ODLIKE SUFIJSKE POEZIJE

Sufijska književnost, posebno poezija, u najširem smislu pjeva o nekoliko temeljnih tema, pa se ponekad čini da je ova književnost sva sabijena ili zatvorena u vrlo čvrste i krute okvire i stege. Oko tih tema vrti se najznačajniji korpus sufijske književnosti sa, manje-više, suptilnim nijansama i varijacijama. Te ključne teme, koje se kroz djela svih značajnijih pjesnika ponavljaju, kao da je svaki od njih želio kazati da i on vlada tim temama i ima šta reći i doprinijeti, jesu: Božije jedinstvo (tewhīd), egzistencijalni monizam (wahdat al-wuğūd), put i staza duhovnog putovanja (tarīqat, seir wa sulūk), spoznaja i gnoza (ma‘rifat, ‘irfān), ekstaza (ğazba), Božanska ljubav (‘ašq ilāhī, mahabbat), duhovni učitelji i čuda (šejh, pīr, ewliyā i karāmāt). Iz ovih temeljnih koncepcija razvile su se brojne varijacije i novi rukavci ili njihova detaljnija razrada, kao što je tema izgnanstva duše iz duhovnog zavičaja i njena težnja za povratkom, ideja čiste askeze i siromaštva.  

Međutim, sadržajno i tematski dominantni pojam sufijske književnosti jeste ljubav. Naime, tema ljubavi u najširem opsegu, te u njenim različitim varijacijama i vrlo suptilnim nijansama: ljubav Boga prema čovjeku, ljubav čovjeka prema Bogu i duhovna stanja koja proizvodi ljubav, spadaju u centralne teme sufijskog mišljenja, poglavito u njegovoj književnoj obradi. Dakako, u ovom ljubavnom području prevladava govor o ljubavi prema Bogu i traženje „spajanja“ s Njim. Sufijski ljubavni govor iskazuje snažnu čežnju, bol usljed odvojenosti od Boga, bačenosti u okrutni svijet koji proizvodi osjećaj beznađa i napuštenosti. Pjesnik ističe žal i snažnu želju za povratkom i spajanjem sa svojim duhovnim zavičajem. O dominaciji ljubavnih motiva i jezika ljubavi zorno svjedoči činjenica da samo unutar Rumijevog zbornika gazela posvećenih njegovom duhovnom učitelju Šemsu Tabriziju, Dīwān-e Šams, postoji više od hiljadu različitih sintagmi izvedenih iz samo jedne riječi ili u kombinaciji s njom, tj. riječi “ljubavˮ (opširnije vidjeti u: ’Abolqāsemī, ’Estelāhāt wa mafāhīm-e ‘erfānī-ye Dīwān-e Šams). Tako termini ljubav (‘ašq), zaljubljeni (‘āšiq) i voljeni (ma‘šūq) čine nepregledne semantičke nizove i otkrivaju snažnu sposobnost produkcije stalno novih ili osvježavanja starih značenja i pjesničkih slika. Pored toga, književnost na perzijskom jeziku baštini na stotine drugih izraza, sinonima i njihovih sintagmi kojima se iskazuje značenje ljubavi, zaljubljenog i voljenog shodno sufijskom tehničkom registru.

U objašnjavanju tih suptilnih ljubavnih osjećanja i doživljaja u poeziji sufijskih pjesnika susreće se i jezik najnižih slojeva društva, što bi se moglo tumačiti odsustvom adekvatnog obrazovanja nekih pjesnika. Međutim, to se ne može smatrati potpunim i dostatnim obrazloženjem. Ilustracije radi, Dželaluddin Rumi je pored Mesnevije iza sebe ostavio zbirku izvanrednih ljubavnih gazela. Posjedovao je visoko formalno klasično islamsko obrazovanje. Prije potpunog uplovljavanja u sufijski okean ljubavne poezije bio je predavač u školi (medresi). Ipak, u Rumijevim gazelima ima jezika trga/pijace, prostih riječi iz narodnog govora, specifičnog jezika školske teologije, lokalnog narječja. Međutim, ton, muzikalnost, sadržaj njegovih gazela ostali su neponovljivi, zrače snažnom duhovnom porukom i univerzalnim porukama. “Mevlanin gazel nije bio poezija, bio je to izljev duha, bila je oluja životaˮ (Zarrīnkūb, Pelle, 245). Uz temu ljubavi ide i pojam ljepote koja je, također, značajno prisutna u poeziji u korelaciji s ljubavnim iskazima i sadržajima.

Drugi važan krak sufijske poezije, direktno povezan s temom ljubavi, kruži oko pojmova vina i pića. I ovu temu karakterizira profani jezik i slike iz svakodnevnog života. Profani jezik suptilnim postupcima brusi se u sufijskim načelima života i pripadajućim metaforama i dobija sasvim drugo, uzvišeno zančenje.

Karakteristika sufijske poezije jeste da je u njoj preferiran sadržaj u odnosu na formu i književnoestetsku normu. Za mnoge sufijske autore poezija je sredstvo interpretacije principa vlastitog svjetonazora. Pojedini pjesnici nisu posebnu pažnju poklanjali književnim i poetskim standardima i pridržavanju pravila književne norme. Mahmud Šabestari, čak donekle i Feriduddin Attar, u svojim djelima priznaju da su za njih formalne stilske i književne odlike drugorazrednog značaja. S druge strane, susreću se sufijski pjesnici koji su govorili izvanrednu sufijsku poeziju koja je istodobno nosila u sebi visoke stilske i poetske domete, krcatu suptilnim metaforama, figurativnim jezikom, simbolizmom i složenim idejnim sistemom iskazanim u stihu. Takvu grupu pjesnika predvodi Hafiz Širazi.

