TEORIJA RECEPCIJE I RAZUMIJEVANJE BOŠNJAČKE SUFIJSKE KNJIŽEVNOSTI

Pitanje savremene recepcije sufijske književnosti Bošnjaka na orijentalnim jezicima veoma je važno i vrijedi mu se vraćati i aktuelizirati ga. Šta ova književnost znači današnjem bosanskom i bošnjačkom čitaocu i kako joj uopće prići, kako je čitati i transferirati njene ideje i poruke u današnji potpuno drugačiji psihološki, emotivni i mentalni ambijent savremenog čovjeka, njegovih književnih navika i očekivanja? Koji je horizont očekivanja današnjeg čitaoca u susretu s ovim tekstovima? Kako savremeni Bošnjak ili Bosanac može voditi dijalog sa Hasanom Zijaijem, Ahmedom Talibom, Zekerijaom Sukerijom?  

Književna teorija recepcije ukazala je na značaj dijaloškog odnosa između književnog djela i čitaoca. Hans Robert Jaus smatrao je da čitalac književno djelo recipira na podlozi cijelog sistema književnosti koji je na snazi u datom historijskom trenutku. Čitalac književno djelo upoređuje sa srodnim djelima, ali i djelima ukupne književne tradicije. Sistem književnih vrijednosti u jednoj zajednici gradi u čitaočevoj svijesti određeni horizont očekivanja. Na jednoj strani postoji horizont autora djela, a na drugoj horizont očekivanja čitaoca u koji književno djelo ulazi suočavajući se s već od ranije formiranim sistemom konvencija, normi i vrijednosti u čitaočevoj svijesti. Recepcija predstavlja prijem djela u datoj društvenoj i kulturnoj zajednici, pri čemu i samo književno djelo doživljava preobrazbe u strukturi značenja, imajući u vidu da svaka generacija književnom djelu pristupa “s vlastitom vizijom svijeta, vlastitim sistemom estetskih i moralnih vrijednosti, s vlastitom kritičkom senzibilnošćuˮ (Lešić, Nova čitanja..., 23-28).

Na izazove savremene recepcije i prijema sufijske književnosti ukazivao je u svojim radovima Muhsin Rizvić, ističući da poetika Bošnjaka na orijentalnim jezicima otvara prostore “teorijskog razmišljanja o problemu književne recepcije uopće, odnosno o poetskodoživljajnoj komunikaciji prilikom prenošenja pjesničkog djela a) iz jedne jezičko-kulturne sredine u drugu (faktor prostora), b) iz jednog vremena u drugo (faktor vremena), i c) iz jedne duhovne grupacije u drugu duhovnu grupaciju istog naroda, iste geopolitičke regije, kulturno-civilizacijskog prostora, istog vremena (faktor duha). U isto vrijeme, u dubljem sagledavanju, postavlja se teorijski problem – da li je uopće moguće da čitalac potpuno adekvatno recipira poetski doživljaj stvaraoca pjesnika, kada se, uz sve ovo, pretpostave još različito psiho-emocionalno ustrojstvo davaoca i primaoca, drugačiji fondovi životnog iskustva, nijanse u doživljavanju izraza i njegovih pojmovnih i muzičko-intonacijskih senzacija itd. Mi to nazivamo bogatstvom, slojevima i dubinama doživljavanja jednog poetskog djela prilikom raznih vremenskih pristupa njemu, ili u pristupima različitih ljudi, iz različitih sredina itd. A možda bi bilo bolje to definirati kao relativnost poetske recepcije, koja čini onu magiju mnogosmislenosti, poliemocionalnosti, poetske otvorenosti, doživljajne produžnosti i nezavršenosti jedne pjesme, na primjer” (Rizvić, 86).

Pitanja, odnosno dileme na koje je Muhsin Rizvić ukazao 1977. godine o prihvatanju, razumijevanju i valorizaciji književnosti Bošnjaka na orijentalnim jezicima i danas čekaju temeljite odgovore. Da li poruke i značenja ove književnosti dopiru i provociraju ovovremenu književnu javnost? Njemačka škola književne recepcije je 70-ih godina 20. stoljeća u središte književne misli i analize književnih djela postavila čitaoca, a ne pisca budući da je čitalac taj koji treba osloboditi značenja teksta. Da bi čitalac bio u mogućnosti to učiniti, neophodno je da posjeduje određene predispozicije, književna znanja i kompetencije, što zasigurno manjka današnjem bosanskom čitaocu u susretu s ovim tekstovima. Nedostatak tih predispozicija ogleda se, prije svega, u pomanjkanju znanja o naravi i kontekstu književnosti koju su Bošnjaci pisali na orijentalnim jezicima i postojanju jezičnih barijera za izravni susret s izvornim tekstom. Wolfgang Iser, jedan od istaknutih predstavnika njemačke recepcionističke škole, tvrdio je da značenja u književnom djelu zahtijevaju aktivno učešće čitaoca da bi se ona realizirala, ali i da je čitalac uvijek na neki način impliciran u tekstu kao onaj koji treba realizirati njegova značenja. “Vrijedna književna djela, smatra Iser, prisiljavaju čitaoca da s povećanim naporom i većom koncentracijom proniče u njihov kompleksni kod, koji se ne podaje lakom, rutinskom 'dekodiranju' (na osnovu prepoznavanja), već od čitaoca traži da promijeni svoje uobičajene čitalačke navike, da se prilagodi novini teksta i na taj način prihvati nove, dotad neslućene mogućnosti književnog diskursa. Takva djela, po Iseru, preispituju i mijenjaju uvjerenja s kojim čitalac pristupa čitanju, dovode u pitanje ne samo njegov uobičajeni pristup književnosti već i način na koji on vidi stvari oko sebe. Ona ga prisiljavaju da usvoji novo viđenje stvari i novi jezik kojim se ono izlažeˮ (Lešić, Nova čitanja.., 50).

