KULTURNO NASLJEĐE ISLAMA

Džemal Čelić

(...) Na podlozi religijsko-ideoloških premisa Kur’ana i hadisa, a na ogromnom prostranstvu širenja Islama (danas praktično na svim kontinentima) u susretu s veoma različitim starijim kulturama i civilizacijama, nastalo je čitavo bogatstvo kultura, osebujnih po regionalnim, lingvističkim, tradicijskim i drugim odrednicama, s jednim zajedničkim imeniteljem, a to je Islam. Upravo zbog toga, temu „Kulturno nasljeđe Islama“ ne bi mogli prihvatiti za jedan dvo-ili trosatni razgovor, ako je ne bismo prostorno ograničili, u ovom slučaju na jugoslavenske, ili još uže na naše bošnjačko-muslimanske  relacije. (...)

Islam na našim prostorima, kao segment mnogo šireg osmansko-islamskog civilizacijskog kruga, nadovezujući se na starije predislamske tradicije Bosne (u njenim najširim relacijama) prodro je praktično u sve pore privatnog i javnog života ovdašnjeg, ne samo muslimanskog, već i nemuslimanskog življa. Jezik kojim govorimo, a kome je zbog agresivne politike s Istoka i Zapada oduzeto i njegovo logično povijesno ime, do te mjere bi praktično bio neupotrebljiv bez svega onoga što je u nj' ugrađeno pod islamskim utjecajem (i što se uglavnom svodi na pojam „turcizama“) da ga dobrim dijelom moramo smatrati kulturnim nasljeđem Islama. Nažalost, u konstelaciji društvenih odnosa posljednjih stotinjak godina, on uopšte nije izučavan, u situaciji smo da ga -  htjeli ili ne htjeli - zaboravimo i zamijenimo nekakvom istočno-srpskom ili zapadno-hrvatskom varijantom.

Literarno stvaralaštvo Bošnjaka-muslimana na vlastitom jeziku, pisano bosančicom, arebicom (alhamijado), pa ovih zadnjih sto godina pretežno latinicom i manje ćirilicom, a posebno usmena narodna književnost, nerijetko su na visokoj stvaralačkoj razini, no do danas nedovoljno obrađeni i zato malo poznati. Put evropskoj afirmaciji srpske narodne pjesme u XIX. st. prokrčila je „Hasanaginica“, muslimanska balada za koju su se zainteresirali i Gete, i Bajron, i Puškin i mnogi drugi, no muslimanska epika i lirika nisu istim putevima postale dio svjetske duhovne baštine.

Doprinos Bošnjaka-muslimana književnosti na orijentalnim jezicima, kao i široki spektar društvenih i prirodnih znanosti kojima su dali svoj obol, u velikoj su mjeri ostali nepoznati, neprevedeni, nepublikovani. Pojedina imena i njihova djela - da spomenem samo Hasan Kjafi Pruščaka ili Omer ef. Novljanina - odavno se mogu naći na njemačkom i nekim drugim jezicima Europe, ali sasvim slabo u vlastitoj zemlji. Nema ih u udžbenicima, najčešće ni u enciklopedijama (svakako treba pogledati sastave savjeta, centralnih redakcija, spiskove urednika centralnih redakcija  itd. pojedinih enciklopedijskih izdanja, pa da nam odmah što-šta postane jasno). Nije puno bolja sudbina ni naših savremenih stvaralaca na tzv. srpskohrvatskom ili hrvatskosrpskom jeziku.

Likovne i primjenjene umjetnosti i učešće naših ljudi na tim sektorima stvaralaštva također su zapostavljeni i prepušteni zaboravu. Polazeći od apriorističke netačne postavke da Islam zabranjuje likovne predstave, učešće naših muslimana se u tom stvaralaštvu gotovo negira. Činjenica je, međutim, da su upravo ljudi porijeklom iz ovih krajeva, među najistaknutijim Nesuh Matrakči i Osman Nakaš (oba XVI. st.), od vrlo kompetetnih likovnih historika kao što je napr. Nurullah Berk, signirani kao prelomne ličnosti u sveukupnom razvoju tursko-islamske minijature. Preko 100 krupnih ilustracija Hunername, što ih je uradio Osman, višestruka su vrijednost -  povijesna i umjetnička. S druge strane, minijaturno slikarstvo nepoznatih islamskih autora po djelima u našim jugoslavenskim zbirkama, također svjedoče o značajnim dometima. Istovremeno, nefigurativno ornamentalno slikarstvo, od ukrašavanja knjiga unvanima, do zidnih dekoracija po džamijama (hvale vrijedni konzervatorski radovi u travničkoj Sulejmaniji i sarajevskoj Carevoj  džamiji) do danas je uglavnom nesagledano. Sve to, međutim leži u podsvijesti, u genima i osnovama i naših savremenih slikara, u čijim ćemo djelima nerijetko osjetiti ritmove starih bošnjačko-muslimanskih sedimentacija.

Apstraktan skulpturalni izraz, prisutan prvenstveno na više hiljada bašluka (nadgrobnika) odavno su registrirali neki nemuslimani (Pospišil na početku XX. st., npr.). Muslimani su ih stvarali, regionalno i vremenski izdiferencirano, ali su ih i masovno uništavali kao da ih se stide. A upravo su ti nišantaši vrhunski svjedoci našeg prisustva na ovim prostorima, autohtonosti i stvaralačkog doprinosa.

