Narodna lirska pjesma Oj, Užice, mali Carigrade nastala je tokom prisilnog iseljavanja muslimana iz Užica. Po predanju, spjevale su je bošnjačke djevojke na prirodnoj kapiji Užica – Terazijama, u blizini Bešlagića hana, padajući na zemlju i ljubeći je posljednji put, dok je grad nestajao u plamenu. S obzirom na godinu njenog bilježenja (Karadžić, 1841), pretpostavlja se da je pjesma mogla nastati tokom srpskog zauzimanja Užica u Prvom srpskom ustanku (1805), ili tokom jednog od progona tridesetih godina XIX stoljeća. Muslimani užičkih sela iselili su se u Bosnu još 1834. godine, a konačno iseljavanje iz grada dogodilo se 28. septembra 1862. godine. Tada je Užice potpuno spaljeno. O tome je rukopis ostavio užički pekar i mehandžija Miladin T. Radović: Vatra je bila, čini mi se, u nebo udarila. Najmanju iglu mog(l)o se naći u svoi okolini Užica.

Do današnjeg vremena ova narodna pjesma se sačuvala u sljedećoj (pjevanoj) varijanti:

Oj, Užice, mali Carigrade / dok bijaše, dobar li bijaše. / Kroz tebe se proći ne mogade. / Od zumbula i od karanfila / od momaka i od djevojaka. / Od mirisa đula i bosiljka, / od uzdaha lijepih djevojaka.

Ovu pjesmu je, po pjevanju poznatog pjevača između dva svjetska rata Sulejmana Džakića (1904-1978.), zabilježio kompozitor, etnomuzikolog i urednik Radio-Beograda Đorđe Karaklajić. Džakić je bio vokalni solista Radio-Beograda i uzor mnogim kasnijim interpretatorima sevdalinke. Njegova porodica je i sama protjerana iz Užica i doselila se u Bosanski Šamac, a on je ovu pjesmu naučio od svoga djeda. Zanimljivo je da je nisu snimali interpretatori sevdalinke, već skoro isključivo interpretatori srpske narodne muzike, pa je stoga u diskografiji u najvećem broju slučajeva navođena kao narodna pjesma iz Srbije. Razloge za to možda možemo pronaći u tome što je ona nastala tragičnim povodom, pa kao takva nije predstavljala predmet interesovanja vokalnih interpretatora sevdalinke. Uspostavljanjem Instituta sevdaha – Fondacije Omera Pobrića, oživjet će je interpretator sevdalinke Fadil Gračić.

Užice je u svoje vrijeme bilo drugi grad po veličini u Srbiji, odmah nakon Beograda. Bilo je dostojno i samog carskog grada Carigrada, kako se i u pjesmi naziva: njegove mahale, kuće, hanovi, vodenice, medrese, škole Kur'ana i hadisa, svjedočile su o njegovom ekonomskom i privrednom usponu i o šeheru kao važnom obrazovnom i kulturnom centru toga vremena. Evlija Čelebija u svom Putopisu ovako ga opisuje:

Spustivši se tačno dvije hiljade koraka jugoistočno i istočno od toga grada, niz puteve usječene u vrletne stijene, u prostranoj ravnici leži krasan i napredan šeher, sa tvrdo zidanim kućama, prizemnim i na sprat. One su nanizane jedna iznad druge i okićene s obje strane rijeke Đetinje vinogradima, baščama i ružičnjacima. Ima svega četiri hiljade i osam stotina kuća, koje su većinom odžaci pokriveni šindrom i ćeremitom, jer tu ima mnogo posjednika zijameta i odžaka (handan). Između svih ističe se veoma impozantan saraj zaima Džaferage... Zbog prijatne klime, stanovnici su tako lijepi da im je lice rumeno kao rubin... Njihove žene nose crne feredže, a ne nose feredže od ružičaste, zelene i crvene čohe. Sve se ponašaju pristojno, ali ne idu u čaršiju i na pazar, jer to smatraju sramotom. Sve su to pobožne i dobre žene kao Rabija Adevija.

Pjesmu Oj, Užice, mali Carigrade zabilježio je Vuk Karadžić i objavio je 1841. godine u  knjizi Srpske narodne pjesme (ženske), pod naslovom „Pjesma Užička“ (br. 672.)  Posljednja dva stiha na surov način svjedoče o čestom paljenju Užica. Karadžić piše kako je to grad koji se svako deset godina pali i ara:

Oj, Užice, mali Carigrade! / Dok bijaše, dobro ti bijaše! / Kroza te se proći ne mogaše / Od ćošaka i od ćepenaka, / Od dućana i od bazerđana, / Od momaka i od đevojaka, / Od zumbula i od karanfila, / A od kad te baše osvojiše, / Sve se pušiš kan’da šljive sušiš.

Šeher Užicu je nakon iseljavanja muslimanskog stanovništva postepeno promijenjena arhitektura u varoš srpskog tipa, a s lica zemlje nestali su svi objekti islamske kulture i civilizacije. Porodice koje su protjerane iz Užica u Bosnu sa sobom su ponijele ključeve ulaznih vrata svojih kuća. Mnoge od njih su se nadale povratku, a neke porodice i danas čuvaju ove ključeve kao uspomenu na svoj dom.

IZVORI:

• Cvijetić, Ratomir M. (2004), Uzimanje Užica 1805. i 1807. (Poezija i istorija), Užice: Istorijski arhiv Užice,

• Čelebija, Evlija (1967), Putopis, Sarajevo: Svjetlost,

• Karadžić, Vuk (1841),  Srpske narodne pjesme. Skupio ih i na svijet izdao Vuk Stef. Karadžić. Knjiga prva, u kojoj su različne ženske pjesme, Beč: Štamparija Jermenskoga manastira (digitalno izdanje biblioteke Matice Srpske),

• Karčić, Fikret (2015), Paljevina Užica i iseljavanje muslimana, Novi muallim, časopis za odgoj i obrazovanje, god. XVI, br. 62, Sarajevo: Udruženje Ilmijje.