ABDULAH-EF. KANTAMIRI-ZADE, SARAJEVSKI PJESNIK, VAKIF,
MUDERIS I KALIGRAF

Sarajevo je kroz historiju uvijek imalo pojedince koji su osebujnošću, stvaralačkim darom ili bogatom zaostavštinom obilježili vrijeme u kojem su živjeli. Jedan od njih bio je ugledni muderis, vaiz, pjesnik, kaligraf i vakif iz Jahja-pašine mahale – Abdulah, sin Ahmedov, Kantamiri-zade. Živio je u 18. stoljeću, obavljao je dužnost muderisa u medresi Ismaila Misrije na Atmejdanu, bio je baš-katib, odnosno generalni sekretar sarajevskog suda, pisao poeziju, skladao hronograme zaslužnim Sarajlijama u ebdžed-sistemu, cijeli život prepisivao rukopise, osnovao i uvakufio jednu od prvih javnih biblioteka u Sarajevu. Njegov savremenik Mula Mustafa Bašeskija u svom Ljetopisu opisao ga je terminom bābā, što je na perzijskom jeziku sinonim za poštenog i pobožnog starca, dobričinu a možda i pročelnika nekog derviškog reda. Rad na poziciji sekretara suda pretpostavljao je, osim općeg obrazovanja, dobro poznavanje osmanskog turskog jezika, upućenost u administrativnu i sudsku terminologiju i zakonodavni sistem Osmanskog Carstva. Ovako svestrano obrazovana ličnost imala je sve pretpostavke da se okuša i u pjesničkom stvaralaštvu. Briljantna, i po Bosnu historijska, pobjeda bosanskog namjesnika Hekima Oglua Ali-paše (1689–1758) u Bici pod Banjom Lukom 1737. godine bila je povod Abdulah-efendiji da u formi pjesme ispolji svu jezičku slojevitost, poznavanje pravila metrike i snalaženja u strogo određenim zakonima rime. Na kraju pjesme, poput pravog znalca, Kantamiri je veoma vješto, u smislen stih uklopio godinu Bitke pod Banjom Lukom u poznatu izreku o junaštvu hazreti Alije, koja po ebdžed-sistemu daje godinu ove bitke (1150. po Hidžri, odnosno 1737.):

Bu gazā-yi ekberin tariẖin eylersen suʼāl

Sirr-i luṭf-i Lā fetā illā ʻAlī'den bil cevab

Ako pitaš za datum ovog velikog boja,

Znaj da je odgovor u tajni milosti

Nema junaka nad Alijom.

Ovo nisu jedini stihovi sačuvani iz pera Abdulaha Kantamirija. Nekoliko uspješnih pjesama svojom rukom ispisao je u jednoj zbirci koja se danas čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci (GHB, R-3256), a koju je Kantamiri prepisao u poznim godinama dugog i plodonosnog života. Uspješno se okušao i u epistolarnoj književnosti, što zaključujemo iz dva arzuhala koji se čuvaju u spomenutoj medžmui čiji je prepisivač i vlasnik bio Kantamiri. Iz hronograma koji mu je spjevao savremenik i vrsni sarajevski pjesnik Mejlija iščitavamo da je bio poznavalac mnogih znanosti, kao što su islamsko pravo (fikh), komentar i tumačenje Kurʼana (tefsir), islamska tradicija (hadis), epistolarna i lijepa književnost (sak i divan). Družeći se cijeli život s knjigom i učenicima, Kantamiri je veliki dio slobodnog vremena, posebno u poznim godinama, posvetio prepisivanju i sakupljanju knjiga. Formirao je vlastitu biblioteku koja je sadržavala 136 kodeksa rukopisa, odnosno 218 djela različitog jezičkog i tematskog sadržaja. Dvije godine prije smrti 1186/1772. sagradio je preko puta Misrijine medrese posebnu zgradu “na četiri ćoška od klesanog kamena”, kako ju je opisao Sejfudin Kemura, u koju se ulazilo “kamenim stubama u polukrug”. U nju je smjestio svoju privatnu biblioteku i zajedno s kućom u Jakub-pašinoj mahali uvakufio za potrebe učenika i muderisa Misrijine medrese. Vakufnama je napisana 1. muharrema 1176/23. jula 1762. godine, a njen prepis se sve donedavno čuvao u rukopisu br. 4432, fol. 98b-99b u Orijentalnom institutu u Sarajevu, koji je uništen u posljednjoj agresiji zajedno sa još 5.210 rukopisa ove zbirke. Bila je to treća javna biblioteka u Sarajevu koja je imala bibliotekara, čija je plata bila određena iz prihoda nekretnina koje je vakif uvakufio.  Biblioteka je služila svojoj svrsi 123 godine sve dok zgrada nije porušena 1897. godine, a knjige prenesene u Osman-šehdijinu biblioteku, te kasnije, 1912. godine, u Gazi Husrev-begovu, gdje se i danas nalaze.  

Na većini rukopisa nalazi se ekslibris Kantamirijeve biblioteke u obliku bilješke o uvakufljenju, ispisane nakon vakifove smrti ili slobodnom rukom iscrtane zvijezde na prvoj foliji rukopisa. Značajan dio ove biblioteke, čak 30 kodeksa ili preko pedeset djela, prepisao je njihov vlasnik i vakif Abdulah-efendija Kantamiri. Kaligrafskom djelatnošću, posebno prepisivačkom, bavio se cijeli život. Doživio je duboku starost, a samoću staračkih dana i bol za izgubljenim članovima porodice od kuge ublažavao je prepisujući knjige. To je i zabilježio na kraju drugog sveska u komentaru poznatog djela iz islamskog prava pod nazivom Multekaʼl-ebhur. U kolofonu ovog djela ispisao je bilješku sljedećeg sadržaja:

Završio sam ovo djelo slomljenim perom, velikim trudom u starosti i velikoj brizi i tuzi za izgubljenim članovima obitelji i drage djece, kada bijah stran u svojoj domovini i sam u stanu i obitavalištu. Ja sam siromah Abdulah, sin Ahmedov, poznat kao Kantamiri-zade. Završeno je uređivanje i prepisivanje početkom rebiul-evvela 1181/krajem jula 1767. godine (Rukopis u GHB br. 549, fol. 449b, prevod M. Ždralović).

Godine 1188. (1774/75) iznureno tijelo Abdulah-efendije položeno je u mezaristan u dvorištu Bakir-babine džamije, preko puta Misrijine medrese, u ulici Atmejdan i uz vakuf vlastite biblioteke, koja će ostati upamćena po njegovom imenu, a on po ljepoti ispisa desetina rukopisa koji i danas svjedoče prepisivačevu zaljubljenost u nauku i knjigu.

Izvori i literature:

• GHB, R-308; R, 314, R 318.

• Fajić, Zejnil, “Biblioteka Abdullah-efendije Kantamirijeˮ, Anali GHB, knj. XIII-XIV, str. 15-36.

• Lavić, Osman, Biblioteke u Bosni pod osmanskom upravom, u rukopisu.

• Mehmedović, Ahmed, Leksikon bošnjačke uleme, Sarajevo 218, 285-286.