Činjenica je da književnost Bošnjaka na orijentalnim jezicima traži povećan čitateljev napor, jaču koncentraciju i promjenu uobičajenih čitalačkih navika. Za sufijsku književnost s pravom se može govoriti da ona pretpostavlja impliciranog čitaoca, kako je to Iser konstatirao. Taj implicirani čitalac sufijskih tekstova mora, suprotno stavovima strukturalista i poststrukturalista, poznavati kontekst i idejna nadahnuća literature sufizma.

Današnji implicirani čitalac poezije Bošnjaka na orijentalnim jezicima jeste onaj koji, pored književne kompetencije, posjeduje znanja iz idejno-povijesnog konteksta nastanka i razvoja sufizma. Utemeljitelj književne recepcije Hans Robert Jauss u književnu teoriju uveo je termin horizont očekivanja, zagovarajući stav da se u susretu dvaju horizonata, horizonta čitaočevog očekivanja i horizonta književnog djela realizira njegovo značenje. Horizont očekivanja današnjeg književnog recipijenta sadržaja sufijske književnosti na orijentalnim jezicima nije na onom nivou koji bi mogao osloboditi i iščitavati u toj književnosti adekvatna značenja i poruke. Jer, kako se to vidi iz američkog ogranka ove škole, potrebno je suvereno vladanje određenim strategijama i vještinama da bi se postigla potrebna osnova za razumijevanje književnog djela, koje se stječu kroz obrazovanje. Stanley Fish, istaknuti predstavnik američke škole recepcije, smatrao je da je književno djelo u cjelini “mjesto neodređenosti”, te, prema tome, u potpunosti zavisi od načina na koji ga čitalac razumije i na koji konstruira njegovo značenje (Lešić, Suvremena tumačenja..., 489). On, umjesto impliciranog čitaoca, govori o poziciji čitaoca, koja je, po njemu, uvijek smještena unutar sasvim određene društvene i kulturne situacije, odnosno u zajednicu ljudi koji dijele ne samo isti jezik već i isti književni “kod”. Prema Fishu, u svakoj zajednici se “razvijaju neke interpretativne strategije, koje su svim čitaocima zajedničke, a koje upravljaju njihovim individualnim reakcijama” (Lešić, Suvremena tumačenja..., 491). On uvodi termin informirani čitalac, a informirani čitalac je onaj koji kompetentno govori jezik od kojeg je tekst sačinjen, u potpunosti posjeduje “semantičko znanjeˮ (poznaje gramatiku, stilistiku, stilske figure itd.) i ima književnu kompetenciju. “Zato što dijele ista jezička i književna iskustva, i iste 'interpretativne strategije', ti informirani čitaoci će se rijetko kad totalno razići u razumijevanju istog književnog djelaˮ (Lešić, Suvremena tumačenja..., 491). Međutim, po Fishu, i razilaženje je legitimno i moguće, ako se raziđu, to je znak da pripadaju različitim interpretativnim zajednicama.

Postavke teorije recepcije mogu pripomoći u osvjetljavanju puteva i lakšem uklanjanju barijera u današnjem proučavanju i razumijevanju poezije Bošnjaka na orijentalnim jezicima nadahnute sufizmom. Ne može se očekivati adekvatna i potpuna recepcija ove književnosti u bosansko-bošnjačkoj zajednici bez njenog valjanog transfera u psiho-emotivni svijet i svijest, te u one kulturno-umjetničke osnove koje formiraju književne ukuse, sklonosti i kompetencije ovovremenog čitaoca i njenog konzumenta. Ova književnost sama od sebe neće, niti može, otkriti svoje “bezvremeno bićeˮ savremenom bosanskom čitaocu bez napora i spremnosti tog čitaoca da joj se prilagođava, mijenja svoje navike, pomjera horizonte očekivanja, da se o njoj adekvatno informira i da se uspostavljaju interpretativne strategije i interpretativne zajednice u kontekstu njene recepcije. Važan korak u tome jeste trud na njenom prevođenju, što je iznimno zahtjevan proces. Prema Derridi, “ne postoji ništa apsolutno neprevodivo, ali i ništa apsolutno prevodivo!” Teškoća prevođenja posebno je izražena kod poezije. “Pjesma koja se ne bi odupirala prevođenju, ne bi ni bila pjesma” (Kapidžić-Osmanagić, 326). Nadalje, Derrida vjeruje da vrijedna poezija daje osnov za prevođenje po svojim univerzalnim vrijednostima koje u njoj treba otkriti, a te univerzalne vrijednosti omogućavaju transfer među kulturama i jezicima. 

Literatura:

• Kapidžić-Osmanagić, Hanifa (2006), “Jacques Derrida i dekonstrukcijaˮ, u: Lešić, Zdenko, Kapidžić-Osmanagić, Hanifa, Katnić-Bakaršić, Marina, Kulenović, Tvrtko, Suvremena tumačenja književnosti, Sarajevo Publishing, Sarajevo.

• Lešić, Zdenko (2013), Nova čitanja:poststrukturalistička čitanka, Buybook, Sarajevo.

• Lešić, Zdenko (2006), “Čitalac kao mjesto gdje se proizvode značenja: Reader-Response Criticism”, u: Lešić, Zdenko, Kapidžić-Osmanagić, Hanifa, Katnić-Bakaršić, Marina, Kulenović, Tvrtko, Suvremena tumačenja književnosti, Sarajevo Publishing, Sarajevo.

• Rizvić, Muhsin (1994), Panorama bošnjačke književnosti, Ljiljan, Sarajevo.