PJEVANE PJESME OSMANA ĐIKIĆA

Sve sevdahom živo gori / Ljubovanju sve se dalo / Samo moje srce nije / Premaljeće razigralo! (Behar geldi, iz ciklusa Ašiklije)

Kratak životni put Osmana Đikića bio je dovoljno dug i plodonosan da njegovo ime uđe među istaknute bosanskohercegovačke pjesnike. Njegove ljubavne pjesme, od kojih je značajan broj nastao pod utjecajem bošnjačke narodne lirike, odnosno sevdalinke, nisu mu donijele slavu kakvu je ovaj pjesnik zaslužio, ali su neke, zahvaljujući tome što su snimljene i prepjevane, zadobile status sevdalinke. Najveći broj Đikićevih pjesama na objavljivanim nosačima zvuka navode se kao narodne, što govori o njihovim vrijednostima i činjenici da je narod Đikićevu poeziju prihvatio kao vlastitu.

Osman Đikić, književnik, dramski pisac, poeta i politički aktivist, rođen je u Mostaru 7. januara 1879. godine, od oca Avdage i majke Zulke, rođene Šehić. Njegov cijeli život obilježio je buran period austrougarske vladavine tokom kojeg je vođena borba, kako za vjerskoprosvjetnu autonomiju muslimana i njihovu prosvijećenost, tako i u nekim krugovima i za političkim zbližavanjem i saradnjom muslimana (Bošnjaka) i Srba. Đikić je aktivno pripadao i jednom i drugom krugu. U Mostaru je završio osnovnu školu i četiri razreda gimnazije iz koje je zbog “nacionalističkihˮ stavova izbačen. Dalje školovanje nastavio je u Istanbulu i Beogradu, gdje je završio Trgovačku akademiju. Kao bankarski činovnik radio je u Zagrebu, Brčkom, Bijeljini i Mostaru.

Domoljublje, nacionalizam i sevdah bile su glavne teme Đikićevog pjesničkog stvaralaštva. Zbog svojih stavova o zbližavanju Bošnjaka i Srba, čije je ideje obznanio 1900. godine kroz prvu objavljenu zbirku pjesama Pobratimstvo zajedno sa Omer-begom Sulejmanpašićem Skopljakom i Avdom Karabegovićem, bio je žestoko kritiziran u tadašnjem muslimanskom intelektualnom krugu, kao i u listu Behar. Muslimanska elita, kojoj je Đikić pripadao, naklonjenost srpskom ili hrvatskom kulturnom krugu doživljavala je kao panslavensku ideju. Ali, uprkos tome, muslimanske pisce koji su sarađivali sa srpskim ili hrvatskim listovima, nacionalistički krugovi su nastojali pridobiti na svoju stranu, ne samo u kulturnom, već i u nacionalnom određenju. Muhamed Hadžijahić o tome piše: “Bašagić, Hadžić (op. a. Osman Nuri Hadžić) i Mulabdić su najistaknutiji predstavnici kulturnog pokreta Muslimana, no ako bi se analiziralo djelovanje i velike većine drugih kulturnih radnika među Мuslimanima, bez obzira na njihovo srpsko i hrvatsko deklarisanje došlo bi se, osim rijetkih izuzetaka, do istog rezultata. Kod njih je srpstvo i hrvatstvo uglavnom jedna šira kulturna ili politička platforma, tako da nacionalno srpstvo i hrvatstvo sigurno nisu doživljavali na isti način kao srpska i hrvatska inteligencija. Njima je srpstvo i hrvatstvo bilo otprilike ono što jugoslavenstvo jugoslavenski opredijeljenim Srbima i Hrvatima.ˮ

Prvu pjesmu Đikić je objavio 1896. godine u listu Zora još kao učenik trećeg razreda Gimnazije. Kasnije je sarađivao s listovima Behar, Bosanska vila, Brankovo kolo, Delo, Gajret, Nova iskra, Carigradski glasnik i drugim. Dok je radio kao činovnik u Brčkom, tokom posjete beogradske pozorišne grupe tom gradu, negdje oko 1904. godine, upoznao je mladu glumicu Zoru Milojković. S njom će Đikić ostvariti ljubavnu vezu koja je krunisana brakom godinu kasnije. Brak s inovjerkom, pa još i glumicom, bila je neiscrpna tema za mostarsku čaršiju. Đikić, iz inata i iskrene ljubavi, u zanosu piše i 1905. godine objavljuje pjesmu Đaurko, mila, koja zavređuje status jedne od najljepših pjesama naše književnosti, a koja se smatra tradicionalnom sevdalinkom:

Đaurko mila, tuga me mori / za oči tvoje što suze rone, / ah, tvoje oči, prepune baja / ah, hodi, hodi, sred zagrljaja. / Znaš li kako srce umilno tepa / ljubim te, ljubim, đaurko lijepa.