U svakom slučaju, prihvatljiva i donekle uobičajena pojava u sufijskoj poeziji na perzijskom jeziku jeste da pjesnik izravno prizna i obznani “značenje moga kazivanja je važno, a ne pjesnička formaˮ (Šamīsā, Sabkšenāsī, 201). Velikan sufijske ljubavne poezije Dželaluddin Rumi također je bio fokusiran na značenje i poruku. “Rumi nije imao nikakva poštovanja prema poeziji kao takvoj. Ako poezija ima ikakvu vrijednost, tad se ona nalazi u značenju i poruci koju prenosiˮ (Chittick, Sufijski put ljubavi, 309). Štaviše, Rumi kao da priznaje da je prinuđen koristiti poeziju jer nema drugog izbora. Njegova ličnost, govorni organi i mentalna svijest i procesi su tek alati i sredstva za riječi koje izlaze iz njegovih usta i značenja koja nose.

Sufijski svjetonazor kroz literaturu, uključujući i književnost, tokom višestoljetne dominacije na veoma širokom geografskom prostoru ostavio je iza sebe neobično idejno i intelektualno bogatstvo, a u književnom pogledu impozantnu žanrovsku i tematsku raznolikost i na stotine, manje ili više, uspješnih književnika i pjesnika. Ova književnost obuhvata i poeziju i prozu, sadrži filozofiju i etiku, historiju i tefsir (komentare), obuhvata i dove i intimne razgovore (munāğāt), i hadis i muziku. Značajan dio sufijske poezije i proze ima istraživački (tahqīq) i didaktički (wa‘z wa pand) karakter; no, značajan dio njenih motivskih preokupacija usmjeren je na odlučno propagiranje bezvrijednosti ovog svijeta, dunjaluka, odnosno razvijanje temeljnog sufijskog principa prema kojem je u očima jednog istinskog sufije ovaj svijet kuća na putu za drugi svijet, ahiret. Ali, ta kuća je puna opasnih izazova.

Književna norma i stil koje su ustanovili sufijski pjesnici prevazišli su okvire sufijskih učitelja i sljedbenika. Ta književnost, koja je razvila vrlo utjecajne i suptilne izražajne forme, motive i teme snažno je prodrla izvan hanikaha, sufijskih krugova i kružoka. Mnogo je pjesnika koji uopće nisu bili sufije, a obilato su u svom književnom radu citirali i ponavljali sufijske teme i motive i u svoja književna djela unosili su principe i učenje sufizma. Na neki način to je bila književna moda i potrebna licenca za osobnu književnu verifikaciju. Ljubav prema Bogu, opisi stanja sufijske ekstaze i gnostičke opijenosti, iskazivanje čežnje prema Božijoj ljepoti postale su uobičajene teme za mnoge orijentalne pjesnike nesufijske provenijencije. Katkad su književni tekstovi takvi da zbog velike prisutnosti naglašene dvosmislenosti i provocirajuće igre na granicama sufijskog i nesufijskog diskursa čitaoca postavljaju u poziciju zbunjenosti i potrebe davanja vlastitog tumačenja sadržaja, ili da se sam muči s određivanjem pjesničkih intencija između tjelesne i duhovne ljubavi, posebno kada se sa sigurnošću zna da neki od potonjih pjesnika koji su koristili sufijska sredstva uopće nisu pripadali ovom svjetonazoru niti su u svom životu dijelili slična uvjerenja. “U kasnijoj perzijskoj sufijskoj poeziji, koja je doživjela tako sjajan procvat, slike iz ljubavnog života upotrebljene su sa punim realizmom, tako da je stvaralaštvo mnogih pjesnika postalo predmetom polemike o tome da li pjevaju o duhovnoj ljubavi ili o ovozemaljskoj strasti. Ovo je slikovito izražavanje postalo standardno u najvećem dijelu perzijske, turske i urdu poezije, i njegov je čar bio tako snažan da se tek u ovom vijeku književni stil počeo udaljavati od takvog figurativnog izražavanja” (Rahman, Duh islama, 206-207).

Na ovim duhovnim, idejnim i jezičko-stilskim osnovama, između ostalog, valja razumijevati književni rad Bošnjaka na orijentalnim jezicima, ali i kasnije preuzimanje u bošnjačkoj književnosti iz ranijeg književnog inventara.

Detalj sa sufijskog zikra u Blagaju (foto: Mirza Hasanefendić)

Literatura:

• ’Abolqāsemī, Sayyede Maryam, ’Estelāhāt wa mafāhīm-e ‘erfānī-ye Dīwān-e Šams, Wazārat-e farhang wa ’eršād-e ’eslāmī, Tehran, 1383 (2004).

• Chittick, C. William (2005), Sufijski put ljubavi: Rumijeva duhovna učenja, Naučnoistraživački institut “Ibn Sinaˮ, Sarajevo.

• Rahman, Fazlur (1983), Duh islama, Jugoslavija/Prosveta, Beograd.

• Šamīsā, Sīrūs, Sabkšenāsī-ye še‘ar, Entešārāt-e Ferdūs, Tehrān, 1376.

• Zarrīnkūb, ‘Abdolhosein, Pelle pelle tā molāqāt-e Xodā, Entešārāt-e ‘elmī, Tehrān, 1377 (1998).