KRAJIŠKI MUSLIMANSKI NIŠANI

Tradicija podizanja kamenih biljega u Krajini stara je skoro tri milenija, počev od japodskih urni, preko rimskih žrtvenika i srednjovjekovnih stećaka, do različitih vrsta biljega koji se odnose na osmanski period. Iako su među njima najrasprostranjeniji nišani, postoje i kamenovi s kojih su nekadašnji hadžije polazili na put izvršavanja pete islamske dužnosti (hadžintaši), potom kamenovi na kojima su postavljani tabuti s umrlima prilikom klanjanja dženaze-namaza (mejtaši), kao i kamenovi s kojih su mujezini pozivali na namaze (ezantaši). Tragom tradicije da navedene kamene biljege naziva tašima (tur. taš, kamen), ustalio se i mezartaš, jedan od naziva za nišan.

Kao zaseban dio kulturno-historijskog i graditeljskog naslijeđa, uz džamije i munare, krajiški nišani predstavljaju najznačajnije simbole života i smrti tamošnjih muslimana. Jednako razasuti po seoskim i gradskim područjima, oni i danas svjedoče klesarsko umijeće krajiških neimara. Osim po materijalu od kojeg su građeni, krajiški bašluci razlikuju se i po izgledu i visini, te motivima kojima su ukrašeni od nadgrobnih spomenika u ostalim dijelovima Bosne. Uz kulturno-historijsku, oni imaju spomeničku, estetsku i pejzažno-oblikovnu funkciju. Međutim, u novije vrijeme stari nišani su sve izloženiji uništavanju, a praksa podizanja novih u skladu s vlastitom tradicijom sve je rjeđa.

Arhivi na otvorenom

Kako, zbog svoje burne prošlosti, prostor Krajine oskudijeva materijalnim spomenicima kulture iz osmanskog i ranijih perioda, vrijednost krajiških nišana je veća. Pored toga što predstavljaju značajan dio kulture i identiteta ovdašnjeg stanovništva, ovi nadgrobni spomenici čovjekolikog oblika izvor su dragocjenih podataka i prefinjenih napisa, zbog čega ih se često naziva kamenim bibliotekama ili arhivima na otvorenom. Osim podataka o umrlom, oni svjedoče o višestoljetnoj pismenosti i bogatoj klesarskoj tradiciji, kao i o psihologiji krajiškog čovjeka koju možemo čitati s njihovih motiva i ukrasa. Različitost u obliku i veličini nišana svjedoči o kontinuitetu poštovanja običnog svijeta prema najhrabrijim, najumnijim, najuglednijim i najimućnijim Krajišnicima, pored čijih su kaburova i podignuti najreprezentativniji primjerci. Najveći broj ovih nišana nalazi se u starim džematskim mezarjima, a mogu se sresti i pored gradskih i seoskih džamija, uz glavne i sporedne puteve, pored seoskih naselja, ali i svega nekoliko metara od kuća. Najljepši i najočuvaniji primjerci nalaze se u privatnom mezarju porodice Kajtezović kod Cazina, koji su još 2006. godine proglašeni nacionalnim spomenikom.

Krajiški nišani izrađivani su od kamena bihacita, čije se zalihe u velikim količinama nalaze u okolini Bihaća. Odmah po iskopu, bihacit je mehak i podesan za oblikovanje, a s vremenom postaje sve tvrđi i otporniji. Tokom nekoliko godina, nišan dobije prirodnu patinu i plastičnost reljefa, koja doprinosi njegovoj dugovječnosti. Tek se tada zaokruži cijela priča, čime se on sivom bojom saživi s pejzažom koji ga okružuje, simbolizirajući sponu između Dunjaluka i Ahireta.

