Islamski misticizam – sufizam obuhvata skup uvjerenja i praksi koje slijede mnogi muslimani kao način približavanja Bogu i stjecanja ličnog iskustva ili direktnog znanja o Božanskom. U historiji je bilo mnogo “lutajućih“ sufija ili derviša, pojedinaca koji su bili predani životu duhovnog nastojanja i koji su putovali od jednog grada do drugog, iz jedne zemlje u drugu, bez ikakvih materijalnih, ovozemaljskih veza s bilo kojom od njih, ali većina sufija kreće ovim putem tako što se priključuje nekom sufijskom tarikatu – derviškom redu i izvršava svoje duhovne vježbe pod vođstvom svog učitelja, šejha. Iako se neke vježbe moraju raditi individualno, ponekad čak i u izolaciji, bit pripadanja tarikatu je u zajedničkom životu, zajedničkim molitvama i drugim duhovnim aktivnostima. Osim svoje religijske funkcije, sufijski redovi tradicionalno su bili uključeni u mnoge druge sfere života u muslimanskom društvu, kako u drugim krajevima islamskog svijeta tako i u Bosni.

Jedna od suštinskih vrlina koju cijene sufijski tarikati jeste milosrđe, a jedna od najstarijih društvenih funkcija koja se vezuje uz sufijske tekije od samih njihovih početaka jeste funkcija dobrotvorne institucije. Tekije su djelovale i kao duhovni centri za sufijske aktivnosti i kao konačišta ili svratišta kako za putnike tako i za sirotinju. Da bi služile toj svrsi, tekije su se često gradile uz glavne ceste, a često i u područjima bez velikih naselja, i tako su odigrale ključnu ulogu u urbanom razvoju tih područja. Ta uloga bila je posebno značajna u kontekstu osmanlijske ekspanzije na Balkanu, uključujući i Bosnu.

Ubrzo nakon – a u nekim slučajevima i nešto prije – formalnog osvajanja Bosanske Kraljevine od strane Osmanlijskog Carstva 1463. godine, u Bosni su se pojavili prvi predstavnici sufizma i izgradile se prve tekije u tom području. U nekim slučajevima, to su bile skromne građevine sa najviše dvije do tri sobe, kao što je bio slučaj sa prvom poznatom tekijom sagrađenom u Bosni, u današnjem centru glavnog grada Sarajeva – tekijom poznatom kao Gaziler tekija, izgrađenoj u prvoj polovini 15. stoljeća.

U drugim slučajevima, tekije, koje su i dalje vršile svoje dobrotvorne funkcije, gradili su visoko pozicionirani osmanlijski dužnosnici koji su i sami bili pokrovitelji sufizma. Primjer takve tekije je Isa-begova tekija, koju je 1462. godine izgradio Isa-beg, osmanlijski upravitelj (sandžak-beg) Bosne. Smatra se da su ta tekija i druge građevine koje je u to vrijeme darovao Isa-beg položile temelje Sarajeva, a Isa-beg se smatra njegovim osnivačem.

Neke tekije su bile složenije i projektirane tako da se u njima mogu održavati ne samo sufijski skupovi i rituali kao što je zikr – uobičajen sufijski obred podsjećanja na Boga – nego su služile i kao stambene prostorije za mlade sufijske učenike. Jedna takva građevina bila je Gazi Husrev-begov hanikah (hanikah je perzijski termin za veću tekiju) izgrađen 1531. godine. Kao i u slučaju Isa-begove tekije, i ovu građevinu izgradio je istaknuti osmanlijski dužnosnik, koji je također darovao mnoga druga sredstva za održavanje ove zgrade i susjedne Gazi Husrev-begove džamije.

Ne možemo sa sigurnošću reći kojem su sufijskom redu pripadala dva derviša koji su prvobitno izgradili Gaziler tekiju, ali znamo da je u toj tekiji kasnije bio smješten nakšibendijski red, koji se u Bosni proširio u 18. i 19. stoljeću. Isa-begova tekija se kasnije proširila i već u 17. stoljeću postala važan centar mevlevija, koji vode porijeko iz Konje i koji su čuveni po svom obrednom vrtećem plesu, zbog čega su dobili nadimak 'vrteći derviši'.

Gazi Husrev-begov hanikah izgrađen je za halvetijski tarikat, koji je dobio ime po praksi obrednog povlačenja njihovih derviša radi molitve i meditiranja (halvet). Još jedan impozantan primjer halvetijske tekije je Blagajska tekija iz 17. stoljeća, koja se nalazi na potpuno zabačenom mjestu kraj izvora rijeke Bune. Tekija je izgrađena naspram litice na ulazu u pećinu, na lokaciji koja je bogata islamskom duhovnom simbolikom i koja je savršena za zahtjeve za osamljenošću i izolacijom koji su dio duhovne obuke halvetijskih derviša.

Zahvaljujući poziciji sufijskih tekija u ključnim područjima novoproširene osmanlijske teritorije, derviši su u mnogim slučajevima bili prvi predstavnici islama u tim oblastima. Njihove društvene i dobrotvorne funkcije, u sprezi s uspješnim aktivnostima derviša na preobraćanju omogućile su tarikatima da odigraju još jednu ključnu ulogu u bosanskom društvu i u uspostavljanju islama u Bosni, ulogu uspješnijeg prelaza lokalnog bosanskog stanovništva na islam.

Kao i u slučaju turskih plemena iz centralne Azije nekoliko stoljeća ranije, bosansko stanovništvo privukao je islam sufijskih redova, lutajućih derviša i svetih ljudi: tu (kao i u nekim drugim dijelovima Balkana, naprimjer u Albaniji), obraćanje u islam među lokalnim hrišćanskim stanovništvom odvijalo se zajedno sa pojavom i osnivanjem raznih sufijskih tarikata. Osim nakšibendijskog, mevlevijskog i halvetijskog reda, u Bosni se razvio kadirijski tarikat, popularan u Sarajevu i njegovoj okolini, Kaknju i Travniku, pa čak i novi, domaći ogranak veoma popularnog bajramijsko-melamijskog reda, hamzevije, koji je nastao u blizini Tuzle sredinom 16. stoljeća.

Tokom cijelog svog postojanja, sufijski redovi dali su važne doprinose mnogim sferama života u Bosni. Sufijski pisci obogatili su razvoj intelektualnog života muslimanske zajednice, a putem svojih dobrotvornih aktivnosti i bliskih veza sa zanatskim i trgovačkim esnafima, sufijske tekije bile su ključni dio urbanog života svih Bosanaca bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. U nekim slučajevima, kao na primjer u slučaju hamzevija, tarikati su preuzimali političke uloge i djelovali kao zagovornici društvene pravde i promjene. Sufijski redovi u Bosni preživjeli su razna carstva, režime, stoljeća turbulentnih političkih promjena pa čak i direktnu zabranu sredinom 20. stoljeća tokom komunističkog režima u bivšoj Jugoslaviji. Iznova osnaženi nedavnim oživljavanjem islamske duhovnosti u Bosni, oni su i dalje dinamičan i značajan element bogatog mozaika koji sačinjava bosanski islam.