ŽENA U BOSANSKOM ISLAMU

U vrijeme osmanlijske vlasti u Bosni muslimanska žena živi okružena blagodatima urbane islamske civilizacije, u ljubavi koja u islamsko-orijentalnoj kulturi, zahvaljujući važnosti ljepote i „meraka“ ima visoku vrijednost, za razliku od plemenskog poretka u kojem nema preduvjeta da se ljubavnom i spolnom odnosu pridaje visoka vrijednost (Erlich, 1968). Drugim riječima, s dolaskom islamske kulture u Bosni se ljubav kao emocija uzdiže do ranga najviše vrijednosti života. Emocija ljubavi, vrijednost ljubavi, sveto značenje ljubavi u Bosni sa islamom zadobija temeljno značenje u bračnom, emotivnom, estetskom, moralnom i kulturnom životu. Tako je, naprimjer, u etnološkoj literaturi opisano s koliko je empatije i obazrivosti porodica i cijelo selo postupalo s potištenom djevojkom koju je momak ostavio i oženio se drugom (Dvorniković, 1939).

Ljubav muslimanske žene u Bosni stoljećima je karakterizirala ona čežnja koja se javlja u sevdalinkama, tipičnim bosanskim gradskim, ženskim ljubavnim pjesmama, s izrazito melanholičnom notom. To je ona ljubav u kojoj se zbog stida, dostojanstva, ponosa ali i patrijarhalnih društvenih odnosa čezne i pati. To je ona ljubav koja je privukla Goethea, Puškina i druge da prevode danas u svjetskim razmjerima poznatu muslimansku baladu Hasanaginicu.

U društveno-povijesnoj perspektivi, ženu u bosanskom kulturnom, socijalnom i estetskom iskustvu islama i Evrope, njenu ulogu u porodici, obrazovanju, vjerskom, kulturnom i privrednom životu određuju koliko univerzalne islamske moralne vrijednosti i pravne norme, toliko i srednjovjekovni društveni odnosi, civilizacijske prilike i običaji, s jedne strane i, s druge strane, konzervativno, tradicionalno, često, maskulinističko, ponekad, tu i tamo i otvoreno, moderno i liberalno razumijevanje islama. U toplini bračne i porodične zajednice odgaja i podiže djecu, ali i strpljivo podnosi životne poteškoće i društvena ograničenja.

U postosmanskom razdoblju, na kraju 19. i u prvoj polovini 20. stoljeća muslimanska žena se, uz sve otpore konzervativnih vjerskih krugova, uz sva posrtanja i iskušenja, i hrabro i ustrajno bori za svoj društveni prostor, za svoja vjerska, kulturna i politička prava, svoje obrazovanje, budućnost i islamski identitet u bosanskom i evropskom kontekstu.

Za modernu islamsku samosvijest muslimanske žene u Bosni od presudnog je značenja bilo prvih četrdeset godina 20. stoljeća kada se muslimanska žena kao i cjelokupno bosansko društvo susrelo sa zapadnom, kršćanskom civilizacijom dolaskom Austro-Ugarske u Bosnu, kada se bošnjačko razumijevanje islama susreće s pitanjima i mogućnostima očuvanja i daljeg razvijanja islamskog života i identiteta u modernom evropskom, neislamskom pravnom i političkom poretku. U tom razdoblju, koje Celia Hawkerwarth ocjenjuje kao zlatno doba u povijesti moderniziranja i emancipacije žene u regionu, dolazi do društvenog buđenja muslimanske žene u Bosni, do njenog postepenog, sporog ali nepovratnog uključivanja u javno obrazovanje, kulturni i socijalni život. Tako, naprimjer, 1910. godine Paša-hanuma Čugarević, supruga uglednog tuzlanskog zemljoposjednika, daruje kao zekat (obavezno izdvajanje u islamu) 200 kruna kulturnom društvu „Gajret“. List Gajret njenu je gestu prihvatio s oduševljenjem i Paša-hanumu nazvao primjerom kulturnog preporoda muslimanskog milleta (zajednice) („Zekjat Gajretu“, Gajret 10, 1910). Ili kada 1911. godine sestre iz Sarajeva, Zulejha-hanuma i Hašema-hanuma Imširović, utemeljuju vakuf (vjersku zakladu) za potrebe rada i djelovanja kulturnog društva „Gajret“ kao i za potrebe rada religioznih škola u različitim mjestima u Bosni (Gajret, 7-9, 1935). Za riječ u javnom životu, u različitim listovima i publikacijama javljaju se muslimanske književnice: Nafija Sarajlić, Šefika Bjelavac, Hatidža Đikić, Nafija Zildžić, Hasnija Berberović i druge. Za islamski artikuliranu emancipaciju muslimanske žene u bosanskom društvu u svojim člancima, studijama i knjigama, u svom vjerskoprosvjetnom djelovanju zalažu se eminentni muslimanski alimi (vjerski učenjaci): Osman Nuri Hadžić, Mehmed Karamehmedović, Hazim Muftić, Abdurahman Hifzi Bjelavac, Ahmed Ljubunčić, Dževad Sulejmanpašić, Šukrija Alagić, nailazeći pritom na tvrdokoran otpor konzervativnih vjerskih krugova. Za emancipaciju muslimanke zalažu se i intelektualci lijeve orijentacije, poput Hamze Hume i drugih.

