ZAIM IMAMOVIĆ

Zaim Imamović, jedan od najpopularnijih interpretatora i pjevača sevdalinke u drugoj polovini 20. stoljeća, rođen je 1920. u Mrkonjić Gradu, koji je u to vrijeme nosio naziv Varcar Vakuf. Kao dječak i najmlađe dijete u porodici (imao je starijeg brata i sestru), s porodicom se preselio u Travnik, gdje je završio Državnu narodnu školu 1935. godine. Duhovna širina, koju je Travnik nudio, kao grad učenih ljudi čija se uloga centra nije mogla ugasiti preko noći, pristajala je uz Zaimovu dušu i ljubav prema pjesmi. Njegova sestra Đula, dvije godine starija od Zaima, prva je slušala pjesme starih Travničanki i Travničana, s ljubavlju ih upijala, a potom pojala. Zaim s oduševljenjem prihvata tu pjesmu i sam je počinje pjevušiti, ne sluteći u kakvu će legendu izrasti 30-tak godina kasnije.

Ljubav prema pjesmi, kao i naklonjenost tadašnjem centru kulturnog života – tradicionalnim bosanskim kahvama – mogao je usvojiti i od svoga oca Derviša Imamovića. Ipak, puni zamah u pjevačkoj karijeri Zaima Imamovića ostvarit će se u Sarajevu, koje će, vrlo brzo po preseljenju porodice Imamović, u drugoj polovini tridesetih u ovaj grad, zahvatiti nemili događaji Drugog svjetskog rata. Dobio je priliku da uči od dokazanih prvaka, kakav je u to vrijeme bio Rešad Bešlagić. Potom je nabavio svoju prvu harmoniku i pomno učio i brusio svoj talenat.

Drugovao je s Ibrom Aščerićem, kasnije sa mlađahnim Šerbom, a u Sarajevu se dogodio i njegov prvi susret s akademikom Cvjetkom Rihtmanom, koji je mnogo značio za institucionalno razumijevanje onoga što je Zaim maestralno interpretirao. Cvjetko Rihtman je krajem tridesetih godina bio Gajretov horovođa, općenito bio je glavni autoritet muzičkog života u Sarajevu 30-tih godina. Snimio je Đulu i Zaima za arhiv Instituta za proučavanje folklora u okviru Zemaljskog muzeja, iz kojega je kasnije nastala i Muzička akademija UNSA, načinio je mnogo snimaka, a Đula je pjevala i Gerhardu Gezemanu.

Punu popularnost Zaim je stekao dolaskom na Radio Sarajevo. U trenutku kada se njegov glas pojavio u široj javnosti i kada je hiljade ljudi moglo poslušati pjesme s kojima su odrastali, s kojima su se identificirali, Zaim je ušao u legendu. Pojava prvih tranzistora polahko je promijenila i kulturni život sela. Industrijalizacija je mijenjala životni stil i navike, masovno upošljavanje ljudi u fabrike, dolazak u grad, odmak od monotone svakodnevnice koju je presijecao sporadični kulturni događaj na selu, sada se sve više stapao sa dinamičnom kulturom grada, a Zaim i još nekoliko njegovih kolega sa radija u to vrijeme bili su ta presudna duhovna spona. Sevdalinka je iz svoje gradske kolijevke, prvi put i omasovljeno prihvaćena i u ruralnom ambijentu. Dakako, ponajviše zbog Zaimova glasa i njegove jedinstvene interpretacije tradicionalne narodne pjesme.

Još nešto o fenomenu narodnog: pjesma je uvijek imala autora, morala je imati – za usmenu kažemo da joj je autor narodni kolektiv, ali to je samo iz neobične skromnosti onoga ko je prvi lansirao u svijet. Možda i zbog nesigurnosti, bojažljivosti hoće li biti prihvaćena. Jednom, kad je svijet prihvati i oštrica kritike vremena osigura trajnost, više nije ni važno čija je – ona već svakako pripada kulturi jednog naroda, jednog mikro-kosmosa i odatle je niko ne bi trebao spriječiti da pripada kulturi svijeta – makro kosmosa, polikosmosa.

Zaim je bio upravo takva persona. Tiho, dostojanstveno, skromno, sa mnogo profinjenog skrupula, pristupao je fenomenu duhovne pismenosti svoga naroda – i predstavljao ga jednako tako – s poštovanjem i opreznošću kojim je zadivio svijet. Sevdalinka je zaslužila jednog Zaima, jednako kako je i Zaim bio zaslužan da se slava i znanje o njoj pronese kroz novo i uzavrelo vrijeme dvadesetog vijeka u kojem je živio.

Međutim, novi izazovi za usmenu književnu lirsku tvorevinu, pojava radio prijemnika, bila je podjednako izazovno vrijeme i za njen dalji razvoj i opstanak. Sevdalinka se otvorila i po drugi, možda treći put svoga viševjekovnog postojanja. Ovaj put, sedamdesetih godina, tražio se hit. Tradicionalna pjesma to nije mogla ponuditi, ali je savršeno poslužila kao oslonac za nastanak pjesme i napjeva koju će teoretičari književnosti i muzike kasnije nazvati „novokomponovana narodna muzika“. Zaim se savršeno uklopio po svom talentu i u, tako transformiran, život jedne duge, duge tradicije. Naprosto, znao je šta radi i bio je originalan u tome. Ipak, tradicija pjevanja sevdaha uz saz revitalizirana je ponajviše uz sazliju Muhameda Mešanovića-Hamića sedamdesetih godina, koji je dobio veliku i značajnu podršku tada već estradno etabliranog Zaima Imamovića. Najzad, moglo bi se sa sigurnošću ustvrditi da je Zaim maestralno balansirao tradiciju i modernost, kada je u pitanju percepcija i razvoj bosanskohercegovačke narodne pjesme. I po toj sposobnosti bio je dokazani autoritet u svoj branši.

Literatura

• Imamović, Damir (2016), Sevdah, Vrijeme, Zenica.

• Kalamujić, Lejla (2018), Zaim Imamović. život jednog sevdalije, UG FOTON, Sarajevo.

• Tahirbegović, Farah i Imamović, Damir (2004), Zaim Imamović, Pjesma srca moga. 100 najljepših pjesama, Buybook. Edicija baština, Sarajevo.