OBILJEŽJA SEVDALINKE

Sevdalinka je najznačajniji muzičko-poetski oblik naše muzičke tradicije i usmene lirike. Kao specifičan oblik ljubavne pjesme pretpostavlja se da je mogao nastati krajem 15. stoljeća. Po mjestu nastanka vezuje se za gradsku sredinu. Pripada muslimanskom naslijeđu, mada su je kroz stoljeća baštinili i pjevali i pripadnici drugih konfesija. Ahmed Muradbegović je naziva pjesmom muslimanske feudalne gospode, a etnomuzikolozi (C. Rihtman, V. Milošević i dr.) i istraživači (D. Golemović) definiraju je kao muslimansku varošku pjesmu. Neosporno je da je na njen nastanak i kasniji razvoj, kao specifične muzičko-poetske forme utjecao islamski način života i jasno definirane i utvrđene društvene norme ponašanja. Kao gradska ljubavna pjesma, sevdalinka je sačuvala uspomene na stvarne ličnosti, tragične sudbine, ali i historijske događaje. Ona nam pjeva o neispunjenoj ljubavi, uzdasima i zanosu, ljubavnoj čežnji i sjeti. Pjeva i o junaštvu, ali i o ljepoti gradova. Kakvi su mogli biti društveni odnosi u periodu nastanka i razvoja sevdalinke i položaj žene unutar patrijarhalnog načina života, savršeno zapaža dr. Munib Maglajlić:

Umjerenija izdvojenost djevojaka, provođena u većem dijelu gradskog stanovništva, vodila je stvaranju posebnog oblika ljubavnog susretanja, ašikovanja, postupnog ljubavnog upoznavanja, sa pouzdano utvrđenim pravilima ljubavnih očitovanja, prema kojima su se prilično određeno znali mjesto, vrijeme i okolnosti pod kojima su se slobodno smjeli sastajati mladići i djevojke: najčešće petkom, poslije podne, ali i drugim danima i u drugo doba dana, na kapiji ili ašik-pendžeru, gustim drvenim rešetkama, mušepcima prekrivenom prozoru isturenom na sokak. U dane određene za ašikovanje momci su u grupicama šetali sokakom, a djevojke su se nalazile na ašik-pendžeru ili su virile kroz otškrinuta avlijska vrata. Jedan od oblika sporazumijevanja u ovom načinu ljubavnog upoznavanja bila je pjesma, sevdalinka, kojom se sa unutrašnje strane mušebaka, odnosno baštenskog ili avlijskog zida i taraba (ženski glas) odgovaralo na izazov pjesmom sa druge strane (muški glas). (Maglajlić, 1983)

Sevdalinka je nastajala kao umjetnički izraz pojedinca, a kasnije je postajala općeprihvaćena narodna umjetnička tvorevina. Sevdalinka je predstavljala sredstvo komunikacije, ašikovanja i ljubavnog upoznavanja između mladića i djevojke. Ono što sevdalinku razlikuje od ljubavne pjesme, općenito, jeste karakter i intenzitet osjećanja koja su u njoj iskazana. To je pjesma duboke melanholije koja graniči sa samoubistvom zbog neuzvraćene ljubavi, opijenošću djevojčinom ljepotom koja graniči sa ludošću, čežnjom koja se ne može riječju iskazati i željom koja u ljudskom biću sve sagorijeva. Brojni su primjeri u sevdalinkama u kojima su ostale zabilježene tragične sudbine, udaje za nedragoga, smrt voljenog ili voljene, ili rastavljanje dragih, kao u pjesmi “Omere, prvo gledanjeˮ:

Omere, prvo gledanje/zamalo ti se gledasmo/zamalo, dvije godine/ko li nas, bolan, rastavi/ko li nas, bolan, zavadi/Mostar se čudom začudi./Duša mu raja ne vid'la/nego se vila i vila/nasred se pakla savila!

Prve podatke o sevdalinkama nalazimo u ljetopisu sarajevskog hroničara Mula Mustafe Bašeskije (1731/2-1809). Bašeskija navodi podatak da je tokom 1780. godine (1194. god. po H.) skupina kadija dva puta sedmično priređivala sijela, na kojima se sviralo uz naj, pjevale turćije i zametale razne šale. Prevodilac Bašeskijinog ljetopisa Mehmed Mujezinović izraz turćija prevodi sa sevdalinka, dok Maglajlić smatra da bi izraz turćija mogao upućivati na neki folklorni oblik na turskom jeziku. Etnomuzikolog Vlado Milošević (1901-1990) tvrdi kako naziv sevdalinka nisu koristili zapisivači i sakupljači folklorne građe. Etnomuzikologinja Ankica Petrović (1943) navodi podatak da je do 19. stoljeća sevdalinka nazivana turćijom. U izdanjima objavljenih sevdalinki koje su sakupljali istraživači narodnog blaga možemo pronaći i druge nazive. Dubrovački etnograf Vid Vuletić Vukasović (1853-1933) upotrebljava naziv šeherli pjesmice. Mihajlo Milanović (objavljivao pod pseudonimom Abdul Hak) objavio je 1914. godine knjigu Ašiklije: muslimanske sevdahlinke. Isti autor koristi naziv i ljubavne ašiklije. Antun Hangi naziva ih haremskim pjesmama. Prema mišljenju Ahmeda Muradbegovića, naziv sevdalinka potekao je od Cigana (1940: 13), a istog je stava i Mehmedalija Mak Dizdar (1960: 449). Cjelokupna muzička praksa gradskih sredina najvjerovatnije je od kraja 19. i početka 20. stoljeća objedinjena pod jednim nazivom – sevdalinke, iako se u ovoj kategoriji mogu pronaći i romanse, balade, pjesme epskog karaktera, pa i karakteristična autohtona tvorevina ravna pjesma.