Od nišana u ostatku Bosne, krajiški nišani razlikuju se po dubokom reljefu s bogatijom dekoracijom, ali i po tome što se podižu samo iznad glave umrlog. S prednje strane nišana, pored obavezne rozetne, nalazi se tarih, koji označava povijest umrlog. Jasno se razlikuju muški, ženski i dječiji nišani, s brojnim varijantama. Svi su ukrašeni brojnim motivima, turbanima ili pletenicama, tradicionalnim bridovima u vidu tordiranih vrpci, potom različitim simbolima (mačevi i puške, jabuke, grozdovi, biljke, polumjesec i zvijezda, zvijezda šestokraka, rozetne, vaze, ibrici, čelenke i drugi floralni, geometrijski i narodni ornamenti). Kod muške osobe izrađuju se turbani, ovisno o tituli ili staležu kojem je osoba pripadala. Među krajiškim nišanima za muškarce najzastupljeniji su aginski, zatim nišani trgovaca, posjednika i uglednih ljudi, potom ulemanski i nišani s fesom, dok su dosta rijetki derviški nišani. Nišani ženskog merhuma na zadnjoj strani imaju pletenicu, koja simbolizira pokrivenu ženu. Svaki od ovih nišana neponovljiv je spomenik koji simbolizira folklor krajiškog čovjeka.

Inspiracija umjetnicima i klesarima

Izrada krajiških nišana od bihacita traje već nekoliko stoljeća. O neprekinutoj tradiciji njihove izrade i podizanja svjedoče brojni primjerci iz ranijih stoljeća, ali i oni iz najnovijeg perioda koji se rade u klesarskim radionicama bihaćkih porodica Zulić, Kuduzović i Toromanović. Zahvaljujući ranijoj klesarskoj tradiciji, s vremenom se u Krajini razvila i ustalila posebna krajiška škola. Svaki od podignutih nišana priča je za sebe. Svojom posebnošću oduvijek su mamili pažnju prolaznika, te bivali inspiracijom brojnim umjetnicima, poput Dževada Hoze i Seada Emrića. Ovi Krajišnici su u svoj stvaralački opus ugradili i razne motive iz graditeljske baštine Bosanske krajine, čime su željeli zadržati umjetničku vezu sa zavičajem. Tako Dževad Hozo u svom grafičkom rukopisu Bosanska nekropola donosi stilski lik stotinjak nišana. Njegova zbirka, koja je pohranjena u fundusu Muzeja USK, upisom u registar svjetske baštine kao pokretno nacionalno dobro, najbolja je potvrda vrijednosti i značaja krajiških muslimanskih nišana. Naučne i publicističke radove o krajiškim nišanima pisali su Mehmed Mujezinović, Meho Čaušević, Suad Mahmutović, Mirza Sadiković i mnogi drugi, dok su od brojnih klesara ostala sačuvana imena tek njih nekoliko.

Krajiški nišani danas se vrlo rijetko izrađuju u klesarskim radionicama. I njih je potisnula industrija koja, protežira nišane od mramora i granita. Među rijetkima koji se godinama bave njihovom izradom jeste Bišćanin Enes Toromanović. Njegov graditeljski opus pokušaj je otimanja od zaborava ovog oblika klesarske tradicije.

Krajiški nišan, kao nadgrobni biljeg o umrlom, ne bi smio odražavati samo pojedinačnu želju i samovoljni čin člana porodice, već bi trebao biti odraz nadgrobne arhitekture koja je ukorijenjena u muslimanskoj tradiciji. Za razliku od vremena kada se držalo do izgleda i prikladnosti nišana, kao i do autentičnog građevinskog kamena od kojeg su se izrađivali, danas se kultura podizanja nišana uveliko izmijenila, a odstupanje od tradicije sve je izraženije. Umjetnost izrade nišana izmijenila se uslijed komercijalizacije. Brojne klesarske radnje prave nišane koji nemaju ništa s bosanskom i krajiškom tradicijom. Primjetno je da su mnoga muslimanska mezarja postala parcele “neukusa i kiča” i brojnih neislamskih obilježja.

Jedan od načina brige o izgledu mezarja je i institucionalno normiranje oblika i izgleda nišana koji bi odražavali višestoljetnu vjersku tradiciju i klesarsko iskustvo. Na tragu brige o njihovu očuvanju pokrenuta je aktivnost da se krajiški nišan upiše u registar svjetske kulturne baštine.