SEFARDSKA MELODIJA KAO OSNOVA ZA JEDNU BOSANSKU SEVDALINKU

Porijeklo melodije vjerovatno najpoznatije i najizvođenije sarajevske sevdalinke “Kad ja pođoh na Bembašu” zaokupljalo je pažnju istraživača, pisaca, folklorista i zaljubljenika u narodnu muzičku tradiciju. Zanimljivo je pratiti putanju kojom je ova popularna melodija prošla svoj trnovit put s jednog kraja Evrope na drugi i tako postala dijelom bosanskohercegovačke svjetovne i duhovne islamske muzičke tradicije.

Samo 39 godina nakon trijumfalnog osvajanja Konstantinopolja, na drugom kraju kontinenta, 1492. godina označila je pad Granade. Španska inkvizicija predvođena španskim kraljem Ferdinandom II i kraljicom Izabelom I sprovodila je politiku čistoće krvi (Limpieza de sangre) s namjerom da potomke Jevreja i muslimana pokrsti i vrati katoličkoj vjeri. Muslimani Endelusa nasilno su pokrštavani, poubijani ili protjerani u Maroko, a konačno su istrijebljeni 1492. godine. Tragična sudbina zadesila je i španske Jevreje iste godine, a portugalske dvije godine kasnije. Uništenje multikulturalnog društva Španije bio je ključni događaj za Jevreje koji će, na poziv sultana Bajazida II, utočište pronaći u Osmanskom Carstvu. Jevreji sa Pirinejskog poluotoka, nazvani Sefardi, u svoju novu domovinu donijeli su svoj jezik ladino, a s njime i svoju kulturu, običaje i muziku. Sefardi se u Bosni, kao pokrajini Osmanskog Carstva, prvi put spominju u sudskim spisima (sidžilima) datiranim iz 1551. godine. Od tada pa sve do danas Jevreji čine neraskidivi dio multikulturalnog društva Bosne i Hercegovine.

Prema sefardskoj tradiciji, melodija poznate sarajevske sevdalinke “Kad ja pođoh na Bembašu” potječe iz tradicionalnog sefardskog molitvenog napjeva “Odeha ki anitani...” iz molitve “Seder alel”. Ovaj napjev bio je u vezi s obredom ispraćanja blagdana Šabata. Ne možemo sa sigurnošću potvrditi pod kakvim okolnostima i kada je ovaj izrazito melodičan napjev postao kasnije i dijelom svjetovne sefardske muzičke tradicije i to kao predložak za ljubavnu pjesmu “Mi kerido, mi amado”. Prva strofa ove romanse, ispjevana na ladino jeziku, glasi: Mi kerido, mi amado/ken lo save onde stas/mi kerido, mi amado/kero verle i nada mas. Prijevod ove strofe je: Moj voljeni, moja željo/ ko zna gdje si sada ti/ moj voljeni, moja željo/ da mi te je vidjeti.

Jevrejski teolog i dugogodišnji istaknuti profesor violine na Muzičkoj akademiji u Sarajevu David Kamhi (1936–2021) smatra da je ova sefardska romansa nastala baš u Sarajevu i da se pjevala po cijelom Balkanu na istu melodiju (Kamhi: 2017). Sefardska muzika je tokom svog razvoja dolazila u dodir sa marokanskom, a poslije i sa grčkom i turskom muzikom, pa su tako nastali zanimljivi spojevi i muzički stilovi. Iz teksta citirane sefardske pjesme zaključuje se da je njen glavni motiv čežnja za dragim. Kako i u sevdalinci najčešće preovladava osjećanje čežnje, tako pretpostavljamo da nije bilo potrebno dugo vremena da nepoznati narodni pjesnik posudi ovu sefardsku melodiju kao predložak za sarajevsku sevdalinku “Kad ja pođoh na Bembašu”. Pjesma je opjevala tragičnu ljubavnu zgodu, odigranu na poznatom sarajevskom lokalitetu Bentbaši/Bembaši.

Tekst ove sevdalinke, prema interpretaciji Himze Polovine, glasi: Kad ja pođoh na Bembašu/ na Bembašu, na vodu/ ja povedoh bijelo janje/ bijelo janje sa sobom./ Sve djevojke Bembašanke/ na kapiji stajahu/ samo moja mila, draga/ na demirli-pendžeru./ Ja joj rekoh: dobra večer/ dobra večer, djevojče/ ona meni dođ' do veče/ dođ' do veče, dilberče./ Ja ne odoh istu veče/ već ja odoh drugi dan/ drugog dana moja draga/ za drugog se udala.

Pjesma nam govori o mladiću koji je, ne došavši u zakazano vrijeme, propustio priliku da oženi svoju dragu. Već druga strofa teksta, u kojem je njegova draga na demirli-pendžeru, dok su druge djevojke na kapiji, aludira na nesretan završetak; sve druge djevojke su na kapiji (blizina), a samo je njegova draga na demirli-pendžeru (daljina), koji simbolizira nedostižan cilj. Bijelo janje, kao možda najinteresantniji motiv slušaočevog propitivanja u cijeloj pjesmi (odakle janje u ljubavnoj priči?) ne bi trebali shvatati doslovno. Janje se ne uklapa u potrebne i uobičajene elemente ljubavne priče i radnje. Ali, poštujući i drugačija tumačenja poput onoga da se radi o kurbanu (asocijacija na nekadašnju Isa-begovu zaviju na Bembaši), ili o najobičnijem janjetu koje je mladić poveo da napoji na Bembaši, gdje se onomad stoka pojila, ili da ga okrene uz obalu Mošćanice, najuvjerljiviji odgovor na pitanje otkud janje i zašto janje glasio bi da bijelo janje zapravo predstavlja mladićevu iskrenost, nevinost, bezazlenu mladost, otvorenu ljubav i nadasve zaljubljeno srce. Završni stihovi drugog dana moja draga za drugog se udala kojima završava ova sevdalinka, dovoljni su sami po sebi – nema dalje potrebe objašnjavati šta se desilo. Propušteni trenutak se neće vratiti.

