BANJALUČKA SERDŽADA

Čini se čudnim da je jedan izuzetno vrijedan predmet umjetničke baštine Bosne i Hercegovine, poput banjalučke serdžade, desetinama godina bio skoro u potpunosti zaboravljen, čak do te mjere da se nije znalo pouzdano kako uopće izgleda. Sva ostala bosanska umjetnost sa „pedigreom“ (poput bosanskog ćilima, anterija, demirlija ili ibrika) imala je ideju posebnosti i tradicijsku vrijednost utkanu u kolektivno memoriranje.

Štaviše, banjalučka serdžada ima dužu tradiciju od svih pobrojanih jer je rijetko koji predmet islamske umjetnosti u Bosni uredno dokumentiran prije 17. stoljeća, a upravo banjalučka serdžada seže najmanje od tog vremena. Njeno historijsko gubljenje možda se veže za elitistički karakter proizvodnje i tretmana koji je naglo stao sredinom 19. stoljeća. Poslije toga sjećanje na serdžadu u potpunosti se izgubilo budući da je sve manje primjeraka ostajalo u Bosni. Prema tome, riječ je o luksuznom predmetu koji je bio mnogo skuplji od svih drugih vrsta serdžade. Nerijetko je i posebno tretiran tako da je samo u izuzetnim prilikama korišten za molitvu, a češće kao dekoracija na zidovima.

Razlog zašto tako malo znamo o banjalučkoj serdžadi jeste činjenica da niti jedan primjerak nije pronađen u Bosni i Hercegovini. Kako je to uopće moguće?! Odgovor možda leži u, historijski gledano, ograničenoj proizvodnji pri čemu su ove serdžade rađene isključivo po narudžbi. Drugi razlog je okrenutost izvozu ili možda stjecaj okolnosti zbog kojih su završavale van granica Bosne. U prilog prvoj tvrdnji ide i činjenica da je i u javnim i u privatnim zbirkama u svijetu sačuvan veoma mali broj primjeraka.

Kao autor ovog teksta već godinama tragam za banjalučkim serdžadama i dosad sam otkrio tek nekih tridesetak primjeraka koji se nalaze u muzejima. Koliko su rijetke govori i podatak da se spram stotina perzijskih i turskih ćilima na globalnom tržištu godišnje pojavi tek jedna ili dvije banjalučke serdžade. Danas, ali tek odnedavno, posjedujemo tri banjalučke serdžade koje su donacije stranih državljana.

Najraniji datum spominjanja banjalučke serdžade seže na kraj 17. stoljeća gdje se navodi u popisu ostavštine anadolskog beglerbega i Bošnjaka hadži Ahmed-paše. Lista stvari koje je ostavio iza sebe sastavljena je krajem 1690. godine, a među njima su navedene četiri serdžade banjalučke izrade i posebno jedna dovršena i jedna nedovršena serdžada. Na osnovu ovoga možemo zaključiti da njena izrada najvjerovatnije seže duboko u 17. stoljeće, pa čak i ranije. Iz različitih historijskih izvora znamo da su ove serdžade bile veoma cijenjene, što je očigledno iz podataka kome su sve pripadale, kao i zbog toga što su bile višestruko skuplje od drugih sličnih proizvoda. Međutim, najveći problem je što historijat banjalučke serdžade teško možemo pratiti zbog veoma malog broja sačuvanih primjeraka, a pogotovo ne možemo znati kako je izgledala u svojim najranijim danima. S druge strane, gotovo smo sigurni da nisu izrađivane poslije 1850. godine.

Banjalučke serdžade imaju centralni mihrabski motiv sa vazom i cvijećem. To je njihov lajtmotiv koji se stalno ponavlja i po kojima su prepoznatljive. Vaze su stilizirane a cvijeće lokalno (karanfili i ruže). Na marginama (okolici) također su prikazane vaze s cvijećem, ili samo cvijeće, a u rjeđim slučajevima i arhitektura kuća. Ipak, tehnički, a donekle i estetski začeci banjalučke serdžade mogu se nazrijeti u izradi ukrašenih osmanskih vojnih tendi. S obzirom na to da je Bosna stoljećima bila vojno krajište, sasvim je logično pretpostaviti da je manufaktura vojnih šatora zbog praktičnosti transporta bila locirana barem jednim dijelom i u Bosni, i ne sasvim slučajno u Bosanskoj krajini kojoj i gravitira sam grad Banja Luka. Osmanski sultanski vojni šatori bili su ukrašavani aplikacijama. Određeni dekorativni uzorci sa tih šatora veoma su bliski onome što možemo vidjeti na banjalučkim serdžadama, što je očito na šatoru koji se danas čuva u Vojnom muzeju u Stockholmu a koji potječe iz opsade Beča 1689. godine. Iako su na ovom primjerku cvjetni motivi veoma krupni i prilagođeni dekoraciji velikih površina, kompozicijsko grupisanje i isticanje cvjetnih buketa neminovno podsjeća na estetiku banjalučkih serdžada i, što je još važnije, sugerira na to kako su ove serdžade mogle izgledati u tom periodu.

Prema tome, način aplikacije na banjalučkim serdžadama bio je sličan onome na šatorima. Još jasniji izraz možemo vidjeti na nekim drugim tendama rađenim najvjerovatnije u drugoj polovini 18. stoljeća koje se u potpunosti poklapaju s izgledom banjalučkih serdžada tog vremena. Stilistika razvoja osmanskih vojnih tendi na neobičan ali autentičan način se odrazila na stilistiku banjalučkih serdžada s tim da su utjecaji u jednom trenutku mogli biti i obostrani.