ĆILIMI SARAJEVSKE TKAONICE I NJIHOVI DERIVATI

Druga faza izrade bosanskog ćilima je ćilim tkan u Sarajevskoj tkaonici nakon 1879. godine (slike 4, 6, 8, 13). Ne možemo reći da je ovo potpuno nova vrsta bosanskog ćilima. Naprimjer, uzorak na osnovu kojeg je napravljen jedan od prvih šablona za Tkaonicu upravo je primjerak bosanskog ćilima iz 19. stoljeća sa lokumli mustrom, koji se čuva u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine (slika 3). Po osnivanju Tkaonice, izvršena je akcija prikupljanja uzoraka po bosanskim selima i gradovima, ali i po susjednim krajevima. Na osnovu ovih uzoraka napravljeni su standardizirani šabloni, takozvane dezen karte za Tkaonicu (slike 5, 7, 9). Uvedene su i stalne nijanse anilinskih boja i određena kvaliteta prediva. Neki od ovih šablona su sačuvani, međutim, već pred kraj rada sarajevske ćilimare, kako piše Bratislava Vladić-Krstić: “Celokupna kolekcija nacrta nalazi se u veoma nesređenom stanju, mnogi uzorci su nestali, a mnogi od njih izgubljeniˮ (Vladić-Krstić, 1978).

Kao što smo rekli, Tkaonica je sakupljala i pirotske uzorke, ali i kataloge sa svjetskih izložbi iz kojih su vjerno kopirane mustre tepiha nastalih u drugim svjetskim tkalačkim centrima i tkane u Sarajevskoj tkaonici (Papić, 1979). Ilustrativan je primjer mustre tzv. transilvanijskih čvoranih serdžada, koje su u Sarajevskoj tkaonici kopirane glatkom tehnikom klječanja (slike 9, 10). Imajući na umu značaj takozvanih transilvanijskih tepiha i serdžada za cjelokupno istraživanje anadolijskog čvoranog tepiha, ove sarajevske glatke kopije jedinstveni su primjerci evolucije njihovih mustri. To što su ove kopije stare već stotinjak godina daje im status antikviteta i posebnu vrijednost. Važno je naglasiti da je bosanski radionički ćilim rađen po tačno utvrđenom šablonu sa širokom paletom anilinskih boja (gdje se uključuje i, do tada slabo zastupljena, plava boja, čime se nastoji udovoljiti zapadnjačkom ukusu). Ovi ćilimi su tkani iz jednog dijela na vertikalnom tkalačkom stanu ili usavršenom horizontalnom stanu i to isključivo od uvozne vune, jer je vuna dobivena od bosanske gruborune pramenke slabog kvaliteta. Na ovom kultivisanom radioničkom ćilimu izgubilo se prelijevanje pastelnih toplih nijansi dobivenih ručnim bojenjem vune biljnim bojilima te šarm blagih nepravilnosti koje je tkalja unosila u mustru radeći bez unaprijed određenog šablona, kopirajući s nekog drugog ćilima ili radeći po pamćenju.

Treća faza bosanskog ćilima nastaje kada su radioničke mustre polahko počele preuzimati primat i u kućnom ćilimarstvu (slike 11, 12). Tkaonica je izrađivala dezen karte u veličini kutije šibica ili razglednice, i one su se mogle naručiti poštom. Ovi ćilimi su, zavisno od vještine tkalje, mogli biti urađeni bolje ili lošije. Kad bi uzorak jednom došao među tkalje, one bi sačuvale njegovu osnovnu mustru, ali su mijenjale dopunske motive kao i kolorit, što je ćilimima opet davalo izvjesnu dozu originalnosti. Svi su imali jednu ili više okolica. Narodne tkalje, kao što smo rekli, davale su ovim mustrama imena po onome na šta su ih one podsjećale: bešikaš, kandiljaš, lalaš (slika 12) i slično. U ovoj fazi bosanskog ćilima mustre u zatke, cik-cak i na kola tkale su se još samo u seoskim sredinama. Do početka Drugog svjetskog rata ubrzano je napuštena primjena prirodnih boja. Anilinske boje u Bosni i Hercegovini javljaju se polovinom 19. stoljeća, ali u narodu su se biljne boje djelimično koristile do druge polovine 20. stoljeća, najviše smeđe i žute nijanse. U kućnom ćilimarstvu počinje upotreba vertikalnog i usavršenijeg horizontalnog stana koji su omogućavali izradu ćilima iz jednog dijela.