Najvjerovatnije najstariji zvučni zapis ove pjesme nastao je samo tri godine poslije njenog nastanka; 1908. u interpretaciji Vase Jovanovića uz pratnju vlastitog tamburaškog orkestra. Ovdje se zapravo radi o dvije spojene pjesme: Đaurko, lepa i Udaralo ture u tambure, a u suštini je upotrijebljena samo prva strofa Đikićeve pjesme, tako da Đikićev tekst nije cjelovito upotrijebljen. Spomenut ćemo i zvučni zapis iz 1927. godine u izvođenju baritona Stanoja Jankovića. Autor melodije ostaje nam nepoznat. Ovu pjesmu su, između ostalih, snimili i izvodili naši poznati interpretatori sevdalinke Zaim Imamović, sazlija Hašim Muharemović, Safet Isović, Muhamed Mujkanović i drugi.

Još jedna Đikićeva pjevana pjesma koja je zadobila status sevdalinke je Đela Fato, đela zlato. Pjesma je objavljena u ciklusu Ašiklije. Melodiju joj je darovao poznati mostarski publicist, poznavalac sevdalinke i pjevač Ismet Ćumurija:

Đela Fato, đela zlato, / Đel draganu svom! / Đela legni i prilegni / Na srdašcu mom! // Male lale pozaspale / I alkatmeri, / Miris-đuli i sumbuli / Cio bostan spi!.. // Spusti glavu mirisavu / Na njedarca tu; / Da te njiham, da ti pjevam / Snenom janjetu! // Da milujem i mirišem / Tvoju bujnu vlas! / San sve spleće, niko neće / Povidjeti nas! // Đela Fato, đela zlato, / Đel draganu svom! / Đela legni i prilegni / Na srdašcu mom!

U Mostaru se Đikić družio s Aleksom Šantićem i Svetozarom Ćorovićem. U knjizi Miše Marića Mostarenje ovako se Šantić obraća Đikiću: “Pjesnik si, brate, dobar. Ašiklije ti ostaju zauvijek. Tako nešto jezički sočno kod nas do sad nije napisano. To kako pjevaš, taj šadrvan orijentalnih riječi kao zrelu tenicu osjećam na jeziku.ˮ Poslije zbirke pjesama Pobratimstvo (1900) uslijedile su i zbirke pobožnih pjesama Muslimanskoj mladeži (1902) i ljubavne lirike Ašiklije (1903). Značajan utjecaj na Đikića ostavili su srpski pjesnici Jovan Jovanović Zmaj i Vojislav Ilić. Na njegovu ljubavnu liriku značajno je utjecala sevdalinka, što se da primijetiti iz ciklusa Ašiklije. U narodnom stvaralaštvu Đikić je pronalazio neiscrpnu inspiraciju. Tragajući za narodnim pjesmama, posvetio se i folklorističkom radu na njihovom prikupljanju. Narodne pjesme i balade, sa više od 5.000 stihova koje je zabilježio u Mostaru i Stocu, objedinio je u rukopisu pod naslovom Hercegovački biser. Kako nije uspio pronaći sredstva i dobru volju izdavača za objavljivanje ove izuzetno vrijedne zbirke, predao ju je Srpskoj akademiji nauka u Beogradu. U Đikićevom opusu izdvajaju se još i folklorne drame Zlatija (1906), Stana (1906) i Muhadžir (1909).

Iz Đikićevih ljubavnih pjesama izbija strastven sevdah, koji vidimo i u pjesmi Bre đavole, kôno more, nastaloj 1904. godine. Ova pjesma do nas je preživjela pod naslovom Ašik ostah na te oči. Spada u red nezaobilaznih pjesama u sevdalijskom repertoaru, a autor melodije ove pjesme je također nepoznat. Među najstarije zvučne zapise ubrajamo interpretaciju Ede Ljubića iz 1940. godine. Ovu pjesmu su uz minimalne tekstualne promjene izvodili Mostarac Mile Janjić, Vukašin Jeftić, Zvonko Bogdan i drugi:

Ašik ostah na te oči, / Na te dvije mrkle noći, / Bre đavole kôno more, / Ne ishodi na prozore! // Ne ishodi, ne prkosi, / Tvoj mi pogled pamet nosi! / Jer tako mi Ramazana, / Biće rusvaj jednog dana – // Svoj ću život pregoreti: / U dvor ću ti uskočiti, / Stô ću jada počiniti / Sva ti vrata porazbiti // Dok odaju nađem tvoju, / U njoj tebe – tugu moju; // Izgrišću ti usne rujne, / I obraze tvoje bujne. // Ispiću ti oka oba / – Dva mi srcu hladna groba – / Bre đavole, kôno more, / Ne ishodi na prozore!

