ŠTA ZA NAS ZNAČI ĆILIM?

Nedavno sam studente na predavanju koje sam im držala o bosanskom ćilimu pitala: “Šta je to na šta vas asocira riječ ćilim?ˮ Neki od odgovora su bili: tradicija, čistoća, dom, nana, toplina... Jedan odgovor je bio: nebriga.

Kada otvorimo natuknicu “bosanski ćilimˮ na Wikipediji, naći ćemo, naravno netačnu, izjavu da je Bosna jedina evropska zemlja “koja ima svoj ćilim kao osobeni vid primijenjene, narodne, tradicijske likovnosti.ˮ Ćilim se tkao i u Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji, Albaniji, Bugarskoj, Rumuniji i Mađarskoj. Glatka prostirka s dva lica koju mi zovemo ćilim tkala se i u Italiji, Švedskoj i nekim drugim evropskim zemljama, vjerovatno pod drugačijim nazivom.

Zbog čega, onda, mi vezujemo svoj identitet za ove tople prekrasne prostirke? Zašto smo tako u našim umovima i srcima vezani za ćilim da stvarno osjećamo kao da ga samo mi imamo i niko drugi? On je inspiracija piscima i pjesnicima. Nedžad Ibrišimović u svom jedinstvenom pjesničkom izrazu kaže: “Izuj obuću kad prelaziš Koranu, Glinu, Savu i Drinu / Operi noge u rijekama / Bosna je ćilimom zastrta.ˮ Na šta nas asocira ovdje ćilim? Na čistoću naših bosanskih kuća u koje se nije ulazilo obuveno. Na abdest, time tjelesnu i duhovnu čistoću. Zastiranje naših kuća i negaženje poda obućom dio je tradicije koja proizlazi iz islamskih obrednih propisa o čistoći. Nedavno mi je poznanik pričao da je upitao svoga, na pitanje sasvim nepripremljenog, jedanaestogodišnjeg sina: “Kad pomisliš na svoj identitet, koje ti tri stvari padnu na pamet?ˮ Jedna od njih bila je ćilim. Međutim, sve manje studenata kaže da je uopće svjedočilo njegovom tkanju, što je poziv svima nama da se organizirano pobrinemo da ove vještine ne umru s posljednjim tkaljama koje su im vične.

Ja sam, opet, prije nekih petnaestak godina, kada još nisam ni pomislila da ću se naučno baviti ćilimom, u knjigu utisaka Univerzitetske bolnice u Lundu u Švedskoj, gdje je mojoj trogodišnjoj kćerki spašen život nakon operacije srca, skupa s njom na cijeloj stranici nacrtala i obojila bosanski ćilim te dodala prigodnu zahvalu. Zašto sam u najodsudnijim i najtežim momentima naših života pomislila da je bosanski ćilim ono čime se trebamo predstaviti i zahvaliti?

Zapadni svijet postao je svjestan ljepote apstraktnog geometrijskog izraza anadolijskih ćilima (glatkih, a ne čvoranih tkanja) sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Zatim je uslijedio “bumˮ na tržištu ćilima. Tada su iz mnogih naših kuća, a, nažalost i nekih džamija, ćilimi otišli u ruke turskih trgovaca koji su kružili Bosnom u potrazi za njima, što je pojava koja je i danas itekako aktuelna. Mnogi anadolijski, kao i ćilimi drugih naroda, među kojima i bosanski, danas ponosno krase podove i zidove kuća zapadne Evrope i Amerike i tamo opet čine izvor neke posebne topline.

A nebriga?! To je pitanje koje zaslužuje poseban osvrt. Ćilimi, ne samo dvorski i radionički, nego i oni iz domaće i nomadske radinosti, predmeti su koji se već barem pedeset godina u svjetskim muzejima i literaturi tretiraju umjetničkim djelom koje treba štititi i čuvati, a ne bacati ili prodavati iz džamija. Zar je ovo nešto što je potrebno i reći?! Starije i dotrajale ćilime treba pohraniti u muzeje i predati u ruke stručnjaka, a novije koristiti onako kako je u Bosni bio običaj stoljećima, prostrte jedne pored drugih u džamijama, za šta su ih i namijenili oni koji su ih uvakufili Božijim kućama. Upravo ovaj običaj darovanja ćilima džamijama, koji se prakticirao u Turskoj i kod nas u Bosni, bio je uzrok da džamije postanu najveći depoi vrijednih antiknih ćilima i tepiha toliko važnih za historiju ovog segmenta islamske umjetnosti.