Bentbaša, od turske riječi bent i baša bio je naziv za vodenu branu na Miljacki. Brana je postojala od 1462. pa sve do 1875. godine. U pjesmi je, zbog lakšeg ispjevavanja teksta, riječ Bentbaša zamijenjivana sa Bembaša ili Benbaša. Tokom svog putovanja po Bosni i Hercegovini češki muzikolog i istraživač Ludvik Kuba (1863–1956) varijante pjesme “Kad ja pođoh na Bembašu” (sa spominjanim lokalitetom Bimbaša) zabilježio je u Livnu, Čajniču, Jeleču i Goraždu. Stanovnici Livna tvrdili su da se pjesma odnosi na livanjski lokalitet Bimbaša, koji ima identično značenje (vodena brana).

Mišljenje da su spomenutu melodiju donijeli osmanlijski askeri u Bosnu početkom 20. stoljeća, profesor Kamhi odbacuje, jer smatra da je pjesma nastala mnogo ranije. On tvrdi da su Sefardi, nakon progona, pjesmu prvo donijeli u Istanbul, a zatim i u još neke pokrajine Osmanskog Carstva (Kamhi: 2017). O tome kako je melodija zapravo povezana s osmanlijskim askerima saznajemo na osnovu kompozicije “Vatan marşı” iz 1908. godine osmanlijskog pjesnika i kompozitora Rifat Beya (1869–1930). Melodijski segmenti iz sefardske melodije doista su upotrijebljeni u ovoj kompoziciji, ali u varijaciji, čime se dodatno potvrđuje teza profesora Kamhija o njenom daleko ranijem nastanku. “Vatan marşı” je u odnosu na sefardsku, odnosno našu melodiju mnogo skromniji, jednostavniji i sa manje elemenata muzičke razrade.

Da je melodija svoje mjesto pronašla i u duhovnoj islamskoj muzici Bošnjaka, navodimo podatak da je ista poslužila kao predložak za poznatu kasidu “Džud bi lutfik, ya Ilahi”, koja se uči/la u Bosni i Hercegovini (Džud bi lutfik, ya Ilahi/men lehu zadun kalil/muflisun bi sidqi ye' ti/inde babik, ya Dželil...). Ovom kasidom otvoren je i program “Večer ilahija i kasida” u olimpijskoj dvorani “Zetra” u Sarajevu, 1990. godine. Vrijedi istaći i da se ova kasida isključivo u Bosni i Hercegovini izvodi/la na identičnu melodiju sevdalinke, na osnovu čega se može govoriti o ovoj kasidi, kao o našoj autohtonoj tvorevini. U Turskoj, gdje izvori navode halifu Ebu Bekra es-Siddika, r.a., kao autora teksta (u naslovu Hz. Ebu Bekr kasidesi) kasida “Cud bi lutfik, ya Ilahi” izvodi se na melodiju koju je komponirao Haci Faik Bey i koja nema zajedničkih elemenata s našom melodijom.

Sefardska muzička tradicija i bosanskohercegovačka sevdalinka dijele nekoliko zajedničkih karakteristika: jednostavnost, melodičnost i prvenstveno su obje muzičke tradicije vokalne. Sevdalinku “Kad ja pođoh na Bembašu” snimili su naši brojni interpretatori tradicionalne narodne muzike, među kojima su: Himzo Polovina, Safet Isović, Nada Mamula, Meho Puzić, Zehra Deović i drugi. Ova narodna pjesma doživjela je mnogobrojne obrade i u popularnoj muzici, a posebno je bila eksploatirana tokom XIV Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Tada je na kompilacijskom albumu sevdalinki objavljena u interpretaciji Nade Mamule, a ploča je bila prodavana i poklanjana mnogobrojnim posjetiocima sarajevske Olimpijade 1984. godine.

Sevdalinka “Kad ja pođoh na Bembašu” jedna je od najčešće izvođenih tradicionalnih pjesama u regionu. I zaista, u samoj njenoj melodiji leži nešto daleko, tajanstveno, nedostižno i neostvareno. Prožimanje i ukrštanje različitih kultura i utjecaja najbolje se ogleda baš u ovoj pjesmi, a muzika koja predstavlja preplitanje dvaju kultura iznjedrila je divno muzičko blago. Povezanost muzike Sefarda s tradicionalnom bosanskohercegovačkom gradskom muzikom ne trebamo tražiti samo u prošlosti. Ona se nastavlja i danas. Svojim primjerom to potvrđuje i istaknuta glazbenica sefardskog porijekla Marina Toshich, rođena Sarajka i majstorica arapskog ouda. Ona je albumom “Sevdah” (2019) nastavila tradiciju preplitanja dvaju kultura.

Izvori:

• Albahari, Aron (2017), “Porijeklo melodije narodne pjesme 'Kad ja pođoh na Bembašu'”, Magazin za kulturnu raznolikost, br. 1.

• Kamhi, David (2017), “Sefardska muzika u multikulturnoj Bosni i Hercegovini”. IIN Preporod, br. 3/1085, 01.02.2017.

• Kuba, Ludvik (1984), “Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine”, Sarajevo: Svjetlost.

• Zvučni zapis pjesme “Kad ja pođoh na Bembašu” (1984) Himzo Polovina, “Sevdah i suze”“, Zagreb: Jugoton LSY61939.