BOSANSKI PREDTKAONIČKI ĆILIM

Bosanski ćilim u najgrubljoj podjeli možemo podijeliti na tri grupe koje se pojavljuju sukcesivno:

-        ćilim nastao prije osnivanja Sarajevske tkaonice (1879),

-        ćilim Sarajevske tkaonice i

-        kućni ćilim nastao pod utjecajem Tkaonice.

Grubi pokrivači zvani gunj, ćebe i biljac tkali su se na horizontalnom tkalačkom stanu jednostavnim tehnikama pretkivanja (u dva nita) prije uključivanja Bosne u Osmansko Carstvo. Istraživači smatraju da je tehnika klječanja (iveranje, na prste), također, bila poznata u našim krajevima prije osmanskih osvajanja i da su se njome izrađivale pregače i šarenice (Filipović, 2006). Moguće je da su ove šarenice ono što Verena Han nalazi spomenuto u Arhivu u Dubrovniku u 13. stoljeću pod nazivom bosanske karpete.

Sam termin ćilim usvaja se dolaskom Osmanlija. Porijeklo mu je od turske riječi “kilimˮ koja svoje krajnje porijeklo vuče od perzijske riječi “gelimˮ i odnosi se na glatke prostirke tkane tehnikom klječanja. To je tehnika kojom se određeni broj niti osnove izdvaja prstima i na nju se nanose niti potke tako što je u potpunosti prekriju, zbog čega je ćilim prostirka s dva lica. Izmjenom boja niti potke formiraju se pojedinačni motivi, a zatim i čitava mustra. Na mjestima gdje se dvije različite boje vune dodiruju stvaraju se mali prorezi pa se osnovna varijanta klječanja u stranoj stručnoj literaturi naziva “slit-tapestry weavingˮ (glatko tkanje s prorezima). Da ne bi nastali suviše veliki prorezi na mjestima gdje se dodiruju dva motiva, tkanje uvijek mora ići ukoso ili blago stepenasto. Znači, primjenom same tehnike tkanja formiraju se geometrijski motivi prepoznatljivi za ćilim, od kojih su najjednostavniji vodoravna, kosa ili cik-cak pruga, trougao i romb. Kombinacijom ovih geometrijskih obrazaca nastaju prepoznatljivi motivi ćilima kojima su tkalje različitih lokaliteta davale različita imena po onome na šta su ih oni podsjećali. Tako, naprimjer, prepoznatljivi motiv bosanskog ćilima, takozvana kornjača, u Anadoliji se naziva bereket (Anatolian kilims, 1995). Stoga se on ne može u stručnom i naučnom bavljenju ćilimom nazivati zoomorfnim motivom i tumačiti njegov tobožnji zoomorfni simbolizam. 

Zbog toga što su ovi osnovni geometrijski obrasci, zahvaljujući svojoj jednostavnosti, prisutni u obrtu i likovnom izrazu od najstarijih vremena, sedamdesetih godina prošlog stoljeća u zapadnoj literaturi pojavio se trend iznošenja različitih romantičnih teorija o njihovom simbolizmu. Većina ovih teorija su nedokazane, dok su neke, poput one o prikazu ženskog božanstva plodnosti iz neolitika na ćilimima i serdžadama Anadolije, argumentirano opovrgnute (Eiland, 1990, 19). Nedovoljno upućeni istraživači, ipak, priklanjaju se i dalje ovim teorijama, pozivajući se, pritom, na autore koji su u naučnom svijetu izgubili svaki kredibilitet.

Zaobljene linije motiva kakve vidimo na takozvanim šarkojskim (pirotskim i čiprovačkim) ćilimima dobivene su primjenom savršenije tehnike klječanja, takozvane “goblen tehnikeˮ (u stranoj stručnoj literaturi zvane “eccentric/curved weftˮ).

