SEVDALIJA I POETA SAFET KAFEDŽIĆ

Ako bismo pisali o autorima koji su stvarali svoje pjesme po uzoru na tradicionalnu bosanskohercegovačku ljubavnu pjesmu – sevdalinku, napravili bismo grešku ako ne bismo naveli ime Safeta Kafedžića. “Bosanski Jesenjinˮ epitet je koji je ovaj velikan stekao još za života zbog svojih pjesama. Bio je jedan od naših najplodonosnijih autora čije su pjesme od 1966. godine, pa sve do njegove smrti i kasnije, snimane na milionske nosače zvuka. Kako je posebnost sevdalinke u tome što je ona djelo narodnog stvaraoca, tako je za autora najveće priznanje kada njegovo djelo uđe u narod i kada ga narod prihvati kao vlastitu tradiciju s kojom se kasnije identificira. Takav je slučaj s pjesmama Safeta Kafedžića. Mnoge od njih izašle su iz pera ovog umjetnika, a narod ih je prihvatio kao narodne pjesme.

Safet Kafedžić rođen je 15. marta 1910. godine u Sarajevu. Bio je pjesnik, dramski pisac, esejista i humorista. Safetova porodica se prezivala Kahvedžić, ali je nakon Drugog svjetskog rata to prezime promijenjeno. Od najranije mladosti počeo je pisati poeziju. Bio je član Muslimanskog kulturno-prosvjetnog društva “Gajretˮ. Ovo je društvo okupljalo broje kulturne radnike i intelektualce, među kojima i kasnije doajene sevdalinke poput Zaima Imamovića, s kojim će Kafedžić tokom života ostvariti saradnju. Od 1943. godine Kafedžićeve drame izvođene su u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Njegove drame, monodrame i satire bile su prožete bosanskohercegovačkim muslimanskim folklorom. Po sjećanjima Kafedžićevog sina Ahmeda, Safet je, po odigranim predstavama, bio nagrađivan visokim honorarima, tako da je znao kući donositi pune torbe novca. Komunistima se takav njegov angažman nije svidio, pa je Kafedžić uhapšen 1945. godine pod optužbom da je pomagao okupatora. Po kratkom postupku osuđen je na pet godina strogog zatvora. Njegova sva nesreća bila je u tome što su njegove drame “Džafer-begov jeminˮ, “Po suncu ti meni hodioˮ i “Čaršijska poslaˮ izvođene u Narodnom pozorištu u Sarajevu tokom vlasti zloglasne Nezavisne Države Hrvatske. Od muzičara, dirigenata, pjevača i glumaca Hrvatskog državnog kazališta u Sarajevu (čak i pjevača koji su pjevali na Hrvatskom krugovalu, kasnijoj Radio-stanici Sarajevo) niko nije uhapšen, a isti su kasnije postali istaknuti kulturni radnici i priznati jugoslavenski umjetnici. Hapšenja su ponavljana i narednih godina. Kada su partizani ušli u Sarajevo, prema sjećanjima Safetovog sina Ahmeda, pričali su kako više neće biti bogatih. Safet se u tom trenutku zadesio blizu njih i pitao ih hoće li u tom slučaju svi biti siromašni. Brzo nakon tog događaja Kafedžić je uhapšen. Čega god bi se Kafedžić dotakao i ako bi dobro zaradio, bivao bi uhapšen, jer je zarada tretirana kao kriminal. Jednom prilikom je zbog dobrog vladanja pušten kući iz zatvora. Supruga i članovi porodice pitali su ga šta radi u zatvoru, a on im je odgovorio da priprema jednu pozorišnu predstavu sa zatvorenicima. Supruga mu je negodovala govoreći da su ga zbog pisanja uhapsili. Safet joj je rekao da se ništa ne brine, jer je već u zatvoru. Hapšenja su trajala sve do 1965. godine, kada su ga napokon ostavili na miru. Tako je ukupno u komunističkom zatvoru proveo 20 godina.  

