RAZNOLIKOSTI

Različitost ukupnih prilika u kojima se razvijao islam u Bosni i Hercegovini dovela je do izrazite raznolikosti prije svega u materijalnoj kulturi koja je karakteristična za bosanskohercegovačke muslimane. Muslimani u Bosni i Hercegovini u svojoj cjelini predstavljaju jedinstvenu kulturnu i religijsku zajednicu koja se razvijala u različitim geografskim, klimatskim, političkim i drugim uvjetima. Bosna i Hercegovina na određeni način predstavlja geografsko “čudo“ jer se na njenom relativno malom prostoru susreću tri klimatska pojasa koja su u skladu sa raznolikim reljefom (planinska i krševita područja, nizinska područja, primorski pojas) stvarala pretpostavke za svakodnevni život ljudi. Način gradnje privatnih i objekata od javnog značaja za cjelokupnu zajednicu, džamija, mesdžida i tekija bio je uvjetovan upravo prirodnim faktorima. Od raspoloživosti materijala za gradnju zavisilo je da li će džamija biti izgrađena od kamena i da li će imati kamenu munaru ili će biti građena od ćerpića, sa dosta elemenata od drveta i drvenom munarom. Isto tako su se razlikovali seoski i gradski načini gradnje i u gradovima su se gradili vjerski i javni objekti većih dimenzija i monumentalnosti. Bez obzira na razlike u načinu gradnje, vrsti građevinskih materijala i na činjenicu da li se džamija nalazila u selu ili gradu, unutrašnja dekoracija džamija nalazila je svoje ishodište u Objavi i sunnetu i predstavljala je neodvojiv dio cjeline tradicionalnog kulturno-umjetničkog izraza islama.

Dolaskom na Balkan, Osmanska Država stvorila je nove društveno-ekonomske odnose koji su rezultirali velikim i značajnim promjenama. Nastanak i razvitak velikog broja gradova donio je i razvijanje zanata ali i trgovine u tim gradovima. U skladu s tim a i u stalnom kreativnom procesu ljudi koji su živjeli na ovom prostoru, svakodnevni život bio je obogaćen novim sadržajima koji su se ogledali u načinu odijevanja, elementima pokućstva, ishrani i nekim običajima.

Pak, tradicionalni način odijevanja plod je višestrukih kulturnih kontakata i bio je podložan stalnim promjenama. U nekim slučajevima teško je utvrditi porijeklo pojedinih elemenata narodne nošnje jer su utjecaji dolazili i sa Istoka i sa Zapada. Međutim, oni elementi koji su se zadržali ovdje i uobičajili se kod muslimanskog gradskog stanovništva uglavnom su bili ujednačeni u svim gradskim sredinama. Razlike su bile minimalne, kao što su npr. visina fesa u sarajevskoj i banjalučkoj nošnji, manje razlike u kroju čakšira i dr. Muška, gradska nošnja se u onom vanjskom dijelu koji se mogao vidjeti sastojala od šalvara ili čakšira koje su bile sa strana ukrašene terzijskim vezom ili gajtanima. Gornji dio muške gradske nošnje bivao je različit, pa je preko košulje mogao biti odjenut fermen, ječerma, čevken ili dolama, a u zimsko vrijeme gunj ili ćurak. Ulema je nosila džubeta od crne čohe koja su bila istog kroja kao i ćurak ali džubeta su bila bez krzna. Na nogama su se nosile mestve i firale, na glavi su se nosili ćulahi, a od kraja 19. stoljeća fesovi.

Ženska tradicionalna muslimanska nošnja bila je uglavnom pod utjecajem carigradske mode. Žene u gradovima su preko košulje nosile fermene, ječerme, digišlije, čevkene, ćurdijice, džubeta i anterije. Svi odjevni predmeti nošeni su uz dimije, osim anterije koja se prvobitno nosila samo preko košulje, a kasnije, od sredine 19. stoljeća i preko dimija. U privatnosti kuće na glavama su se nosili fesići, tepeluci i druge različite vrste kapa od kojih je posebno zanimljiva “kalkan” kapa sa tepelukom i gustim, svilenim, crnim resama koje su prekrivale prirodnu kosu a stvarale su izgled kose. Za izlazak na ulicu muslimanske žene odijevale su feredžu i zar. Krajem 19. stoljeća feredža se postepeno prestaje nositi i ustupa svoje mjesto zaru koji je bio odjevni predmet koji se mogao jednostavnije izraditi. Ovaj način odijevanja u gradovima prestaje biti u upotrebi već početkom 20. stoljeća, a u potpunosti je izobičajen od polovice 20. stoljeća.

Muslimanska nošnja na selima bila je uvjetovana prije svega klimatskim i reljefnim karakteristikama prostora na kojem se nosila. Tradicionalnu, seosku nošnju muslimana razlikujemo regionalno, pa tako razlikujemo nošnju u Posavini, istočnoj Bosni, srednjoj Bosni i zapadnoj Bosni te Hercegovini. Još jedan značajan faktor utjecao je na tradicionalnu nošnju na selima, a to je bila vrsta posla kojim su se ljudi bavili. Odjeća je morala prije svega biti prilagođena radovima na zemlji, poslovima oko stoke, košenju, a neke od tih poslova radile su i žene uporedo sa muškarcima. To je podrazumijevalo da se kosa pokrivala na drugačiji način, da je odjeća bila komotnija i udobnija a gotovo sva odjeća bila je proizvod kućne radinosti. Krajem 19. stoljeća u tradicionalnu seosku nošnju počinju se uvoditi kupovne stvari a među prvim takvim stvarima su tanki šalovi za pokrivanje glave djevojaka i žena.

Literatura:

1. Balić Smail, Kultura Bošnjaka muslimanska komponenta, Wien, 1973.

2. Bećirbegović Madžida, Džamije sa drvenom munarom u Bosni i Hercegovini, “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1990.

3. Beljkašić Hadžidedić Ljiljana, Gradske nošnje u Bosni i Hercegovini u 19. vijeku, Katalog izložbe, Sarajevo, 1996.

4. Beljkašić Hadžidedić Ljiljana, “Prilog poznavanju seoske muslimanske nošnje u Bosni i Hercegovini”, GZM BiH, Etnologija, Nova serija, sv. 43/44, Sarajevo, 1989.

5. Beljkašić Hadžidedić Ljiljana, Gradske muslimanska tradicijska nošnja u Sarajevu, priručnik za rekonstrukciju narodne nošnje, Zagreb, 1987. (Biblioteka “Narodne nošnje Jugoslavije”)

6. Faroqhi Suraiya, Sultanovi podanici, Kultura i svakodnevnica u Osmanskom Carstvu, Zagreb, 2009.

7. Hadžihasanović Amra, “Metafizičke pretpostavke islamske umjetnosti dekoracije”, Znakovi vremena, Sarajevo, 2017, God. XX, broj 76/77.