SIMBIOZA SUFIZMA I KNJIŽEVNOSTI

Čini se da su se sufije u poeziji kretali i osjećali kao na vlastitom terenu. U književnosti i u poetskoj formi, pružala im se mogućnost realiziranja višestrukih ciljeva. Možda bliskost sufizma i književnosti treba, pored ostalog, tražiti u dubokoj utemeljenosti sufijskog učenja u kontemplaciji, duhovnom zrijenju, intuiciji i duhovnom vođstvu, što ga čini dosta bliskim poeziji, koja operira s terminima kao što su nadahnuće, imaginacija, inspiracija i sl. Književnost se definira kao metaforički i govor u slikama, a pojedini književni teoretičari tvrde da je „svaka riječ pjesme ‘dvosmislena’, jer to zahtijeva priroda pjesničkog jezika u okviru kojeg ona funkcioniše“ (Kulenović, 2006, 153). Stoga se poetski jezik smatra složenijim od prirodnog jezika. Primjera radi, pjesma od samo nekoliko stihova može prenijeti izuzetno veliku količinu informacija. Uz to, poetski jezik ukida zabrane i ograničenja u odabiru, ali i u kombinaciji jezičkih jedinica koje djeluju u prirodnom jeziku.

U sufijskoj poeziji, pa čak i neknjiževnoj sufijskoj literaturi, snažno se osjeti ikoničnost jezika, prisutan je govor u slikama, na način da jedan termin ili pojam obuhvata više značenja i, poput slike, šalje mnoge poruke, direktno ili indirektno. U sufijskoj literaturi mnogo je takvih ikoničnih znakova. Recimo, takvi su pojmovi vino, vinotoča, voljeni i mnogi drugi. Ovi pojmovi u sebi ne nose samo dva moguća značenja, osnovno i preneseno, nego su to moćne semantičke slike u kojima se međusobno prepliću mnoga značenjska polja; ona jednostavno iz tih slika isijavaju, noseći sa sobom čitav kontekst, ideologiju i svjetonazor. Pojam vina u ovoj literaturi nije samo metafora za ljubavni napitak, tj. spoznaju, nego je to potpuno ikoničan termin. On asocira nasladu, želju, strast, spoznaju, znanje, ignoriranje materije, zanemarivanje Ovoga svijeta, koncentriranost na Boga, obitavanje u Njegovoj blizini, „motrenje“ Boga, pijanstvo, nesvjesnost, indiferentnost, a pored toga govori o jednom svjetonazoru i pogledu na svijet i život čovjeka, na red vrijednosti i principa. Kada se tome dodaju asocijacije koje vino ima u nesufijskom diskursu, taj spektar je mnogo sadržajniji. Također, mnogi drugi sufijski termini u sebi sažimaju ovakvu i sličnu simboliku i značenja. Koliko god se trudili da sva ta značenja obuhvatimo, uvijek se nešto od te semantičke punine ispusti.

Efekat višeznačnosti jezika postiže se intenzivnom i zgusnutom figurativnošću i metaforama, čak i onda kada one nisu slike, bilo da se radi o ljubavnim lirskim sadržajima ili spoznajnim i kognitivnim sufijskim temama, obrađenim u formi stiha. S tim da nije nevažno podsjetiti da sufizam operira s vjerskim istinama i principima, čijim je tekstualnim sadržajima imanentna figurativnost. „Ponekad se zanemaruje još jedno stilsko obilježje sakralnog stila, a to je njegova bogata metaforika i alegoričnost“ (Bakaršić, 2001, 71). Također, „budući da islamski mistici izvode misaone vježbe po teozofskim metodama, poezija je bila i ostala kao glavni instrument. U svakom slučaju, najraniji mistici su bili svjesni psihološkog efekta i poražavajuće moći pjesme na emocije pripadnika reda, i zato su koristili pjesmu i muziku za buđenje ekstazičnih stanja tim estetičkim sredstvima. Ta ekstazična stanja, kako oni misle, predstavljaju trenutke najvišeg iskustva, kada mistik komunicira i sjedinjuje se sa Voljenom (Bogom)“ (Ćehajić, „Vidovi stvaranja“, 25).

