ALAUDIN SABIT UŽIČANIN

Sabit Užičanin (Užice, 1650 – Istanbul, 1712) svakako je jedan od najznačajnijih, ako ne i najznačajniji, od svih naših divanskih pjesnika, ali je važan i kao tesavufski pjesnik jer se njegov poetski izraz duhom umnogome razlikuje. Ono što Sabitovom djelu daje specifično obilježje jeste originalan stih i jezik, rasterećen mnoštva simbola – osnovne osobenosti tesavufske poezije. On je uspio izgraditi svoj stil, proširiti stroge okvire divanske poezije i svoju misao iskazati jezikom koji je živ, koji istovremeno sadrži elemente Sabitovog maternjeg i odlike turskog govornog jezika. Ovako revolucionaran pristup učinio je da su ga mnogi osporavali čak i nakon njegovog preseljenja. Međutim, dosta je autoriteta koji su uspjeli dokučiti Sabitovu pravu vrijednost. Bilo kako bilo, Alaudin Sabit Užičanin ostao je zabilježen u historiji literature osmanskog sultanata kao jedna od najizrazitijih, najoriginalnijih i najvećih pjesničkih pojava, o čemu svjedoči i činjenica da je Sabit jedini pjesnik golemog sultanata koji je dva puta svoje stihove recitirao kraj Bejtullaha.

Sabit se najprije školovao u rodnom mjestu, koje je tada pripadalo Bosanskom ejaletu, a zatim u Istanbulu, gdje je – poslije toga – dugo službovao na različitim poslovima. Služba ga je i dovela u Sarajevo, gdje se oko njega počeo okupljati i formirati kulturni i intelektualni krug. Svojim će djelom i pojavom utjecati na brojne savremenike, posebno na Mehmeda Rešida.

Sabit je napisao Divan sa preko šest stotina pjesama, Zafernamu (Knjiga o pobjedi), epsku pjesmu od 426 stihova, nedovršeni ljubavni spjev o Edhemu i Humi, te spomenutu Miradžiju. Sabitov životni put, u kome se često morao boriti za egzistenciju, ogleda se u njegovoj poeziji, u kojoj nerijetko govori o socijalnim prilikama i životnoj stvarnosti. Njegova originalnost i snažan pjesnički izraz bili su uzor i mnogim pjesnicima kasnijeg perioda. Svi historičari književnosti na turskom jeziku daju mu vrlo visoko mjesto, a po mnogima, njegova Zafernama je najznačajnije djelo te vrste cijele epohe.

Kad ajete...

Kad ajete iz Kur'ana o boju razjasni ondare

će vojnicima ovaj govor krasni:

“Vitezovi, počujte me, da vam kažem jasno –

Na crnu ste zemlju došli, da pomrete časno.

Nit' je ovaj svijet vječan ni naklonost neba,

Il' gazija ili šehit svakom biti treba.

Kad ćemo još dočekati 'vaki Bajram jedan?

Ko pogine, bit će šehit, ko ostane sretan.

Čujte, braćo, znamenit' je dan današnji za nas,

Junački je ovo Bajram, slavni pir je danas.

Gazije će časno ime u narodu steći,

A šehiti u rajske će đulistane preći.ˮ

Kad u vojsci vriska nasta, trese se od zora

Na površju zemaljskome devet slavnih gora.

Ta krvava suza kamen u rubin pretvara.

I crvene sekajike po poljima stvara.

Rukopis br. 665 – Alaudin Sabit, Mi'rağğiyah (Miradžija)

U popisu važnijih rukopisa za bošnjačku književnu baštinu posebno mjesto zauzima rukopis Mi'rağğiyah (Miradžija, poema o miradžu, uspeću Muhammeda, a.s., na nebo) Alaudina Sabita Užičanina (preselio 1712), zasigurno najznačajnijeg pjesnika Bošnjaka osmanskog perioda, dok se Miradžija napose smatra njegovim remek-djelom. Ona se najčešće nalazi u sklopu Sabitova Divana, a interesantno je da je u rukopisu u posjedu Bošnjačkog instituta ona prepisana samostalno.

Ovu Miradžiju je prepisao Muhamed Muteveli Sulejman-aga-zade 1154/1741-2. godine. Prijepis je lijep, ispisan nesh stilom, poema je pisana dvostupačno i tekst je uokviren crvenom bojom.