PJEVANI PJESNICI: SAFVET-BEG BAŠAGIĆ

Žarom svog srca, snagom svoje duše, neslomivošću svoje volje i neobičnom izdržljivošću, on je svoje ime urezao ne samo na mrtve stranice zlatne knjige naše povijesti, nego i u naša živa srca. Mi, koji uživamo plodove njegova rada, naša djeca i poznija pokoljenja, koja će ih istom uživati, dugujemo mu vječnu zahvalnost i priznanje... Praštajući se sa smrtnim ostacima našeg velikog Mirze, jednako velikog kao pjesnika, kao naučenjaka i kao narodnog borca, mi znamo da njegova djela nikada neće nestati... (Novi behar, povodom smrti Safvet-bega Bašagića, 1934.)

Nema sumnje da je Safvet-beg Bašagić bio najistaknutija ličnost bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti i začetnik bošnjačkog nacionalnog preporoda početkom XX stoljeća. Bio je istaknuti pjesnik, historičar, prosvjetitelj, prevodilac, dramski pisac, sakupljač narodnih pjesama i političar. Bašagić je spjevao i Mevlud, koji je za kratko vrijeme doživio tri izdanja. U njegov opsežan rad treba ubrojiti i zbirku narodnih muslimanskih pjesama, koje je sakupio prije polaska na studije u Beč. Ove pjesme su zapisane u 4 sveska.

Safvet-beg Redžepašić-Bašagić rođen je 6. maja 1870. godine u Nevesinju. Otac mu je bio Ibrahim-beg, a po djedu Lutfullah-begu, kojeg su zvali Bašaga, Redžepašići su prozvani Bašagići. Majka mu je bila unuka Smail-age Čengića. S dvanaest godina s porodicom se preselio u Sarajevo, gdje je završio ruždiju i gimnaziju. Od 1895. do 1899. godine studirao je arapski i perzijski jezik na Bečkom univerzitetu. Nakon Prvog svjetskog rata, pa do odlaska u penziju, radio je kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Poeziju je počeo pisati još kao gimnazijalac, a već kao student je priredio zbirku pjesama pod naslovom Trofanda iz hercegovačke dubrave (1896). S Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadžićem je 1900. godine pokrenuo list Behar i bio njegov prvi urednik. Osnovao je 1903. godine društvo Gajret, a potom i El-Kamer i Muslimanski klub. Zvanje doktora nauka na Bečkom univerzitetu stekao je 1910. godine, odbranom disertacije „Bosanci i Hercegovci u islamskoj književnosti“. Pisao je pod pseudonimom Mirza Safvet, a njegove lirske pjesme, napisane jezikom sevdalinke, postale su bliske narodu iz kojega je potekao.

Znatan broj njegovih pjesama je muzički oblikovano. Pjesma Quosque tandem, Aurea... iz ciklusa Ašiklije, poznata po svom prvom stihu Evo, ovu rumen ružu, najizvođenija je Bašagićeva pjesma koja sadrži sve odlike sevdalinke. Zahvaljujući Zaimu Imamoviću (koji je najvjerovatnije i autor melodije), ova pjesma je zaživjela u narodu i smatra se narodnom. Izvodi se bez posljednje strofe i s nešto manjim modifikacijama u tekstu, a ovdje donosimo Bašagićev zapis:

Evo ovu nježnu ružu / Iz mog skromnog perivoja / Šaljem, Zlato, na dar tebi / Ime joj je: ljubav moja. // Ako ti se svidi miris / I njezina čista boja / Ti je primi s poštovanjem / Pa zakiti njedra svoja. // Ako ti se ne dopadne / A ti s njom na oganj živi; / Nek izgori – nek se stvori! / U lug i u pepô sivi. // Iz tog luga i pepela / Na sred tvoga perivoja / Niknuti će crna gljiva, / A zvat ću je; mržnja tvoja. // A to će me vazda tješit / Što cijenit niesi znala / Prvu ljubav, što no mi je / Na srdašcu procvjetala.