Sufijski pojmovi u književnosti, pored toga što su u funkciji temeljnih nositelja značenja sufijskih istina, uklapaju se u stroge kalupe formalne prozodije, metrike, gramatike, zatim grade vrlo složene semantičke spojeve i odnose u funkciji stilskih figura, doprinose stilogenosti teksta i estetskom doživljaju. Tehničko pojmovlje sufizma je iznimno obogatilo književnost jednim neobičnim jezikom i idejama, udahnulo joj novi život i novi smjer, otvorilo ili iniciralo nove perspektive i književne prostore. Kazano jezikom ruskih formalista s početka XX stoljeća, otežalim i okoštalim književnim formama dalo je nove impulse, a smjenjujući ih novim formama i puneći ih novim sadržajima, izvršena je poetska deautomatizacija.

Sufijsko pojmovlje u poeziju ulazi i u njoj se potpuno adaptira, prije svega, zahvaljujući svojoj semantičkoj dubini i polisemičnosti, što će mu poslužiti za izvanrednu prilagodljivost i fleksibilnost u funkciji izvrsne podloge za semantičke figure, prvenstveno metaforu, zatim personifikaciju, metonimiju, sinegdohu, perifrazu. U sufijskoj poeziji nije isključivo slučaj da se neko posebno iskustvo dogodi sufijskom pjesniku i da ga on zatim izrazi metaforom. Sama vizija ili slika je metafora koja se manifestira kao realan simbol, jer su izrazi koje su koristili sufijski pjesnici osjetna forma u kojoj sufija gleda stvarnost u višem smislu toga pojma. U sufijskoj poeziji susreću se svi oblici metafore. Uz to, sufijski jezik je alegoričan, u njemu su prisutna dva plana značenja, doslovno i preneseno, a to upućivanje na drugo, neiskazano značenje nije samo karakteristika književnih nego skoro pa i velikog dijela neknjiževnih sufijskih tekstova. Dakako, i ostale semantičke figure, poput metonimije, perifraze, sinegdohe, antonomazije, na različitim razinama osiguravaju poetičnost sufijskom terminu. Naročito su prisutne personifikacija i hiperbola. U sufijskom tekstu sve govori, živi i pulsira, jer je sve odraz Jednog Živog, Onog koji život svemu daje. Sufija priča, katkad žustro raspravlja, sa travkom, kamenom, vodom, psom. Dželaluddin Rumi započinje Mesneviju pripoviješću koju naj kazuje. Nije to obična pripovijest, nego naj govori najveće duhovne istine, naj priča, plače, cvili, opominje. To što su mu date osobine živih bića jeste personifikacija, ali je istodobno metafora za stanje čovjekove odvojenosti od duhovnog zavičaja, kako to sufije naučavaju. Istovremeno je alegorija, jer nosi oba značenjska plana, i doslovno i figurativno, jedno se značenje kaže, a na drugo se odnosi. Naj je alegorija za savršenog čovjeka, tj. priču ne priča naj nego kroz njega govori savršeni upućivač, jer „komentatori Mesnevije smatrali su da je naj savršeni čovjek” (Zamani, 1998, 48). Uz sve to, naj u širem kontekstu sa trskom je sufijski simbol.

Prema tome, jedan sufijski termin ima mnogostruke funkcije, dobija ulogu više stilskih figura i na taj način pjesniku postaje veoma zahvalan jezički znak u književnom tekstu. Iz ovoga proizlazi da sufijski termini ne samo da su ušli u književni tekst u svojoj polisemičnoj dimenziji ili da ih odlikuje prilagodljivost, adaptabilnost za građenje semantičkih stilskih figura, nego se pozicioniraju kao noseći i konstruktivni dijelovi poetskog izraza. Kada je riječ o stilskim figurama, neophodno je naglasiti da je najveći dio sufijskog diskursa hiperboličan. Sve je hiperbola, od čuda (kerameta) sufijskih predvodnika, nadnaravnih moći, iskustava i putovanja do letećih ćilima. Čak strogo uzevši iz pozicije prosječnog čitaoca sufijskog teksta, stanja i duhovne postaje, kao centralna tema sveukupnog tesavufa, uglavnom su u području hiperbole. Naravno, ovdje se govori o pogledu iz književnoestetskog rakursa, svjesno apstrahirajući sve ostale.

