HASAN KAIMI-BABA

Hasan Kaimi-baba Zerrin Oglu (Zerinović, Zrnić, Zrinić), jedan od najznamenitijih bosanskih šejhova o kojemu se više zna iz predaja i legendi nego iz dokumentiranih biografskih podataka (preselio 1691–'92. godine). Oskudni historijski podaci koji se često prepliću s narodnim predajama ne dopuštaju uvid u život i djelovanje šejha Hasana Kaimije. Pouzdano se zna da je rođen u Sarajevu, u prvoj polovini 17. stoljeća, prema nekim istraživačima između 1625. i 1635. godine. Obrazovanje je započeo u rodnom gradu, a nastavio u Užicu kod znamenitog šejha Muslihuddina Užičanina. Nakon upotpunjenja duhovnog puta, u Sarajevo se vraća sa idžazetom za iršad (diplomom i odobrenjem za vođenje i napućivanje derviša) i biva imenovan šejhom Silahdar Mustafa-pašine tekije, poznatije kao Hadži Sinanova, gdje počinje prenošenje znanja muhibima (zaljubljenicima), muridima (učenicima), dervišima i svim poklonicima lijepe riječi i viših duhovnih spoznaja.

Činjenica da je do 1682. godine bio šejh Silahdar Mustafa-pašine tekije u Sarajevu koja od svog osnutka do danas slovi kao isključivo kadirijska, ali i zbog toga što u svojim pjesmama, osobito u Divanu, često koristi izraz “naš pir Abdul Kadirˮ, svojevrsna su potvrda da je pored havetijskog, šejh Hasan Kaimi-baba bio i šejh kadirijskog tarikata. Nije poznato od koga je dobio idžazet za iršad po usulu (pravilima) ovog tarikata. Zna se da je Kaimi-baba i svoju kuću u Ajas-pašinoj mahali, u neposrednoj blizini mosta Ćumurija, koristio kao tekiju. Za ovaj objekat – koji više ne postoji – zanimljivo je da je nakon Kaimi-babinog odlaska iz Sarajeva, nastavio funkcionirati kao tekija, i to ženska, pod rukovodstvom njegove supruge.

Sa jednakim stepenom pouzdanosti zna se da je posljednje godine života proveo u Zvorniku, gdje je i preselio na bolji svijet 1691/92. godine. O razlozima Kaimijinog napuštanja Sarajeva i preseljenja u Zvornik dugo se raspravljalo, a nalazi se temelja više na predajama i pretpostavkama, nego na stvarnim, dokumentiranim historijskim činjenicama.

O njegovom odlasku iz Sarajeva postoji veliki broj predaja. Tako se prenosi da ga je na odlasku jedna žena čula da uči dovu u kojoj moli Boga da učini da Sarajlijama nikada više vjerski poglavar ne bude iz Sarajeva. Također, kivan na pasivan odnos svojih sugrađana, šejh Kaimi-baba zamoli Boga da mu nikada niti jedan Sarajlija ne dođe na mezar. Prenosi se da od tada nijedan Sarajlija, a koji bi imao neku ružnu namjeru, nije uspio posjetiti šejhov mezar. Vjerovatno naj(ne)popularnija predaja je ona o dovama koje je za Sarajevo činio Kaimi-baba, a prema kojoj su mu primljene (kabul) za zrak, vodu i zemlju, te će Sarajevo uvijek imati dobru vodu, lijep zrak i uživati na dobroj zemlji. Nije mu primljena dova za vatru, pa je tim povodom navodno izgovorio: “Gorjet ćeš, o Sarajevo (kad mene više ne bude u tebi)!ˮ Slučajno ili ne, prvi od brojnih velikih požara, u kojima je Sarajevo u svojoj historiji od tog vremena naovamo stradavalo, dogodio se samo pet godina poslije preseljenja Hasana Kaimi-babe na bolji svijet, 1697. godine, usljed provale princa Eugena od Savoje.

