SEVDALINKA

Sevdalinka je narodna gradska pjesma bosanskih muslimana. Prema Enciklopediji Jugoslavije (1969), porijeklo joj treba tražiti u slavenskoj lirskoj usmenoj pjesmi i orijentalnoj muzici. Okolnosti pod kojima je sevdalinka nastajala i u kojima se razvijala ostvarile su se prodorom istočnjačke kulture sa islamskim obilježjima, a njenu trajnost omogućio je onaj dio balkanskog stanovništva koji je prihvatio islam. Ipak, historičar i kulturolog Smail Balić (1994) smatra da su glavni elementi bosanske muzike ostali samosvojni i ne može im se pripisivati čisto istočnjačko porijeklo usprkos utjecajima arapsko-turske muzičke predaje preko turskih pjesama na Balkanu i preko islamske duhovne pjesme. Prema mišljenju češkog etnomuzikologa Ludvíka Kube (1953), ova pjesma je podlijegala „muslimanstvu“ zbog njegovih draži. Orijentalni utjecaj obogaćivao je pjesmu.

Prve vijesti o životu lirske usmene pjesme, koja se tek s krajem 19. stoljeća počinje imenovati sevdalinkom, upućuju na kasni srednji vijek. Iako je svjedočanstvo o neobičnim događajima vezanim za sevdalinku nastalo tek u drugoj polovini 16. stoljeća, više od stotinu godina nakon propasti Bosanskog kraljevstva, pojava ove ljubavne pjesme, prema historičaru književnosti Munibu Maglajiću (2016), sigurno je starija od najranije dosad poznate vijesti o njenom pjevanju. Naime, splitski knez, čije nam ime do danas ostaje nepoznato, slao je godišnje izvještaje mletačkom senatu u Veneciji i u jednom takvom, uz pjesmu, našla se i opisana ljubavna zgoda, koja se odvijala u proljeće 1574. godine, na splitskom pazaru, između mladića Adila iz Klisa i djevojke Marije iz Splita. Ovo značajno svjedočanstvo u svojim je prevodima sa talijanskog objavio hrvatski književnik Luka Botić, a potom i napisao spjev Bijedna Mara, koji tematizira zabranjenu ljubav između muslimanskog mladića i kršćanske djevojke.

U teksu „Sredina i vrijeme nastanka i trajanja sevdalinke“ Maglajlić je (1997) kolijevku sevdalinke vidio u specifičnoj gradskoj sredini sa svim potrebnim institucijama, kada su se potpuno izgradile gradske četvrti, mahale, u kojima su kuće, prema mogućnostima domaćina, imale potrebne prostore: ograđenu avliju sa kapidžikom i ašik-pendžerom, riječju, kada se život počeo odvijati u onom ambijentu koji čini dobro poznatu pozadinu zbivanja u sevdalinci. Stoga je za ispravno razumijevanje sevdalinke potrebno poznavati i kulturni kontekst njezina ostvarivanja, kao i slojevita značenja, uz razumijevanje kulture stanovanja, pa i arhitekture bosanskih kuća i avlija. Govoreći o spoju našeg narodnog, ali istočnjačkog elementa u njoj, historičar književnosti Muhsin Rizvić opisao ju je kao pjesmu „slovensko-orijentalnog emocionalnog oplođenja i spoja: orijentalnog po intenzitetu strasti, po sili i potencijalu senzualnosti u njoj, slovenskog po snatrivoj, neutješnoj, bolnoj osjećajnosti, po širini njene duševnosti“ (Rizvić 1969: 455).

Na muzičkoj ravni, sevdalinka je često opisivana kao poravna pjesma koja se izvodi uz pratnju saza – specifičnog žičanog instrumenta koji su u Bosnu donijele Osmanlije. U pojedinim prigodama sevdalinka se pjevala i uz karakterističan zvuk okretanja tepsije na siniji. Tu praksu su izvodile žene. Za saz je potreban uži muzički prostor i njegovi zvuci suptilno pristaju uz pjevanje sevdalinke. U trenutku kada je sevdalinka iz intime opisanih kuća izašla u javni prostor, a to će se intenzivnije odvijati pred povlačenje Osmanske Carevine i dolazak austrougarske vlasti, krenula je i njena masovnija popularizacija, pri čemu je došlo do izražaja njeno izrazito razlikovno svojstvo prilagodbe, u čemu se razlikuje od drugih usmenoknjiževnih žanrova. Pjevanje sevdalinke se, u novonastalim okolnostima, sve češće izvodilo uz pratnju harmonike, instrumenta zapadnog porijekla, dotad stranog kulturi stanovištva Bosne. Za razliku od saza, harmonika je instrument koji zahtijeva širi muzički prostor. Svojevrsna otvorenost ovih pjesama fenomen je o kojem je pisala i folkloristica Đenana Buturovoć (2011) u eseju posvećenom sevdalinci poentirajući činjenicu da je sevdalinka podložna promjenama datog trenutka, u zavisnosti od interpretatora i ukusa recepcije. U svom višestoljetnom postojanju sevdalinka se prilagođavala na razne utjecaje i okolnosti. U muzičko-interpretativnom smislu, jedan od njih bio je i dolazak sevdalinke na radiostanice, potom omasovljeno prihvatanje i omiljenost ove pjesme u narodu tokom sredine 20. stoljeća, pa sve do danas, kada smo svjedoci nekog novog savremenog „adaptiranja“ sevdalinke na nove muzičke žanrove i tokove. Ovdje je neophodno spomenuti da je njezina popularnost dosegnula vrhunac onda kada su se po uzoru na onu usmenu tvorevinu počele javljati pjesme znanih autora koje su vremenom dobile „ruho napjeva“ poznatih kajdi. Najznačajniji autori s početka 20. stoljeća bili su: Safvet-beg Bašagić, Aleksa Šantić, Osman Đikić, a kasnije se javljaju i drugi autori, koji pripadaju mlađoj generaciji stvaralaca.

