STARA DRVENA DŽAMIJA U BUŽIMU

Autor teksta: Amir Sijamhodžić • Fotografije i video: Mirza Hasanefendić

Među najstarijim džamijama u Cazinskoj krajini je Stara drvena džamija u Bužimu, izgrađena u prvoj polovini 19. stoljeća. Iako je u cijelosti izgrađena od drveta, skoro dva stoljeća uspješno odolijeva zubu vremena ali i brojnim ratnim vihorima. Zbog višestoljetne uloge centralnog mjesta islamske duhovnosti bužimskog kraja, nepatvorene snage i ljepote te ukupnog dojma koji ostavlja na klanjače i posjetioce u pjesničkim krugovima, prozvana je i Časnom džamijom brvnarom.

Stara drvena džamija u Bužimu predstavlja najveću drvenu džamiju u BiH. Smještena je sa južne strane bužimske tvrđave. To je jedina džamija u našoj zemlji koja je prvobitno izgrađena bez upotrebe eksera. U usmenoj predaji i u nekoliko pisanih izvora spominje se da je na istom mjestu džamija postojala i prije 1838. godine. U tom slučaju, navedena džamija je najvjerovatnije sagrađena u 18. stoljeću, zbog potrebe stanovništva koje se u velikom broju naselilo u Bužim poslije Bečkog rata, a služila je kao druga džamija, pored postojeće kamene džamije na tvrđavi. Postoji i drugo mišljenje, da je te godine džamija premještena iz tvrđave na današnju lokaciju.

Bez obzira na to koja verzija bila tačna, pouzdano se zna da se prva rekonstrukcija desila 1838. godine, kako piše u vakufnami koja se čuva u džamiji. Njen obnovitelj bio je bosanski namjesnik Mehmed Vedžihi-paša, a među 17 svjedoka i potpisnika vakufname je i imam Halil-efendija. Druga značajnija rekonstrukcija bila je 1937. godine. Znatne promjene u izgledu džamija je pretrpjela sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, kada su na inicijativu mještana a bez konsultacija “strukeˮ vršene određene popravke, čime je narušen njen prvobitni izgled. Stari vezeni ćilimi do danas su u potpunosti uklonjeni.

Uloga i značaj džamije

Dugo vremena nakon izgradnje Stara drvena džamija predstavljala je centralni društveni objekat bužimske nahije. Do izgradnje džamija u ostalim naseljima, ona je bila i jedina džamija u bužimskom kraju. Kako se to navodi u defterima iz druge polovine 19. stoljeća, mahala u kojoj se džamija nalazi imala je status kasabe (sa džamijom, mektebom, tvrđavom, te dućanima i žitarnicom). Netom nakon Prvog svjetskog rata, za vrijeme džume, pred nju je znalo doći oko 700 konjanika iz okolnih sela. Njeno dvorište dugo vremena je bilo mjesto značajnijih vjerskih, vojnih i političkih skupova sve do Drugog svjetskog rata.

Zbog svoje monumentalnosti, značaja i starosti, zajedno sa Hudut česmom, haremom, nišanima i hadžijskim kamenovima, te unutrašnjom pokretnom imovinom u toku 2003. godine proglašena je nacionalnim spomenikom BiH. Na džamiji je obnovljen krov 2014. godine, kada je vraćena drvena šindra i iznova obložena munara.

Arhitektonske odlike

Objekat drvene džamije je pravougaone tlocrtne osnove, koju iz temelja podupire 78 stubova. Pristupa joj se sa sjeverozapadne strane, kroz natkriveni trijem. Džamija posjeduje mahfil na koji se uspinje drvenim stepeništem. U središnjem dijelu mahfila je istak za mujezina. Mihrab je izveden bez ukrasa a mihrabska niša izlazi u vanjski prostor, i prekriven je limom. Lijevo od mihraba je drveni ćurs. Minber je drven, ukrašen profiliranim lukovima. Ograđeno stepenište ima devet stepenika. Pristup vanjskom svjetlu omogućava 18 prozora. Svi prozori su dvokrilni s običnim staklom, bez vanjskih mušebeka i unutrašnjih kapaka. Zidovi, koji su napravljeni od hrastovih talpi, s unutrašnje strane prekriveni su drvenom lamperijom. Na dijelu tavanice ispod kojeg nema mahfila sačuvana je originalna forma šiše. U unutrašnjosti džamije nalaze se 24 stuba, s ulogom da preuzimaju opterećenje mahfila, stropne i krovne konstrukcije.