Još jedna muzički oblikovana Bašagićeva pjesma je iz istog ciklusa i nosi naslov Pod demir-pendžerom. U pjevanoj varijanti poznata je po prvom stihu Sini, sini sjaj-mjeseče. Kao autor melodije, navodi se kompozitor Milan Prebanda (ploča Radmile Jagodić iz 1964.). U varijanti najbližoj pjesnikovom tekstu, pjesmu je tumačila jedna od prvih vokalnih solistkinja Radio-Sarajeva Zumra Mulalić (1928-1993.):

Sini, sini sjaj-mjeseče, / Sini iza gora, / Da ja vidim, ko mi šeće / Noćas ispred dvora. // Ko li šeće, ko li pjeva / Tanko, glasovito, / Uz dvie žice tamburice / Tužno, žalovito; // Da to nije moje dragče / Od Boga mu plata! / Došlo vidjet, šta mu radi / Ašiklija Zlata. // Sjaj-mjesecu šapat doš'o / Gore u oblake, / Pa se curi smilovao / I posl'o joj trake. // Kada Zlata sa pendžera / Opazila ko je, / Kroz demire pružila mu / Biele ruke svoje. // „Dobro došo, mili goste, / Iz tuđega sela! / Kakva te je dobra sreća / Amo doniela?“ // „Zlato, Bog ti dobro dao! / Pitaj srce moje; / Za što tako ljubi žarko / Čarne oči tvoje?“

Iz istog ciklusa, pjesma Pjesnik i ljuba poznatija je pod naslovom Sabah-zora živom bojom. Autor melodije ove pjesme je nepoznat, ali možemo pretpostaviti da se radi o prvoj grupi poslijeratnih muzičara koji su djelovali u Radio-Sarajevu, s obzirom na to da su ovi snimci nastajali u toj produkciji. Pjevana varijanta je modificirana u pogledu rasporeda strofa i izvodili su je uglavnom muški interpretatori sevdalinke. Ovdje donosimo pjesnikov zapis:

Sabah-zora živom bojom / Plavo nebo rubi, / Ustanula dilber-dika, / Pa me budeć' ljubi. // „Ustaj, ustaj, dragče moje! / Sabah-zora sviće, / Sad u času po sto puta / Ponavlja se žiće. // Gledaj rumen rujne zore, / Gledaj ruže – cvieće, / Slušaj sladki poj slavuja, / Sve se živo kreće. // Ja podignem rusu glavu / Pogledam je milo / Poljubim je, pa joj rečem: / Što me budiš vilo? // ... Tvoje lice – moja zora, / Što no rudi jasno, / Tvoja duša – moja cvijeće, / Što miriše krasno. // ...

Pjesma Dok je... iz ciklusa Ašiklije ocrtava snažna Bašagićeva osjećanja. Opijenost ženskom ljepotom, njenim očima i kosom, dovodi pjesnika do ekstaze u kojoj on daje prednost mednim ustima svoje voljene i nad samim džennetskim vrelom Kevser. Melodiju za ovu pjesmu napisao je Mirza Karabeg, a pjesmu je interpretirao Safet Isović na festivalu „Beogradski Sabor“ 1976. godine:

Dok je tvoga đula - ne gledam rubina, / Dok je tvoga vrata - ne gledam jasmina. // Tvoje grudi - moja pjesma nečitana, / Tvoje lice - moja knjiga netiskana. // Moji su almasi - mali prsti tvoji; / Što je moje, niko ne smije da svoji. // Tvoja merdžan-usta više slasti daju / Nego Kevser-vrelo u božanskom raju. // Miris, što ni amber, ni mošus, ni ruža / Ne imadu, meni tvoja kosa pruža. // Gazeline oči svaku cijenu gube / Pram očima tvojim, kad pospano ljube. // I ja sâm se, Leilo, vas u milju gubim, / Što sam stvoren da te bar katkad poljubim.

U Trofandi pronalazimo baladu Ljubav ga spasila, koja govori o ljubavi između mladog Behmen-hana i sultanije Zulejhe. Međutim, kod srpskog romantičarskog pjesnika Jovana Ilića (1824-1901.) u pjesmi „Abassah“ nailazimo na identične motive. Ne možemo potvrditi na koji način je stapanjem ove dvije pjesme nastala njena pjevana varijanta, poznatija po prvom stihu „Na prijestolju sjedi sultan“ i koja je svoju popularnost zadobila kao sevdalinka. Međutim, kako navodi etnomuzikologinja dr. Naila Ceribašić, Beogradska i srpska sredina je od posljednje četvrtine 19. stoljeća i autorski pridonijela stvaranju repertoara sevdalinki... Srpsko kasno romantičarsko pjesništvo od 1880. do 1914. godine u cjelini se može odrediti kao „doba sevdaha“ zbog istaknutog mjesta koje je u tom razdoblju imala poetika sevdalinke. Na nosačima zvuka iz 60-tih i 70-tih godina, kao autor teksta ove pjesme navodi se Bašagić, dok se i u nekim slučajevima tekst navodi i kao narodni. Ovu pjesmu je svojom interpretacijom popularizirao Himzo Polovina:

Na prijestolu sjedi sultan silni Ekber-car / a do njega mlad vezire, mladi Behmen-han. / Kazuj meni, mlad vezire, imena ti tvog / ko ti dade zlatne ključe od harema mog. // Dala mi ih tvoja seja i poljupca dva / a do zore kol’ko bješe ni sam ne znam ja. / Znaš li, bolan, mlad vezire, snašao te jad / da će dželat glavu tvoju odrubiti sad. // Čekaj malo, saslušaj me, ja sam svemu kriv / ljubljah, ljubim, ljubiću je sve dok budem živ. / A sad čini šta ti drago, na volju ti baš / ili da mi seju dadeš, ili smrt daš. // Na te riječi skoči sultan, k’o razjaren div / mir zavlada k’o da niko ne imade živ. Dok najednom zažubori milostivi glas: / ljubite se, sultan Ekber blagosilja vas!

Značajan je bio i Bašagićev prevodilački rad. Zahvaljujući tome što je tečno govorio šest jezika, do nas je u njegovom prijevodu stigla pjesma „Azra“ njemačkog pjesnika Heinrichea Heinea (1797-1856.). Ova pjesma, poznatija po svom prvom stihu „Kraj tanana šadrvana“ zauzela je mjesto u našoj muzičkoj tradiciji i smatra se sevdalinkom. Pjesmu je Heine napisao 1855. godine, a 1872. godine ju je komponirao ruski kompozitor Anton Rubinstein (1829-1894.). Neobična je činjenica da je jedna pjesma njemačkog pjesnika prihvaćena kao sevdalinka, ali objašnjenje za to mogli bismo pronaći u njenoj tematici. U pjesmi dijalog vode sultanova kćerka mila i ropče po imenu El-Muhammed, iz plemena starih Azra, koji umiru kada ljube. To je bilo jemensko pleme Benu Uzra, među svim arabljanskim plemenima poznato po svojoj ljubavi, a legenda nam kaže da, u slučaju neuzvraćene ili neostvarene ljubavi, muškarci iz ovog plemena odlazili bi daleko u pustinju ili u rat, kako bi umrli zaljubljeni, jer ne žele da žive bez ljubavi. Otuda se ova pjesma zbog emocija koje u sebi sadrži i pozicionirala kao sevdalinka. Pjesmu su interpretirali brojni pjevači, a Himzo Polovina ju je snimio 1965. godine za „Jugoton“ u ovoj tekstualnoj varijanti:

Kraj tanana šadrvana / gdje žubori voda živa / svakog dana šetala se / sultanova kćerka mila. // Svakog dana jedno ropče / stajalo kraj šadrvana / kako vrijeme prolazilo / momče bljeđe, bljeđe bilo. // Jednog dana pitala ga / sultanova kćerka draga / kazuj, robe, odakle si / iz plemena kojega si. // Ja se zovem El-Muhammed / iz plemena starih Azra / što za ljubav život gube / i umiru kada ljube.

Bašagić je u svojim pjesmama nastojao ostvariti atmosferu sličnu onoj u sevdalinci, a to se ogleda i u brojnim primjerima ašikovanja, čežnje, znatiželje i ljubavnog zanosa. Zbog toga su njegove pjesme postale prihvaćene i pjevane. Safvet-beg Bašagić je na Ahiret preselio 9. aprila 1934. godine u Sarajevu, a ukopan je u haremu Gazi Husrev-begove džamije.

IZVORI

• Bašagić-Režepašić, Safvet (Mirza Safvet) (1896), Trofanda iz hercegovačke dubrave (1890-1894.), Sarajevo: Kulturno društvo Bošnjaka „Preporod“, Centar za bošnjačke studije (etc.), reprint izdanje,

• Ceribašić, Naila, et al (2019), Sevdalinka i Zagreb do kraja 1950-ih: Pokušaj rekonstrukcije, Zagreb: Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkoristiku, br. 56.

• Novi behar (1933-1934), list za pouku i zabavu, Sarajevo: Islamska dionička štamparija, god. VII, br. 19-21,

• Rebronja, Semir (2021), Motiv ljubavi kod uzritskih pjesnika i Hajnriha Hajnea, Zenica: Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici,

• Zvučni zapisi: Zumra Mulalić: Sini, sini sjaj-mjeseče (MP BHRT-a: Antologija BH sevdalinke, CD 1, 2005), Safet Isović: Dok je tvoga đula (PGP RTB: SF 13 161, 1976), Himzo Polovina: Azra (Jugoton: EPY-3514, 1965), Himzo Polovina: Na prijestolju sjedi sultan (Jugoton: EPY-3514, 1965.