Pjesma Akšam geldi iz ciklusa Ašiklije također je snimljena i spada u red manje izvođenih sevdalinki. Ovu pjesmu snimio je 1967. godine Himzo Polovina, a pjesma je na nosaču zvuka navedena kao narodna. Snimila ju je i Emina Zečaj 2003. godine.

Akšam gledi, sunce zađe / na tvom licu osta sjaj. / Akšam geldi, tvoje lice/ od sunašca ljepše sja. // Da mi se je ogrijati / na ljepoti lica tvog! // Moja draga na šiltetu / uživa k'o padišah! / A ja nigdje ništa nemam, / ja sam puki siromah. // Akšam geldi, dan se gubi / moje srce zaman ljubi. / Akšam geldi, mrak se sprema / a za mene sanka nema!

Pjesmu Ala, imaš, također iz ciklusa Ašiklije snimio je popularni pjevač Nedeljko Bilkić. Muziku za ovu Đikićevu pjesmu komponirala je Radojka Živković, a izvedena je na festivalu “Beogradski Saborˮ 1975. godine. Posljednja strofa Đikićeve pjesme je izostavljena, a zamijenjena je posve novim tekstom, koji ovdje ne navodimo. Originalni Đikićev tekst ove pjesme ovako glasi:

Ala imaš čarne oči, / čarne oči atešlije! / Blago onom, ko na njinom / Ognjenom se plamu grije! // Ala imaš alt'n čelo / Alt'n čelo, varak lice! / Blago onom, kome sviće / Zora s' tvoje jagodice! // Ala imaš medne usne, / Medne usne šećerlije! / Oj, srećan je onaj junak, / Komu pružaš šeftelije! // Ala imaš stasa vita, / Ko košuta iz planine! / Blago momku, kojemu se / U naručje toplo vine! // Ala imaš svilne vlasi, / Zul-zolufe ibrišima! / Blago momku, kojemu se / Miješaju s' brkovima! // Sve što imaš sve te resi / - Urnekom te Allah stvori! - / Al najljepše likuje ti / Krmzi-jelek, sličan zori, / I pod njijem, aman, aman / Dva goluba, dertu derman!

Zanimanje za Đikićevu poeziju ogleda se i kroz zvučni zapis pobožne pjesme Molitva iz ciklusa Muslimanskoj mladeži. Ova pjesma snimljena je u reduciranoj verziji u interpretaciji Zehre Deović. Muziku je komponirao Dragan Cicović, a pjesma je objavljena na albumu ilahija i kasida u izvedbi Zehre Deović i hora Gazi Husrev-begove medrese 1990. godine.

Iako je bio talentiran pjesnik, zbog svog političkog angažmana Đikić je pjesništvo u kasnijoj fazi stavio u drugi plan, a jedno vrijeme ga je bio i potpuno napustio. Pjesme su ostale u sjeni njegove društveno-političke angažiranosti. U 34. godini života, 18. marta 1912. godine, pokosila ga je tuberkuloza, prekinuvši tako njegov život. Svoj pjesnički talenat Osman Đikić nije uspio pokazati do kraja u punom sjaju. Uprkos tome, u našoj književnosti je ostavio značajan trag.

Mirsad Ovčina, Media centar Islamske zajednice

Izvori:

• Hadžijahić, Muhamed (1990), Od tradicije do identiteta, Zagreb: Muslimanska naklada Putokaz.

• Marić, Mišo (2006), Mostarenje, Sarajevo: Rabic.

• Odavić, Rista, ur. (1904), Nova iskra, ilustrovani list. Beograd: Parna radikalna štamparija. Dostupno na: http://ubsm.bg.ac.rs/cirilica/dokument/1122/nova-iskra-ilustrovani-list-1904

• Trifković, Risto, ur. (1971), Osman Đikić: Sabrana djela, Sarajevo: Izdavačko preduzeće “Svjetlostˮ.