Bitna odlika sufijskog teksta jeste rasprostranjena upotreba parabola. Parabola je priča koja sama po sebi ima određeni smisao, ali kojoj je svrha da sugerira više od tog neposrednog značenja, neku moralnu pouku. Premda je priča i pripovijest u funkciji parabole više primjerena proznom sufijskom tekstu, parabola je izrazito zastupljena u poeziji. Poetski tekstovi su često zbir razgranatih i međusobno isprepletenih parabola. Parabole su nerijetko isprekidane dijelovima drugih parabola, tokom pričanja pjesnik pravi digresije, unosi neke druge elemente da bi se nakon toga ponovo vratio da nastavi tok ranije započete priče. Govor ptica (Mantiq al-tayr) od Feriduddina Attara je, pored ostalog, od početka do kraja izvanredna parabola. Cijelo djelo je, manje-više, alegorična parabola koja čitaoca vodi kroz avanturu putovanja ka krajnjem cilju, kroz potragu grupe ptica za Simorgom (Sīmorg) ili Krajnjom Istinom (Haqq). Priča ima svoj tok, aktere, početak, zaplet, kraj ili rasplet, međutim ona se ne priča da nam pruži informaciju o zgodama i nezgodama grupe ptica, nego, prije svega, sugerira, daje moralnu poduku, da je za moralno pročišćenje i duhovno uzrastanje i spoznavanje potreban trud, požrtvovanost, odlučnost da se beskompromisno krene ka tom cilju, uprkos preprekama i opasnostima. U parabolama se sufijski termini nekada kondenziraju, katkad razlažu i objašnjavaju do banalnosti posredstvom drugih slika i simbola.

Sufijski terminološki sistem, impregniran u književnom tekstu, pokazao je izuzetnu apsorbirajuću snagu, „prerađivačku” sposobnost, na način da je mnogim prostim, trivijalnim izrazima podario suptilna značenja i metafore. Isto tako, uzimajući slike i rječnik iz predislamske književne tradicije, pjesnici su te riječi kroz svoju duhovnu hermeneutiku interpretirali na metaforično-psihološkoj ravni. U svakom slučaju, ovi osobeni pojmovi i simboli svojim karakterom, sastavom, ulogom i rasporedom konstituiraju u ovoj poeziji jedan poseban mistično-alegorijski plan poetskog kazivanja.

Pored funkcije različitih, uglavnom semantičkih, stilskih figura, pojmovi u književnom tekstu su simboli određenih duhovnih dimenzija, pa je tako simbolizam jedna od temeljnih odlika sufijske poezije. Simbolička misao je u određenom pogledu neizmjerno bogatija od bilo koje historijske misli. Simbolička misao uranja u nesvjesno i uzdiže se u nadsvjesno, oslanja se na unutrašnje iskustvo i tradiciju, pokazuje se u razmjeru s ličnom otvorenošću i mogućnošću. Simbolička misao traje u vremenu, čuva svoj identitet, čekajući onoga koji će doći i posvetiti joj se, otkriti njene sadržaje.

Simbol je izvanredno sredstvo i stilska figura za književne tekstove koji nastoje kazivati o transcendentnoj stvarnosti i odsjajima Beskonačnog u konačnom, poput sufijske poezije. Uz metaforu i alegoriju, simbolom se najuspješnije formira značenjska polifonija, aluzivnost i ambigvitet na kojima insistira tesavufski tekst. Prema tome, simbol u tekstu konstruira skoro neograničenu idejnu podlogu koju nije moguće čvrsto i zauvijek fiksirati, on uvijek sugerira, a nikada ne objašnjava do kraja. Nadalje, u tekstovima u kojima preovladava simbol kao stilska figura pojavljuje se visok stepen imaginacije i apstrakcije.

Rana sufijska literatura ne svjedoči da su prvi sufije bile istovremeno i pjesnici. Oni se uglavnom opisuju kao pobožni ljudi, askete bez posebne želje i sklonosti za poezijom. Mnogo kasnije, kada je poezija već postala prepoznatljiv i etablirani medij sufijskog iskaza, imamo sufijske učitelje koji također ne iskazuju svoju sklonost prema poeziji, premda je koriste i pišu.