Po izlasku iz zatvora Kafedžić nastavlja pisati. Tada nastupa zrela faza u njegovom stvaralaštvu. Nakon razornog zemljotresa u Skoplju, 1963. godine, po svim većim mjestima bivše Jugoslavije pokrenuta je akcija pomoći nastradalima. Tako je u Sarajevu pokrenut 1963. godine humanitarni koncert iz kojeg će se izroditi ideja za nastankom festivala koji će kasnije postati najprestižniji festival narodne muzike u Jugoslaviji “Ilidžaˮ. Festival je od 1965. godine aktivno zaživio, a godinu kasnije na festivalu izvedeno je nekoliko pjesama Safeta Kafedžića. Safet Isović je interpretirao pjesmu “Kono, Fatoˮ, dok je Zaim Imamović pjevao pjesme “Kraj pendžera Jusuf stariˮ i “Oj, Ilidžoˮ. Ove pjesme doživjele su veliku popularnost. Posebno je ostala zapažena pjesma “Kraj pendžera Jusuf stariˮ:

Kraj pendžera Jusuf stari/kahvu srče, čibuk žari/gleda šeher-grad/i sjeća se davnih dana/onog vakta i zemana/kad je bio mlad./K'o jelen je nekad bio/konje jaho, vino pio/Jusuf soko siv/s djevojkama sevdisao/uz šargiju pjevat znao/kao niko živ./Oj, mladosti, zlatni dani/đulistane poharani/divan li si haj/Đulbeharo, ime slatko/Zehro, Šuhro, Lejlo, Hatko/vaj, sevdahu, vaj./Šta je život – dva koraka/od avlije do sokaka/kratak, kaljav put/šapće Jusuf mutna čela/niz bradu mu suza vrela/kaplje na dlan žut.

Od tada su njegove pjesme bile na redovnom repertoaru festivala “Ilidžaˮ i “Beogradski saborˮ. Pjesme su nagrađivane i osvajale su prve nagrade. Uporedo s festivalima, mnogobrojni pjevači snimali su njegove pjesme na svojim nosačima zvuka. Gotovo da ne postoje razlike između tekstova koje je on pisao i tekstova narodnog stvaraoca. Jedan od takvih tekstova je i antologijska pjesma “Safaˮ, koju je 1973. godine snimio sazlija Muhamed Mešanović – Hamić:

Sinoć sam ti, Safo, dvoru dolazio/na pendžeru tvome ružu ostavio/da okitiš njedra ljepša od jasmina/ako mene ljubiš, radosti jedina./Jutros kad te vidjeh, Safo, moja vilo/na njedrima tvojim ruže nije bilo/mjesto moga cvijeta, majci živa bila/kitio te zumbul komšije Halila./Safo, moja Safo, moj nevjerni druže/zar su ljepši, dušo, zumbuli od ruže/zar je tebi draži gavran od slavuja/i biseri lažni ljepši od dragulja.

Safet Kafedžić pripadao je sarajevskoj eliti. Pričalo se da nikada dva dana zaredom nije bio viđen u istom odijelu. Njegova snaha Fatima, s pijetetom i poštovanjem ga se prisjeća: “Svu svoju ljubav ispoljio je kroz pjesmu. Najveća mu je inspiracija bila otići na Mošćanicu, u Faletiće. Njegova teka je bila bijela kutija sarajevske Drine. Na tim kutijama iznikle su mnoge sevdalinke. U našoj bašči, gdje je također pisao, bila je jedna sećija. Bilo šta da radim po kući, u šest sati naveče se znalo: pripremim mu malu džezvu kahve i fildžan. To je bila njegova maksuzijaˮ (Radio BIR, emisija “Iz sehareˮ, posvećena stvaralaštvu Safeta Kafedžića, 2012). Inspiraciju za svoje pjesme Kafedžić je često pronalazio na Sedreniku. S tog mjesta posmatrao bi Sarajevo i tako su nastajale njegove najljepše pjesme.

