HASAN KAIMIJA - BUNTOVNIK I PJESNIK

Drugu polovinu XVII st. obilježila je pojava jedne od najmarkantnijih ličnosti u kulturi i tesavvufu Bosne i Hercegovine čija duhovno-intelektualna obzorja daleko nadilaze geografsko-povijesni okvir u kojem je živjela i djelovala. Riječ je o šejhu i pjesniku Hasanu Kaimiji poznatom kao Kaimi Baba. (M. Moker)

Unatoč mnogobrojnim studijama, od prigodnih eseja, stručnih i naučnih radova do doktorskih disertacija, životna staza šejha Hasana Kaimije do danas nije dovoljno rasvijetljena. Među njegovim biografima nema razilaženja o tome da je rođen u Sarajevu, između polovine treće i sredine četvrte decenije 17. stoljeća. Školovao se u Sarajevu i Sofiji, gdje je upoznao halvetijskog šejha Muslihuddina Užičanina. Prema nekim istraživačima, jedno vrijeme je boravio u Istanbulu i Konji. Kada se vratio u Sarajevo, najprije je okupljao derviše u svojoj kući, koju je pretvorio u tekiju. Neke predaje kažu da je u Sarajevu, kao sufijski šejh, sagradio drvenu ćupriju preko Miljacke, koja je po njemu nazvana „Šejhanija-ćuprija“. Nije poznato kada je postavljen za šejha Sinanove tekije kaderijskog tarikata.

Veoma su raznovrsna i zanimljiva predanja o tome kako je Hasan Kaimija iz Sarajeva došao u Zvornik. Preovladavaju mišljenja koja kažu da su Bosnu zahvatili veliki nemiri u vrijeme ratova između Osmanske Države i Austrije i Mletačke Republike s druge strane (1683–1689). Jedan od takvih nemira dogodio se i u Sarajevu, kada je naoružano seosko stanovništvo, udruženo sa siromašnim sarajevskim zanatlijama, upalo u grad usljed velike gladi 1683. godine. Kaimija se tada stavio na čelo pobunjenika zahtijevajući da se narodu dijeli hrana koju su bogati trgovci, uz naklonost vlasti, sklonili zbog špekulacija i zarade. Na taj način Kaimija je došao u sukob s aktuelnom vlašću koja je pronašla „solomonsko rješenje“, umjesto smaknuća, prognala ga je iz Sarajeva u Zvornik. Mnogi su skloni tvrdnji da je tada istaknuti sufijski šejh i pjesnik Hasan Kaimija ostao živ samo zahvaljujući svom autoritetu i ugledu koji je uživao u narodu. Neki su, pak, skloni tvrdnji da je Hasan Kaimija prognan iz Sarajeva zbog svojih „proročanskih“ pjesama koje vlastima i zvaničnoj ulemi u Sarajevu nisu godile.

Nakon što je došao u Zvornik, navodno je prvobitno stupio u najam kod porodice Đulbegović na Kula Gradu. Međutim, pouzdano se zna da se Hasan Kaimija nastanio u Fethija mahali u Zvorniku 1682. godine (1093. god. po H.), kao imam Namazđah džamije. Po dolasku u Zvornik širio je sufijski nauk kaderijskog reda i pisao kaside, uglavnom edukativnog sadržaja. Po predanjima, često je boravio na Kula Gradu, gdje je nakon smrti i ukopan, i gdje mu je kasnije podignuto turbe. Prenosi se da je na tom mjestu znao često kazati: Odavde se daleko vidi. Isto tako, predaje kažu da je dan prije smrti rekao da će sutra seliti na ahiret. Sljedećeg jutra pronašli su njegovo nepokretno tijelo pokriveno finom plahtom. Umro je u Zvorniku 1691/92. godine (1103. god. po H.).

Hasan Kaimija, osim što je poznat kao sufijski šejh, poznat je i kao divanski pjesnik pod pjesničkom pseudonimu „Kaimi“, što znači „Postojani“. Pjesme je pisao na osmanskom (turskom) i bosanskom jeziku. Njegove pjesme su rado recitirane i prepisivane, zajedno s pjesmama drugih derviša, kao što su: Ilhamija, Sirija i drugi. To ga čini jednim od najviše prepisivanih autora među bošnjačkim pjesnicima na orijentalnim jezicima. Rukopisi poezije Hasana Kaimije nalaze se u bibliotekama: Sarajeva, Zagreba, Beograda, Istanbula, Pariza, Kembridža, Vatikana, Bakua, Bratislave, Upsale, Taškenta, Tibingena, Marburga i Kaira. Mnogi rukopisi su zabilježeni i opisani u mnogobrojnim katalozima orijentalnih rukopisa, ko što su kod: E. Rossia, B. Fleminga, E. G. Browna, Berenbacha, Semenova, K. Dobrače, S. Bašagića, J. Blaškovića, M. Gotza, Nicholsona, E. Blocheta, Zettersteena i drugih (J. Šamić).