Posebno značajnu ulogu u zagovaranju islamski utemeljene emancipacije muslimanske žene u prvoj polovini 20. stoljeća imao je reis Džemaludin-efendija Čaušević. U Gazi Husrev-begovoj biblioteci nalazi se fotografija koja pokazuje gotovo pun harem žena u Begovoj džamiji koje su došle na dženazu ovom velikom islamskom alimu (vjerskom znalcu) i prosvjetitelju, fotografija koju mi cijelo jedno stoljeće skrivamo sami od sebe, potvrđujući i na taj način koliko je reis Džemaludin-efendija Čaušević u zagovaranju emancipacije muslimanskih žena u Bosni, kao i u nekim drugim pitanjima, bio ispred našeg vremena.

Kulturno-povijesni potencijal sadržan u nastojanjima na islamski utemeljenoj emancipaciji muslimanske žene u Bosni iz prvih čestrdeset godina 20. stoljeća gotovo u potpunosti je osujećen nakon Drugog svjetskog rata, kada komunistički režim nameće ideološku orijentaciju prema kojoj sve započinje sa socijalističkom evolucijom i komunističkom vlasti.

Pa ipak, u drugoj polovini 20. stoljeća dolazi do značajnog napretka u pogledu obrazovanja muslimanskih žena u Bosni, do njihovog širokog uključivanja u društvene, političke, kulturne tokove i procese, do njihovog sekulariziranja (zabrane zara i feredže 1950. godine).

U tom razdoblju posebno je značajna i još uvijek neistražena uloga muslimanske žene u islamskom odgoju i obrazovanju njihovih kćeri i sinova, očuvanju islamske tradicije i islama u cjelini u Bosni. Dok su muževi, uhvaćeni u srp i čekić industrijske privrede i komunističke ideologije, religiju svojih predaka često mijenjali za ateizam, njihove supruge svoje su kćeri i sinove u velikoj diskreciji, protivno volji muževa ili uz njihovu prešutnu indiferentnost, slali u mekteb na vjersku pouku ili ih same učile vrijednostima vjere i bosanske tradicije islama.

Nakon pada komunizma i uvođenja političkog pluralizma, u samostalnoj Bosni i Hercegovini muslimanske žene u Bosni prolaze kroz velika iskušenja: agresija, etničko čišćenje, zločini masovnih silovanja, genocid. Na kraju 20. i na početku 21. stoljeća Majke Srebrenice predstavljaju savjest čovječanstva. Savremeni bosanskohercegovački pjesnik Mile Stojić posvetio je pjesmu srebreničkoj majci Hatidži. Dostojanstvo s kojim Majke Srebrenice i sve druge muslimanke, žrtve agresije, progona, silovanja, genocida nad njihovim očevima, muževima i sinovima podnose svoju sudbinu, nose se sa svojim stradanjem i svojom boli, svjedoči njihovu snagu, plemenitost i moralnu superiornost.

Istovremeno, muslimanske žene postižu velike rezultate u naučnom, kulturnom, umjetničkom, sportskom, ekonomskom i političkom životu u Bosni i Hercegovini, na regionalnom i globalnom planu.

U temeljima islamske kulture, u temeljima islamskog identiteta u Bosni nalazi se ljubav, ljepota, snaga i hrabrost muslimanskih žena.

Izvori:

• Vera St. Erlich, U društvu s čovjekom – tragom njegovih kulturnih i socijalnih tekovina, Naprijed, Zagreb, 1968.

• Vladimir Dvorinković, Karakterologija Jugoslavena, Beograd, 1939.