U svakom slučaju, u vremenu koje je prethodilo dugogodišnjemu ratu Turske protiv Austrije i Mletaka (1683–1699) došlo je do velike nestašice hrane u Sarajevu. Trgovci željni bogatstva našli su saradnike među vlastima i dijelom uleme te se između sebe dogovorili da povuku hranu sa tržišta a narod su nagovarali na strpljenje, sve kako bi vremenom cijene još više skočile. Godine 1681. u Sarajevu je izbila pobuna gradske sirotinje i seljaka iz okoline izazvana teškim stanjem u zemlji. Sušna godina, slaba žetva, oskudica i glad, pa i kuga, harale su ne samo Sarajevom, nego cijelom Bosnom. Na osnovu znanja o njegovoj vezanosti za niže socijalne slojeve stanovništva, što ga je naporedo s njegovim kasidama i pjesmama činilo vrlo popularnim, pa i karizmatičnim, pretpostavlja se da je u ovoj pobuni koja je kulminirala ubistvom kadije Omer-efendije i njegova zamjenika Ahmed-efendije učestvovao i šejh Hasan Kaimi, te da je to bilo razlogom njegova protjerivanja u Zvornik. Neki čak idu i tako daleko da ga smatraju vođom pobune s obzirom na to da je bio izuzetno cijenjen i poštovan i da je uživao veliki ugled među narodom. Prema nalazima rahmetli Hifzije Suljkića, nakon dolaska u Zvornik, šejh Hasan Kaimi nastanio se u Čukuri (mahala Fetija, predratna Bolnička ulica) i postavljen je za imama Namazđah-džamije. Koliko god da je Zvornik u to vrijeme bio važno središte osmanske vlasti, toliko je bio i dovoljno daleko od prijestolnice, Sarajeva, te vjerovatno nije slučajno da je šejh Kaimija u njemu proveo ostatak života, preselio i ukopan u selu Kula, iznad Zvornika. Prema predajama, često je obilazio mjesto gdje će biti ukopan, a dan pred preseljenje obavijestio je svoje prijatelje da će umrijeti. Ujutro su ga našli prekrivrenog njegovom hrkom (derviškim prslukom). Nad njegovim mezarom podignuto je turbe koje stoji i danas, uprkos rušenjima u gotovo svim ratnim burama koje su puhale nad Bosnom duže od tri stoljeća nakon njegovog preseljenja.

Kaimi-baba je bio plodonosan šejh, kako u prakticirajućem domenu, u iršadu, tako i u oblasti teorijskog rada u oblasti tesav,ufa, ali i na socijalnom polju. Hasan Kaimi-baba ostavio je iza sebe dvije alhamijado pjesme i dvije zbirke poezije na osmanskom jeziku od kojih jedna slovi kao Divan, a druga kao Varidat. Divan je znakovito obimniji od Varidata, homogenijeg je karaktera, najveći broj pjesama posvećen je osnivaču kadirijskog tarikata Abdulkadiru Gejlaniju, kojem je pripadao i sam pjesnik. Varidat, koji se ponegdje naziva i Kasaid-i Kaimi, predstavlja mješavinu poezije pisane iz duhovnog nadahnuća i stihova koji su podložni tumačenju u drugom domenu. Zanimljivo je da su mu od pjesama na bosanskom jeziku, kojim je bez sumnje pisao, sačuvane ostale samo dvije, i to jedna o pokuđenosti pušenja duhana i druga o osvojenju Kandije.

Mehmed Mujezinović u svom kapitalnom djelu Islamska epigrafika BiH (tom II, str. 128-130) navodi jednu zanimljivost. Naime, piše da je u turbetu šejha Hasana Kaimije postojala jedna drvena pregrada od uklapane bukove daske (šindre) u koju su posjetioci urezivali ili po kojoj su ispisivali stihove, a koja je izgorjela zajedno s turbetom u posljednjem ratu u BiH.

Kao pjesnik, Hasan Kaimi-baba ostaje u okvirima klasične sufijske poezije, pokazuje znanje u različitim domenima od Kur'ana i hadisa do pravila i sadržine orijentalne poetike, a sa doktrinarnog aspekta nedvojbeno je jasno da je zagovornik učenja o egzistencijalnom monizmu, odnosno vahdet-i vudžudu.

Jesi li shvatio zašto te Istina na ovaj svijet donijela?

Sebi dođi, sebe spoznaj i pravo na sebe

Kroz sebe pogledaj!