Džamija je pokrivena četverovodnim krovom čiji nagib iznosi oko 40º. Prije rekonstrukcije 1937. godine krov je bio još strmiji, a pokrov je činila drvena šindra. Oluci na krovu danas su od pocinčanog lima. Vitka drvena munara izlazi iz krova. Danas je visoka oko 17, a prije rekonstrukcije bila je duža za još nekoliko metara. S obzirom na dimenzije od 18x16 metara, te ukupnu korisnu površinu koja iznosi 414 m2, predstavlja najveću drvenu džamiju u BiH.

Pokretno džamijsko blago

Među najznačajnije džamijsko pokretno blago spadaju dvije levhe Abdurahmana Siri-babe, originalna vakufnama Vedžihi-paše, džamijski tarih u formi levhe, djelo Menakib-i čehar-i jar-i guzin, originalni rukopis o salavatima, dovama i liječenju, te originalno osmansko izdanje časopisa Behar.

Navedene Sirijine levhe potječu iz 1260. (1844) godine po Hidžri. Vjeruje se da ih je Vedžihi-paša, kao prijatelj i murid šejha Sirije, uvakufio u tek sagrađenu džamiju. Značaj ovih levhi sačuvanih u Bužimu tim je veći, zbog žalosne činjenice da je u proteklom ratu uništen kaligrafski fond Oglavačke tekije u Fojnici, među kojima su se nalazili raritetni primjerci kaligrafskih izvedbi Siri-babe. Obje levhe su napisane dželi sulus stilom arapskog pisma. Na prvoj je ispisan 137. ajet sure El-Bekare, a na drugoj 6. ajet sure Saff.

U Vakufnami iz 1256. (1840) godine po Hidžri određuju se prava i dužnosti u vezi s funkcijom i održavanjem džamije i određuje godišnja suma novca potrebnog za plaćanje službenika, održavanje, prepravke i nabavke. Donesena je na inicijativu Vedžihi-paše a legalizirao ju je zamjenik kadije Ebu Bekir Sitki-effendi pred 17 Bužimljana.

Džamijski tarih u formi levhe napisan je 1254. (1838), djelo je nepoznatog pjesnika Enisija. Kompozicija je izvedena u dvanaest bejtova i napisana u dvanaest polja.

Menakib-i čehar-i jar-i guzin djelo je Ahmeda Šemsudina Sivasija, anadolskog sufije halvetijskog tarikata, rođenog 1520. godine u kasabi Zile, provinciji Tokat. Prožeto tesavufskim nabojem, djelo govori o duhovnim doživljajima Pejgamberovih halifa – Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije. Rukopis o salavatima, dovama i liječenju, kao i prethodno djelo napisani su nesh pismom. Ukrašen floralnim motivima i vinjetama, rukopis predstavlja sažetu zbirku salavata, dova za specijalnu namjenu i prilike, zapise i hamajlije za liječenje duhovno oboljelih osoba. U džamiji se čuva i oko 20 brojeva časopisa Behar iz 1906. godine, koji je pisan osmanskim jezikom.

Prvi imam drvene džamije bio je Halil-ef. Hali (1832–1878). Nakon njega u džamiji su službovali Šerif Bajrić, Ibrahim Mulalić, Salih Dizdarević, Šerif Sagrković, Omer Bajrektarević, Hasan Ćehajić, Mehmed Malkoč, Husein Alijagić, Besim Hamzabegović, te danas Emin Grošić.

1.    Prijevod natpisa sa (druge) Sirijine levhe: Allah će te sigurno od njih zaštititi, jer On sve čuje i zna. –(Bože) oprosti i smiluj se piscu, 26. rebiul-ahira 1260. godine (16. maj 1844.).

2.     Prijevod natpisa sa (prve) Sirijine levhe: I da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći. – (Bože) oprosti piscu, 5. džumadel-ula 1260. godine (24. maj 1844.).