Govoreći općenito, tesavuf na dva načina ulazi u poeziju i funkcionira u njoj. Prvi je da su mnogi pjesnici bili dio same strukture određenog sufijskog reda, šejhovi ili muršidi, živjeli su i vjerovali u sufijske doktrine, bili su njima nadahnuti i nadalje promicali ideje prvih protagonista sufizma. Njihova poezija je odraz takvog pristupa i rezultat istinskog sufijskog uvjerenja. Naime, veliki dio pjesnika klasične epohe perzijske književnosti bili su ustvari i sufijski učitelji, teoretičari i praktičari sufizma. Neki sufijski pjesnici su živjeli u tekijama ili provodili značajan dio vremena u njima, imali svoje učitelje, prošli rigorozne metode duhovnog puta, zatim su i sami imali svoje slušaoce i držali im predavanja. Prema tome, oni su bili školovani sufije, pjevali su jezikom kojim su promišljali i živjeli. Dželaluddin Rumi je u periodu pjevanja Mesnevije i Divana boravio u tekiji u društvu svojih pristaša; Abdurrahman Džami je živio derviškim životom; Mahmud Šabestari je bio derviški šejh; Feriduddin Attar je vodio veoma skroman, asketski život. Dakle, ovi pjesnici nisu tek tako, iz čisto formalnih ili estetskih razloga, koristili se terminologijom, kako bi ukrasili svoje djelo, ili što im je to bilo puko sredstvo za izražavanje pjesničkog ili estetskog doživljaja, mada se, vjerovatno, ne može negirati da je bilo i takvih slučajeva. “Većina velikih sufija srednjeg vijeka živjeli su svetačke živote, sanjali o Bogu i bili njime opijeni. Kada bi pokušali da svoje snove saopšte, pošto bjehu ljudi, koristili su ljudski jezik. Ukoliko su bili književnici spontano bi pisali stilom svog vremena i generacije” (Nikolson, 2004, 77).

Drugi pristup imali su pjesnici koji su u sufizmu vidjeli književne resurse, koji su tesavufu prilazili posredno, s umjetničke strane. Naime, oni se koriste bogatom terminologijom, metaforom i alegorijom, akumuliranim u sufijskom diskursu, kako bi osigurali željenu ili pomjerenu recepciju vlastitog književnog rada i visok stepen apstrakcije. Ovaj pristup je uočljiv kod većeg broja perzijskih pjesnika, koji su pripadali indijskom književnom stilu (sabk-e hendī), od XVI stoljeća pa dalje. Naime, upotreba sufijskog registra i akumulirane zalihe motiva iz književnoumjetničkih pobuda, bez posebne želje da se promoviraju sufijska načela, došla je u periodu smanjivanja interesa i reduciranja popularnosti sufijskog svjetonazora u javnom prostoru. U tom razdoblju sufijska nataložena terminološko-motivska građa postaje podloga za artikulaciju drugih književnih i umjetničkih ambicija.

Literatura

• Chevalier, Jean, i Gheerbrant, Alain (1983), Rječnik simbola, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb.

• Nikolson, Rejnold A. (2004), Sufizam – Mistici islama, Babun, Beograd.

• Tvrtko Kulenović, „Poezija i njeno čitanje – iskustva ‘Nove kritike‘” u: Lešić, Zdenko, Kapidžić-Osmanagić, Hanifa, Katnić-Bakaršić, Marina, Kulenović, Tvrtko (2006), Suvremena tumačenja književnosti, Sarajevo Publishing, Sarajevo.

• Zamānī, Karīm, Šarh-e ğāme‘ Masnawī-ye ma‘nawī, Entešārāt-e ’ettalā‘āt, Tehrān, 1377. (1998.).

• Katnić-Bakaršić, Marina (2001), Stilistika, Ljiljan, Sarajevo.

• Ćehajić, Džemal, „Vidovi stvaranja muslimanskih mistika porijeklom iz Bosne i drugih krajeva Jugoslavije od XV do XIX vijeka”, Godišnjak Instituta za jezik i književnost, knjiga III-IV, Sarajevo, 1974-1975.