Izraz sawda koji smo preuzeli iz arapskog jezika, dodajući mu slovo h, nakon čega je nastala riječ sevdah, u prijevodu označava crnu žuč. O crnoj žuči bilo je znano još u antičkom dobu, a prema mišljenju arapskih i grčkih ljekara ona uzrokuje melanholično ponašanje. Riječ souda' upotrebljava i Rumi u značenju uzbuđenja ispunjenog ljubavnim bolom. Iz izraza sevda proizašao je naziv sevdalija kojim se označava uživalac sevdalinke, neovisno od toga da li se radi o profesionalnom interpretatoru, ljubitelju ove muzičke forme ili običnom slušaocu.

Uzmemo li u obzir islamski način života, u kojem je sevdalinka nastala i razvijala se, možemo zaključiti da je pjesma za djevojku predstavljala bijeg u slobodu i putovanje u bezgranična prostranstva mašte i snova. U pjesmi granice nisu postojale, a misli i želje su mogle putovati gdje god bi duša poželjela. U svjetskim primjerima ljubavne lirike teško bismo mogli naići na sličan primjer kakvog susrećemo u pjesmi “Na Obhođi, prema Bakijamaˮ (“Mošćanice, vodo plemenitaˮ). Stvarna ličnost, Ćamila Fazlagić (umrla 1848.), putem Mošćanice, koja se ulijeva u Miljacku, ona u Bosnu, a Bosna u Savu, poručuje svome dragom koji je pobjegao u Posavinu od nadolazeće kuge:

Mošćanice, vodo plemenita/usput ti je, selam ćeš mi dragom/il' nek dođe, il' nek me se prođe./Ak' ne dođe, već ako se prođe/nek' ne kosi trave pokraj Save/pokosiće moje kose plave/nek' ne pije Save vode hladne/popiće mi moje oči vrane!

Kroz pjesmu djevojka je iskazivala svoja najdublja osjećanja, koja u suštini ne bi smjela biti javno objelodanjena i kazana. Kao najznačaniji oblik komunikacije između mladića i djevojke, brojne sevdalinke prožete su dijalozima, kao i ovaj primjer: 

Što te nema, dragi, da mi dođeš?/Il' si bolan, il' si tužan, il' ti brani majka?/Nit' sam bolan, nit' sam tužan, nit' mi brani majka/već sam drugu dragu zavolio.

Sevdalinka se zadržala i očuvala na prostoru Bosne i Hercegovine i (novopazarskog) Sandžaka. U izvornom obliku pjevala se bez pratnje instrumenta. Kasnije joj je dodijeljen tradicionalni gradski žičani instrument – saz. Izvođenje je vremenom nastavljeno uz različite instrumente, pa se tako postepeno mijenjala i njena forma. Za sevdalinku su interes pokazivali brojni evropski istraživači, muzikolozi i putopisci. Prvi tonski zapisi sevdalinki za istraživačke svrhe snimljeni su krajem 19. stoljeća za potrebe fonogramskih arhiva u Beču i u Berlinu. S pojavom diskografskih kuća početkom 20. stoljeća raste i interes za snimanje sevdalinki. Najznačajniji period u pogledu produkcije sevdalinke i njene nagle popularnosti jeste vrijeme od početka pedesetih, pa do kraja osamdesetih godina koji vezujemo za Radio-televiziju Sarajevo (1945-1990). Zahvaljujući predanom radu plejade vrsnih vokalnih interpretatora, instrumentalista, producenata i muzičkih urednika, snimljeno je i trajno sačuvano na hiljade tonskih zapisa sevdalinki. Svoje pečate sevdalinci dali su mnogobrojni vokalni interpretatori koji su ljepote ove pjesme pronijeli širom svijeta. Kao dragulj naše muzike i književnosti, sevdalinka je od 2017. godine predložena za uvrštavanje na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine.

Izvori:

• Ahmed Muradbegović, „Sevdalinka, pesma feudalne gospode“, Politika, 5.2.1940, Beograd 

• Alija Isaković (1990), Biserje: Antologija muslimanske književnosti, Opatija: IRO „Otokar Keršovani“

• Ankica Petrović, „Islamic Echoes in Bosnia and Hercegovina: Tradition and Modernity“, Conference on Music in the world of Islam, 2007, Assilah 

• Munib Maglajlić (1983), Od zbilje do pjesme, Banja Luka: „Glas“

• Mehmedalija Mak Dizdar, „Gdje je ona čudnovata djevojka koja se je suncem povezala, a mjesecom opasala?“, Život, 1960, Sarajevo

• Vid Vuletić-Vukasović, „Šeherli-pjesmice u Bosni i Hercegovini“, Slovinac, Tiskarnica Dragutina Pretnera, 1883, Dubrovnik 

• Vlado Milošević (1964), Sevdalinka, Banja Luka: Muzej Bosanske krajine