Austrougarski period je, kako vidimo, činio prekretnicu u razvoju kućnog ćilimarstva u Bosni i Hercegovini u dizajnu, tkalačkim spravama i materijalima. Treći tip bosanskog ćilima dostići će svoj najviši nivo u periodu između dva svjetska rata i nakon njih. Tkanje ove vrste ćilima bilo je najintenzivnije u Bosanskom Petrovcu i Bjelaju. Jedna od najpoznatijih mustri bosanskog ćilima ovog perioda je, naprimjer, mustra koja je u Petrovcu nosila naziv sarajevska zilija jer se prvi put počela tkati po šablonu iz Sarajevske tkaonice (slika 13). (Vjerovatno je termin zilija u Bosnu ušao preko kataloga koje je Tkaonica prikupljala na svjetskim izložbama. Termin zili ili zilu označava posebnu vrstu ravnog tkanja s dodatnim plovećim nitima potke (extra-weft floating) (Belkis Acar, 1983).) U drugim mjestima, opet, ovaj ćilim se naziva petrovačka zilija ili na kola. Kopirana je i mustra poznata pod različitim nazivima: sitni vez, na fesove, na saksije, rašićevac (slika 4). Jedna od najzastupljenijih šara ove treće vrste bosanskog ćilima je takozvana smirjanska šara (po nazivu za današnji Izmir – Smirna), koja se još nazivala sandučar, u kanice, a nekada i Pirot (slika 8).

Od druge polovine 20. stoljeća posebno široke razmjere dobiva tkanje ćilima sa stiliziranim baroknim dizajnom koje se u Bosni i Hercegovini pojavilo pod utjecajem Vojvodine, zapadne Srbije i Sandžaka (slika 14). Ove cvjetne mustre u Banatu i u Čiprovcu počele su se tkati već oko 1900. godine pod utjecajem šara iz modnih časopisa, sa tapeta i ukrasnog masnog papira.

Sama mustra nije dovoljan pokazatelj na osnovu kojeg možemo reći da je neki ćilim bosanski. Definirati bosanski ćilim kao prepoznatljiv u odnosu na njegove spomenute balkanske parnjake moguće je jedino putem analize materijala kojima je tkan, tehnike tkanja i bojila, što je posao koji tek stoji pred nama. To što on svoje mustre dijeli sa svojim susjedima nikako ne umanjuje njegovu posebnost, vrijednost i ljepotu. Naprotiv, bosanski ćilim samo je jedan od mnogih izraza tehnike klječanja koji se mogu susresti duž čitavog “pojasa ćilimaˮ (rug-belt) od Balkana do Centralne Azije.

Literatura:

1. Balpınar Acar, Belkis, Kilim – cicim – zili – sumak, Eren Yayınları, İstanbul, 1983.

2. Eiland, Murray, Jr., “The Goddess from Anatoliaˮ, Oriental Rug Review, X, 6, Meredith, NH, 1990, str. 19-26.

3. Filipović, Marica, Bosanskohercegovački ćilimi iz zbirke Zemaljskog muzeja BiH, Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 2006.

4. Papić, Radivoje, “Osnivanje i razvoj tkaonice ćilima u Sarajevu (1879-1979)ˮ, 100 godina Tkaonice ćilima u Sarajevu, Tkaonica ćilima Sarajevo – Ilidža, Sarajevo, 1979, str. 19-22.

5. Vladić-Krstić, Bratislava, “Ćilimarstvo u Bosni i Hercegovini, prilog proučavanju starih tkanja u Bosni i Hercegovini”, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu: etnologija, Nova serija, XXXII, Sarajevo, 1977, str. 225-296.