Najpoznatije njegove zbirke pjesama na osmanskom jeziku su Dīwān i Wāridāt. Dīwān sadrži pjesme nadahnute tesavufom, Wāridāt čine kaside koje govore o pjesnikovom predskazivanju događaja. Spomenute dvije zbirke pjesama čuvaju se u arhivima u Zagrebu, Beču i Sofiji. Za Dīwān J. V. Hammer kaže da je vrlo cijenjeno djelo u Bosni. Jasna Šamić je svoju doktorsku disertaciju pod nazivom: La Dîvân de Kâ’imî (1630-1691/92) odbranila na Univerzitetu u Parizu 1984. godine. Najpoznatije dvije pjesme koje se pripisuju Hasanu Kaimiji, a koje su napisane na bosanskom jeziku su O osvojenju Kandije i Ostante se tutuna. Kasida o štetnosti duhana predstavlja izuzetan primjer njegove društvene angažiranosti, zbog čega je i bio tako poštovan u narodu. Navest ćemo samo jednu, od sedamnaest strofa ove pjesme: Nemojte se po zlu vrijet, / Čujte, što ću vama rijet: / Kogod hoće čisto mrijet, / Nek s' uvede tutuna.

Neosporno je da Kaimijine pjesme imaju neprocjenjivu kulturno-historijsku vrijednost, jer se u njima otkriva mnoštvo historijskih, geografskih i folklorističkih detalja. U njegovim kasidama nalazimo imena mnogih zemalja, gradova i rijeka, kao i mnogo drugih pojmova i interesantnih događaja.

Također ne može se poreći da je Hasan Kaimija bio izuzetan poznavalac Kur’ana, da je dobro poznavao sufijsku literaturu, da je narod rado slušao njegove pjesme koje su se recitirale na sijelima i drugim narodnim skupovima. Buntovnik i pjesnik, i u životu i u poeziji, bio je veoma cijenjen i poštovan. Mnogi njegovi poštovaoci diljem Osmanske Države, naročito derviši, posjećivali su njegovo turbe, obavljali zikr u njegovoj tekiji i kod njegova turbeta klali kurbane. U islamskoj kulturi, u duhovnom i intelektualnom pogledu, bio je i ostao najmarkantnija ličnost Zvornika i njegove okoline, od 17. stoljeća do danas. Svake godine, tokom mjeseca juna, u Zvorniku se održava kulturno-vjerska manifestacija pod nazivom „Dani Hasana Kaimije“.

Literatura:

• Bašagić Safvet-beg (1912), „Kaimi-baba“, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Sarajevo, 98-100.

• Dizdar Hamid, „Pjesnik Hasan Kaimija, vođa pobunjenih seljaka i zanatlija u XVII vijeku“, Glasnik VIS, br. 4-7/ II, (Sarajevo) 1951, 138-141.

• Đorđević, Tihomir R., „Nekoliko turbeta i legendi o njima“, Naš narodni život, knjiga V, poglavlje II, Beograd, 1932.

• Hadžijahić Muhamed, Hasan Kaimija i njegovo turbe na Kuli u Zvorniku, Zvornik, 1966.

• Jasna Šamić, „Rukopisi poezije Hasana Kaimi Babe“, Anali GHB, knjiga XI-XII, Sarajevo, 1985, 201-210.

• Mehmedović, Ahmed (2018), Leksikon bošnjačke uleme, Sarajevo: Gazi Husrev-begova biblioteka, 281-282.

• Moker, Mubina (2019), Šejh Hasan Kaimija – Sin vremena, Sarajevo.

• Mulahalilović, Ahmed, „Šejh Hasan Kaimi-baba: Povodom 250-godišnjice smrti“, El Hidaje, 8-10/V, Sarajevo, 1942, 224.

• Nametak, Fehim (1989), Pregled književnog stvaranja bosansko-hercegovačkih muslimana na turskom jeziku, Sarajevo, 119-124.

• Šamić, Jasna, „Hasan Kaimi baba: Život i djelo“, Radio Sarajevo, Treći program, 47, Sarajevo, 1984, 409-436.