Primjenjene umjetnosti vezane za drvo, metal, tekstil, kožu... potpuno smo prepustili Zemaljskom i nekim drugim muzejima, a ovi opet - ne samo da im ne posvećuju pažnju i prepuštaju ih propadanju i zaboravu - već su čak iz muzejskih postavki izbacili i ono što je tamo bilo sakupljeno i izloženo za Austrougarske, da bi na njihovo mjesto postavili druge tematske izložbe.

Iako su likovne i primjenjene umjetnosti dio materijalnog kulturnog nasljeđa, pod tim pojmom obično podrazumijevamo arhitekturu - džamiju, kuću... Širi okvir tom nasljeđu čini urbana kultura, na našim prostorima stoljećima pod orijentalno-islamskim utjecajima. Ona je, međutim, zadnjih stotinjak godina toliko na udaru najgorih oblika tzv. evropeizacije i  modernizacije, da je praktično razorena, uprkos nastojanjima pojedinaca, pa i institucija, da se kroz zaštitu čaršije i dijelova mahala u Sarajevu, te integralnu zaštitu Jajca, jezgra Mostara, Počitelja, Stoca... spasi što se može. Nije u pitanju samo fizičko uništavanje starih struktura, koje su sedimentirane stoljećima, već i potpuna promjena gledanja na način življenja u datim sredinama, gdje mnoge provjerene kvalitete nestaju pod nasrtajem grubog primitivizma.

Upravo arhitektonski segment kulturnog nasljeđa Islama u našim krajevima, kao i segment književnosti na bošnjačkom jeziku, govori o specifičnostima regionalnih komponenti koje se ovdje u Bosni kroz stoljeća manifestiraju. Nije potrebno biti poseban poznavalac arhitekture, dovoljno je otvoriti oči i odmah ćemo zapaziti, da u bogatstvu formi koje nas okružuju možemo naći jedva nekoliko desetina spomenika koji po bitnim karakteristikama pripadaju širem osmansko-islamskom krugu: to je 20-tak (od oko 1200) džamija, uglavnom pod kupolama, koje su po svoj prilici gradili majstori iz Carigrada, to su svega tri medrese, desetak turbeta, 3-4 hamama, 2-3 stare ćuprije... Sve ostalo pripada domaćim majstorima i užim regionalnim školama, a što se najbolje odražava na stambenim kućama, na proizvodnim i pomoćnim zgradama, na dućanima po čaršijama. Uočljiva su tri tipa bosansko-islamske arhitekture - jedan koji susrećemo širom Bosne (s izuzetkom Sarajeva i  Foče), karakterističan po zatvorenoj kubičnoj formi, pod strmim četverovodnim krovovima pod šindrom, u novije vrijeme pod biber-crijepom i nekim drugim vrstama pokrova; drugi tip susrećemo po Hercegovini, prepoznatljiv je po kamenom zidu i razgibanim gabaritima, pod niskim krovovima i pokrovom pločom; treći sarajevsko-fočanski tip, na putu najjačih orijentalnih utjecaja, također prostorno razgiban, pod niskim krovovima s ćeremitom. Ovaj tip se dalje preko Sandžaka nastavlja i na prostorima Kosova, gdje se u velikoj mjeri miješa s kulom za stanovanje albanskog stanovništva. Nijedan od navedenih tipova nećemo naći dalje na Istoku, što je dokaz više o autohtonosti našeg kulturnog nasljeđa.

Tipovi koji su se ovdje razvili u arhitekturi stanovanja, prenijeli su se i na arhitekturu javnih objekata - džamija i mesdžida (u cca 97% slučajeva), pa mekteba, medresa i tekija, pa hanova i drugih privrednih objekata. Nažalost, gotovo svi ti dokumenti višestoljetnog autohtonog stvaralaštva Bošnjaka-muslimana i njihovog doprinosa kulturnom nasljeđu Islama u najširim relacijama, propadaju nezapaženi, neregistrirani, nezaštićeni. Sami muslimani ih u velikoj mjeri uništavaju; ogroman broj posljeratnih novih džamija u svom nastajanju uništio je staru.

Kultura stanovanja, ishrane, odijevanja... u kauzalnoj su povezanosti s arhitektonskim okvirima u kojima se odvijaju i ispoljavaju; također su izloženi naglom odumiranju, nerijetko uz nekakav kompleks manje vrijednosti, nametnut nizom vanjskih i unutrašnjih  činilaca.

Na kraju da napomenem da su u razgovorima koje smo vodili u Višegradu, Banjoj Luci i Bihaću, ne na zadnjem mjestu, isticani i brojni primjeri za našu sredinu karakterističnih međuljudskih i međukonfesionalnih odnosa, baziranih s jedne strane na specifičnom položaju naše uže domovine  uz granicu antagonističkih podjela Istočnog i Zapadnog Rimskog carstva, Pravoslavne i Katoličke  crkve, Venecije i Habsburškog carstva s jedne, te Osmanskog s druge strane. U neminovnosti življenja na marginama najvećih civilizacija koje su djelovale u ovom dijelu svijeta, preci su naši, visoko tolerantnim međukomšijskim i međuljudskim relacijama, ostvarili i u tom smislu vidan doprinos kulturnom nasljeđu Islama.

Izvor: 

• Džemal Čelić, “Kulturno nasljeđe islama”, Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u SFRJ, LIII/1990, br. 4, str. 38-41.