Tajna: “bio sam skriveno blagoˮ sam ćeš postati, ako si sebe poznao,

Otvori stranice Knjige postojanja, u njoj si od Boga pouk uzeo.

Tri slova i dvije tačke znanost su čitavog svijeta

U srce kako si ušao, dokaz svepostojanja si spoznao.

Tačka u “Bˮ i “Bismillah-aˮ srce je svakog vjernika.

Čovjek, i cijeli svijet, njega je Bogom nazvao.

Dođi do Adema, svijet je on, jedan je on, i Ahmed.

Niko mu nije ravan, jedna je Istina, Bog je Istina (postao)

Ko do sebe nije došao, Drugi jedan postoji,

Povjerovao je.

Sve što postoji od Njega je, sve što se kreće i nepomično što je.

Vjerovanje u raznolikost njeg će u haps baciti.

Ko Jednoga spozna, u jedinstvu ko je,

U kaljuzi neće boraviti.

Svaki oblik od njegovog postojanja lik je preuzeo.

On sam sebi veo je postao, čovjek mu je:

“Drug siˮ, rekao.

Nema Boga osim Njega i kako bi neko drugi to mogao biti?

I prije neg' što Vijesnik (smrti) od njega stigne,

To, jadniče, trebaš shvatiti.

Stvaranje si rekao, svijet si rekao, Bog si rekao, Njemu, Jednome.

Nema više strana osim jedne, okreni uho Njemu (Jednome)!

Inače ćeš izgoriti vječno u vatri mnoštva i raskošja.

A znaš li zašto si ovdje došao poput svjetlosti plamena jedinstva?

Nije se još ništa zbilo, o Kaimi, barem riječ kad bi prozborio,

Iz Muhammedovog ružičnjaka jedan cvijet ti je stigao.

Prijevod preuzet iz:

Azra Verlašević, Vedad Spahić, Ašik istine: orijentalisti i književni historičari o Hasanu Kaimiji,

Tuzla, Bosnia Ars, 2006, str.7-29.

Ilustracija:

Rukopis br. 210: Divan Hasana Kaimije

Hasan Kaimija bio je glasoviti sarajevski pjesnik koji je pisao pjesme na osmanskom i na bosanskom jeziku, tzv. alhamijado pjesme. Smatra se najpoznatijim pjesnikom Balkana tog doba. Da je bio neosporno veoma popularan i cijenjen u svoje doba, svjedoči i izuzetno veliki broj prijepisa njegovih djela. Njegove pjesme su prepisivane i kao samostalne zbirke, kao što je to slučaj sa rukopisom iz fundusa Bošnjačkog instituta Divan-i Qa'imi (Ms 210), ili kao dio raznih medžmua (zbornika), kao što je slučaj sa drugim rukopisom iz našeg fundusa, nazvanim jednostavno Medžmua (Magmu'ah, Ms 193). Rukopisi Kaimijinih pjesama su brojni i, kako navodi Jasna Šamić, nalaze se u mnogim svjetskim bibliotekama, u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu, Kairu, Istanbulu, Parizu, Londonu, Bratislavi itd. U Sarajevu Kaimijine rukopise posjeduju Gazi Husrev-begova biblioteka i NUBBiH, biblioteka ANUBiH i Istorijski arhiv Sarajeva. Biblioteka Orijentalnog instituta posjedovala je čak 14 prijepisa Kaimijinih rukopisa, koji su nažalost uništeni u granatiranju Instituta 1992. godine.

Ovaj rukopis Kaimi-babinog Divana, nažalost, nema podataka o prijepisu, a iz zabilješki na zaštitnom listu se vidi da su bivši vlasnici ovog rukopisa bili Šejh Sirri-zade Muhammed Behauddin iz sela Oglavak i Sejfuddin Fehmi b. Ali Kemura (1890–91).

U Medžmui, zborniku različite sadržine pisanom na osmanskom turskom jeziku, kojem se ne zna autor, zabilježeno je i jedno tumačenje Kur'ana pjesnika Hasana Kaimije, koje ukazuje na neka buduća događanja. Naime, Kaimija se bavio 'ilm-i džefrom, tumačenjem numeričkih vrijednosti harfova, tako da je njegovo poznato djelo Varidat, ustvari, zbirka svojevrsnih istihradžata (predviđanja) o budućim događajima.