Ono što čini razlikovnu odliku sevdalinke, na jezičkoj ravni, u odnosu na ljubavnu pjesmu u susjednim usmenoknjiževnim tokovima jeste okolnost da su u njezinim stihovima, tj. uvodnim lirskim okvirima, opjevani brojni bosanskohercegovački i sandžački gradovi ili njihovi pojedini živopisni lokaliteti.

Kada je riječ o samim tekstovima pjesama, oni iznenađuju zapanjujućom širinom i raznolikošću tema i motiva. Opseg motiva ostvaruje se u rasponu od radosnih susreta i sastanaka, preko iznenadnih teškoća i zapleta, iščekivanja ispunjenih neizvjesnošću i zebnjom, mita o čarobnoj moći crnog oka, djevojačkoj kletvi, do bolnih rastanaka i tegobnih razočarenja, pa i očajanja.

U potrebi da predstavi jedan primjer, autorica ovoga teksta ponudila je opis jedne od mnogobrojnih sevdalinki: „Iz pojedinih pjesma izviru iskustveno utemeljene mudrosti, koje pozivaju na oprez, suzdržanost, glas razuma unatoč ljubavnoj čežnji koja ne vodi uvijek do priželjkivane sreće: Ko te hoće, ne podmeći mu se, / Ko te neće, ne nameći mu se. S druge strane, vjera u snagu ljubavi često odgovara povredi ponosa: gubitak ovdje i nije gubitak, posebno kada djevojka odlazi drugome i kada momak rezignirano odgovara – što si tražila, to si i dobila. U takvim dionicama možemo vidjeti da je ljubav pobijedila, ona, zapravo, nikada nije ni bila upitna, ali ne i njeni protagonisti, koji su često i brutalno žrtve „nama“ i „jordama“, koji i sebe i svog ašika kažnjava inertnošću, ali i poentiranjem istine koja će doći po svoje: Neka je, nek se udaje! /Dugi joj danci petrovski, / Kratke joj noći jesenske, / Kad prvo jutro ustala, / Sa svoga srca uzdahla, / 'Gdje si mi, dušo, Mujaga?' (Efendić 2021: 7-8).

Literatura

• Balić, Smail (1994) „Narodna muzika“, u: Kultura Bošnjaka, muslimanska komponenta, Zagreb 1994. II izd.

• Buturović, Đenana (2011) „Sevdalinka. Naučni esej“, Znakovi vremena, god. XIV, br. 54. Zima 2011, 28-45.

• Efendić, Nirha (2021) „Slovo o sevdahu“, u: Zaboravljeno blago. Stotinu bosanskih narodnih pjesama sa notnim zapisima, prir. Semir Vranić i Zanin Berbić, Sarajevo: Buybook.

• Enciklopedija Jugoslavije (1969), Zagreb: Jugoslovenski leksikografski zavod Miroslav Krleža.

• Kuba, Ludvík (1953) Cesty za slovanskou písní (1885-1929), Praha: Státní nakladatelství krasné literatury HUDBI A UMÉNÍ.

• Maglajlić, Munib (1997) „Sredina i vrijeme nastanka i trajanja sevdalinke“, u: Bošnjačka književnost u književnoj kritici, knjiga II, prir. Đenana Buturović i Munib Maglajlić. Sarajevo: Alef.

• Maglajlić, Munib (2016) 101 sevdalinka, Dubrovnik: BZK Preporod Dubrovnik, 2016.

• Rizvić, Muhsin (1963) „Ogled o sevdalinci“. Izraz, Sarajevo, XIII, br. 11, 454-466; pod naslovom „O lirsko-psihološkoj strukturi sevdalinke“, u: Narodna književnost /Izbor studija i članaka o narodnoj književnosti, Sarajevo, Svjetlost, 190-200.