Tokom karijere napisao je više od 300 pjesama u duhu sevdalinke. Mnoge od njih je potpisivao pod različitim pseudonimima, tako da se ne može utvrditi tačan broj, dok su druge doživjele su više različitih izvođenja. Njegove pjesme objavljivale su Produkcija gramofonskih ploča Radio-televizije Beograd, Jugoton, Diskos, Diskoton i drugi. Kafedžić je bio svestran umjetnik. Vrijedi istaći projekat “Bosanski teferičˮ, koji je objedinio najveća imena iz područja narodne muzike i bosanskohercegovačkog glumišta: Zaima Imamovića, Safeta Isovića, Nadu Mamulu, Zumru Mulalić, Zoru Dubljević, Salema Trebu, Zehru Deović, Rejhana Demirdžića, Nadu Pani, Etelu Pardo i Aleksandra Mićića. Longplay ploča “Bosanski teferičˮ kroz pjesmu i stihove prikazala je ljepote nekadašnjih tradicionalnih narodnih okupljanja na Mošćanici:

Nekad bilo, pjeva se i priča/i pjevaće dok je zemnog hlada/na Obhođi, naspram Faletića/iznad divnog Sarajeva grada/žela moba age Fazlagića/sto momaka, trista djevojaka/i pred njima Fazlagića Zlata/babin ponos, materina hvala/žela srpom od suhoga zlata/sama žela sama zapjevala/Mošćanice, vodo plemenita...

Među najuspjelijim Kafedžićevim pjesmama je “Oči moje, kletvom bih vas kleoˮ. Popularnost je doživjela interpretacijom Safeta Isovića, koji ju je snimio 1986. godine za sarajevski “Diskotonˮ uz pratnju ansambla Omera Pobrića. Ova pjesma visokog erotskog naboja i romantike doživjela je brojna izvođenja. Ovdje donosimo samo prvu strofu:

Oči moje, kletvom bih vas kleo/što vas šejtan na ruke uzeo/pa gledaste kroz tarabu staru/šta mi radi kona na bunaru.

Pjesmu “U haremu Aziz Abdulahaˮ svojom je interpretacijom ovjekovječio nenadmašni Safet Isović:

U haremu Aziz Abdullaha/trista šeset i pet djevojaka/svaka djeva za tim danom žudi/kad je Aziz u godini ljubi./Fatima je najljepša od cura/uvijek sjedi kraj rumena đula/na njoj kaftan i jelek se trese/a kroz svilu njedra provide se./Sjajni mjesec za oblake stao/u lijepu se Fatu zagledao/pa joj ljubi i miluje grudi/pazi, jadan, da je ne probudi./Za sevdahom svaka žudi djeva/neljubljena koliko bi htjela/jedan poljub sa mednih usana/premalo je u godini dana/premalo je i svakoga dana.

Pjesme Safeta Kafedžića izvodili su najeminentniji interpretatori narodne muzike u Jugoslaviji: Zaim Imamović, Safet Isović, Beba Selimović, Zehra Deović, Nedeljko Bilkić, Nedžad Salković i brojni drugi. Kafedžić je ostvario saradnju s mnogobrojnim kompozitorima. Bio je dugogodišnji saradnik Radija Sarajevo. Aktivan je bio sve do smrti. Na ahiret je preselio 7. februara 1983. godine. Ukopan je na sarajevskom groblju Bare.

Sarajevo i Bosna i Hercegovina nisu se odužili ovom istaknutom umjetniku i velikanu naše narodne muzike. U Sarajevu, nažalost, ne postoji ulica koja bi ponijela ime ovog umjetnika koji je značajno obogatio našu muzičku tradiciju.

Tekstove Safeta Kafedžića izvodili su najpoznatiji interpretatori sevdalinke

Reference:

• Ovčina, Mirsad, emisija “Iz sehareˮ, posvećena stvaralaštvu Safeta Kafedžića, Radio BIR, 2012.