REŠAD BEŠLAGIĆ

Rešad Bešlagić, legendarni pjevač sevdalinki između dva svjetska rata, rodio se u Tuzli 1912. godine u staroj aginskoj porodici. Sve do uvođenja agrarne reforme u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1921. godine, Rešadov otac Nuraga posjedovao je ogromno imanje, šumu i zemljište koje je kasnijom reformom oduzimano i umanjivano. Vrlo rano je pokazao ljubav prema pjesmi, dok je još kao dijete čuvao stoku. Pronašavši kod oca šargiju, zainteresirao se i za sviranje, pa je tako za kratko vrijeme naučio muzicirati na ovom instrumentu. Pokazavši svoje pjevačko i sviračko umijeće, postao je popularan u Tuzli i okolini. Gimnaziju je maturirao 1928. godine. Kao i njegova tri brata, Bešlagić je studirao pravo.

Profesionalnu pjevačku karijeru započeo je u Beogradu početkom 30-ih godina prošlog stoljeća. Kao student Pravnog fakulteta u Beogradu, pjevao je po beogradskoj Skadarliji, stjecištu sevdalija i mjestu čuvenom po dobroj pjesmi, pjevačima i meraku. Za njega se ubrzo pročulo kao za iskusnog pjevača narodne pjesme. Tako će ubrzo dospjeti na Radio Beograd, gdje će postati profesionalni pjevač Radija Beograd. U tadašnjim emisijama narodne muzike izvodio je uživo sevdalinke sa tamburaškim i narodnim orkestrom Vlastimira Pavlovića Carevca (1895–1965), čuvenog violiniste i advokata. Od interpretatora narodne pjesme Carevac je zahtijevao visoke standarde, a ispred njegovog orkestra mogli su stati samo najveći pjevači. Rešad je bio u samom vrhu i jedan od najpopularnijih pjevača sevdalinki u Jugoslaviji. Zahvaljujući njemu i još nekim našim pjevačima, ambasadorima bosanskohercegovačke pjesme, kakvi su bili Sulejman Džakić (1904–1978) iz Bosanskog Šamca, Zeničanka Vuka Šekerović (1903–1976) i drugi, sevdalinka je doživjela svoju veliku popularnost širom Jugoslavije. Posebno je našu narodnu pjesmu voljela slušati i uživati u njoj beogradska gospoda, a pjevači iz Srbije rado su učili pjesme od svojih kolega iz Bosne i kasnije ih pjevali na svojim nastupima. Sevdalinka “Pod Tuzlom se zeleni meraja” bila je jedna od Rešadovih omiljenih pjesama i jedna od njegovih najljepših interpetacija.

Iako je imao sve potrebne predispozicije i fantastične glasovne mogućnosti da postane operski pjevač, za ozbiljnu muziku nije pokazao interesiranje budući da je smatrao da mu takva vrsta muzike ne može mnogo pružiti. Smatrao je da školovanje glasa može uništiti osjećaj za narodnu pjesmu i oteti joj “dušu”. U to vrijeme nastojanja su bila takva da se pjevači narodnih pjesama muzički obrazuju i da pjevaju po notama narodne pjesme. Razumljivo, najvećem broju vokalnih solista takvi stavovi su bili neprihvatljivi jer su ograničavali širinu i ljepotu donošenja narodne pjesme.

Prava svečanost za sevdalije bila je kada je Rešad pjevao “preko radija”. Nisu Rešada samo voljeli zbog njegove pjesme i glasa, on je bio omiljena pojava zbog svog gospodskog držanja, manira i fizičke ljepote. U svom liku je imao nešto zanosno. Bio je veoma društven i pozivan je u mnoge krajeve tadašnje države.

Po završetku studija zaposlio se u Ministarstvu željeznice. Bio je i član Muslimanskog kulturnog društva “Gajret”. Neposredno po izbijanju Drugog svjetskog rata, 1941. godine, pridružio se Narodnooslobodilačkom pokretu u Sarajevu, kao i brojni članovi “Gajreta”. Pred kraj rata uhapšen je sa još trojicom Tuzlaka. Kao sarajevski ilegalci, svi su ubijeni 4. aprila 1945. godine, neposredno pred oslobođenje Sarajeva, u ustaškom logoru – vili “Wilkert” na Skenderiji, koju je koristio zloglasni ustaški zapovjednik Vjekoslav Maks Luburić. U knjizi Genocid nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu autora Smaila Čekića navodi se podatak u kojem stoji da je “prijeki ratni sud stožera pukovnika Luburića u Sarajevu radi djela protiv obstanka Nezavisne države Hrvatske” Bešlagiću ublažio smrtnu kaznu strijeljanjem u kaznu teške tamnice: “Osudom od 14. ožujka UKP 7/1945 Bešlagić Rešad, sin Nurage, rođen 1909. godine u Tuzli, činovnik Ravnateljstva hrvatskih državnih željeznica iz Sarajeva, osuđuje se na 2 godine teške tamnice” (Čekić: 1996). Šest dana nakon ubistva Rešada Bešlagića, 10. aprila izvršena je obdukcija nakon koje su, uz njega, pronađene još 22 žrtve ustaškog terora.

O popularnosti Rešada Bešlagića nalazimo podatak objavljen u listu Islamski glas od 03.01.1936. godine (br. 14) o održanoj bajramskoj zabavi u Tuzli. U članku “Uspjeh zabave 'Narodne uzdanice' u Tuzli”, koja je održana 28.12.1935. godine, piše: “Što se pak tiče sevdalinki, otpjevao ih je nekoliko Rešad Bešlagić, koji je publiku zadivio sa svojom interpretacijom i intonacijom svoga glasa, te je ostavio veoma dubok utisak kod publike, radi čega je često prekidan sa aplauzima od strane publike. Vidilo se na publici očito zadovoljstvo... Pored toga se također imade zahvaliti Rešadu Bešlagiću, koji nije žalio truda... da zabava ispane što bolja.”

Rešad Bešlagić je ostavio značajan trag na kasnije interpretatore sevdalinke, ponajviše na Zaima Imamovića koji ga je isticao kao neprikosnovenog pjevača i svog uzora. Kao profesionalni radijski pjevač, Bešlagić je bio aktivan sve do izbijanja rata u Jugoslaviji. S obzirom na to da je oprema za snimanje arhivskih snimaka nabavljena tek 1954. godine, u arhivu Radija Beograd, nažalost, nije sačuvan nijedan tonski zapis ovog slavnog interpretatora sevdalinke.