Ne možemo sa sigurnošću utvrditi kojom se brzinom, nakon prihvatanja islamske kulture u našim krajevima, dešavao proces prelaska sa šarenica na ćilim. Upotrebu ćilima po sarajevskim kućama “kod višeg i nižeg slojaˮ prvi put je spomenuo francuski putopisac Poullet polovinom 17. stoljeća. Kako vidimo, do polovine 17. stoljeća ćilimi su bili potpuno ušli u upotrebu čak i kod siromašnih slojeva stanovništva jer su ih žene same tkale za potrebe svojih domaćinstava. Međutim, uvozni ćilimi i tepisi bili su prisutni u Bosni od samog dolaska Osmanlija na naše prostore. U vakufnami Ćejvan-ćehaje iz Mostara iz 1558. godine, naprimjer, navode se različite glatke i čvorane prostirke uvakufljene za otvorenje njegove džamije. (Rutave prostirke, rađene tehnikom čvoranja, ranije su bile poznate pod nazivom halija, od turske riječi “halıˮ – tepih, koja svoje krajnje porijeklo vuče od perzijske riječi “qaliˮ – tepih. Kasnije se kod nas termin ćilim počeo koristiti i za glatke i za rutave prostirke.)

Imajući na umu da su se ćilimi intenzivno upotrebljavali, stari primjerci su nakon habanja bacani i mijenjani novima. Najstariji sačuvani bosanski ćilimi datiraju s početka 19. stoljeća. Moguće je da neki od njih datiraju i s kraja 18. stoljeća, iako je, kako smo vidjeli, njihovo tkanje počelo mnogo ranije. Do dolaska Austro-Ugarske, u Bosni i Hercegovini formiralo se više ćilimarskih centara, od kojih se u literaturi spominju: Bosanski Petrovac, Gacko, Livno, Stolac, Rogatica, Čajniče i Zenica. Osim ćilimarskih, formirali su se i trgovački centri, kao što su Banja Luka, Sarajevo i Zenica, u kojima se trgovalo i domaćim i uvoznim ćilimima iz Pirota, Čiprovca, Skoplja, Istanbula, Soluna, ali i dalekih gradova Buhare i Isfahana.

Nakon dolaska Osmanlija, tehnika tkanja i dizajn ćilima postepeno su usavršavani i usložnjavani. Prva i najstarija varijanta bosanskog ćilima, kao i onog susjednih krajeva, jeste ćilim bez okolice – ćenara (od perzijske riječi “kenarˮ – kraj), a njegova mustra nastala je po uzoru na šarenice. Najjednostavniju mustru ranog bosanskog ćilima čine raznobojne pruge koje se nazivaju zatke (slika 1). Nakon toga, između pruga se ubacuje poneka šara, često romb, koji se na ćilimu naziva kolo ili lokum, a takva mustra se naziva u zatke s izmetima (slika 2). Sljedeća je mustra na kojoj je čitava površina pokrivena međusobno uklopljenim rombovima, u narodu poznata pod nazivima na kola, na sofre, na lokume ili lokumli (slika 3). Vuna ovih najranijih ćilima bojena je prirodnim bojilima kao što su kora mladog oraha, list crnog i bijelog jasena, kora jasena, ljuska crvenog luka, zanovijeti ili velike žutilovke (genista tinctoria L) i slično (Vladić-Krstić, 1978).

Sljedeći korak u usložnjavanju mustre je dodavanje okolice na prve jednostavne uzorke. Svi rani predtkaonički bosanski ćilimi tkani su na horizontalnom tkalačkom stanu, stoga sastavljeni iz više dijelova, pola ili struka, kako su se u narodu zvali. Mustre ranih, ali i kasnijih bosanskih ćilima oslikavaju utjecaj anadolijskih i takozvanih šarćojskih ili šarčevskih ćilima koji su dobili ime po osmanskom nazivu za Pirot – Şarköy.

Literatura:

1.     Balpınar Acar, Belkis, Kilim – cicim – zili – sumak, Eren Yayınları, İstanbul, 1983.

2.     Eiland, Murray, Jr., “The Goddess from Anatoliaˮ, Oriental Rug Review, X, 6, Meredith, NH, 1990, str. 19-26.

3.     Filipović, Marica, Bosanskohercegovački ćilimi iz zbirke Zemaljskog muzeja BiH, Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 2006.

4.     Papić, Radivoje, “Osnivanje i razvoj tkaonice ćilima u Sarajevu (1879-1979)ˮ, 100 godina Tkaonice ćilima u Sarajevu, Tkaonica ćilima Sarajevo – Ilidža, Sarajevo, 1979, str. 19-22.

5.     Vladić-Krstić, Bratislava, “Ćilimarstvo u Bosni i Hercegovini, prilog proučavanju starih tkanja u Bosni i Hercegovini”, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu: etnologija, Nova serija, XXXII, Sarajevo, 1977, str. 225-296.