on boravi.

Hasanaga, koji pripada nižoj društvenoj klasi od Hasanaginice, smatra kako će zbog činjenice da ga njegova supruga, koja pripada jednoj poprilično zatvorenoj klasi – begovatu, nije posjetila, biti degradiran u očima društva. Dakle, prema tom shvatanju, on ne osjeća ljutnju samo zato što ga njegova supruga nije posjetila, nego prije svega iz straha da će to biti sramotni pečat na njega i njegovu porodicu, i kako bi to na neki način kompenzirao, on se vraća svojoj početnoj grešci u biografiji, tj. braku sa ženom koja pripada višem društvenom staležu te odlučuje da je protjera iz svog doma (pogledati: Jakiša/Deupmann 2004: 398-400).

Ono što ovu prvu interpretaciju čini dijelom problematičnom jeste činjenica da u tom slučaju Hasanaginica gubi osobine koje je čine individuom te postaje poput nekog serijskog proizvoda.

Tu su tezu zastupali mnogi književni kritičari kao npr. Salih Alić (1974: 319-327), koji kaže da je Hasanaginica bez sumnje odgajana u patrijarhalnom društvu te muslimanskoj sredini gdje je stidna žena bila ideal tog vremena. Ali, kada je riječ o stidu koji je prouzrokovao sve naredne događaje u baladi, onda je u pitanju druga vrsta stida, tj. stida koji nema svoje korijene u odgoju, nego u porodičnim odnosima. Naime, Alić smatra da su problemi u braku postojali i prije samog početka radnje balade budući da je Hasanaginica bila svjesna iz kakve porodice potječe i osjećala se ponosnom, a u svom novom domu bila je podređena Hasanaginoj majci, ženi koja je imala glavnu ulogu u toj kući i porodici. Njihov bi se brak trebao posmatrati kroz dva aspekta: kao vjerska/islamska institucija i kao društvena institucija s običajima tog vremena, u kojem su društveni staleži bilo jasno razdvojeni te nije bio običaj da se sklapaju brakovi između ljudi koji pripadaju različitim staležima. Alić smatra da je moglo doći do sukoba između Hasanaginice i Hasanagine majke te da je Hasanaginica u naletu bijesa izgovorila riječi kojih se kasnije stidila i nije se osjećala spremnom da posjeti svog muža.

Hasanaginica je pripadala jednoj poprilično zatvorenoj društvenoj klasi (begovatu) koja je imala svoje običaje i pravila, tako da je vrlo moguće da su problemi u braku postojali i prije početka radnje balade te da se Hasanaga borio s osjećajem manje vrijednosti a da su ti problemi samo doživjeli svoj vrhunac tokom događaja prikazanih u baladi, tj. zbog Hasanaginicinog odbijanja da posjeti svog muža.

U svakom slučaju, može se zaključiti da je Hasanaginica žrtva nesporazuma i nedostatka komunikacije (pogledati: Buturović 2010: 65). Njen muž Hasanaga nije bio u stanju da shvati njenu vrijednost i suptilnost njene duše. Pored stida, svakako je i impulzivni i temperamentni karakter Hasanage važan pokretač radnje balade. Hasanaginica nije samo žrtva nedostatka komunikacije nego i kompliciranih odnosa podređenosti i superiornosti (pogledati: Jakiša/Deupmann 2004: 401). S jedne strane, plemenita i hrabra Hasanaginica svjesna je da pripada višoj klasi od svog supruga i da dolazi iz ugledne porodice, što je čini ponosnom, a s druge strane, ona je “samoˮ žena koja se mora podrediti svome mužu i njegovim željama i prohtjevima koji nisu u skladu s tadašnjim tradicionalnim modelom ponašanja.

Stid, hrabrost, snaga, požrtvovanost, ljubav i pomirenost sa sudbinom plemenite žene Hasanaginice zauvijek su ostavili traga na bosanskohercegovačkoj usmenoj književnosti, učinivši ovu baladu jedinom narodnom pjesmom kojoj je poklonjeno toliko ljubavi, pažnje i napornog rada.

Literatura:

1. Alić, Salih (1974), Društvena pozadina balade o Hasanaginici, Čapljina.

2. Buturović, Lada (2010), Treptaj žanra u poetici usmene književnosti, Svjetlost, Sarajevo.

3. Jakiša Miranda, Christoph Deupmann (2004), “Ponosni stid Hasanaginice: Goetheova ‘Tužbalica o plemenitoj ženi Hasanage’ i južnoslavensko izdanje kao arhiv kulturno-sinkretističkih procesa”, (“Die stolze Scham der Hasanaginica: Goethes ‘Klaggesang von der edlen Frauen des Asan Aga’ und die südslavische Vorlage als Archivkultur synkretistischer Prozesse”), Poetica, 36 (3/4), Paderborn: Wilhelm Fink GmbH&Co. Verlags-KG S., str. 379-402.

4. Spahić, Vedad (1999), Tekst, kontekst, interpretacija, Grafičar – CKO, Tuzla-Tešanj.