BOSANSKI OTISCI BERNARDA RICEA

U umjetničkoj zbirci Zavičajnog muzeja Travnik čuva se kolekcija od 24 grafička lista britanskog umjetnika Bernarda Ricea. Drvorezi su dospjeli u Muzej iz Londona, kao dar Aleksandre Saše Marinkov, koja vodi brigu o zaostavštini ovoga umjetnika.

Grafike su 1999. godine predstavljene u galeriji Terra u Travniku, a u okviru saradnje Zavičajnog muzeja iz Travnika s dr. Marian Wenzel, voditeljicom ureda BHHR u Sarajevu (riječ je o dobrotvornom društvu Bosnia-Herzegovina Heritage Rescue – BHHR, koje je osnovala dr. Marian Wenzel, britanska umjetnica, historičarka umjetnosti, koja je za predmet svoga istraživanja odabrala srednjovjekovnu umjetnost Bosne: ukrasne motive na stećcima, nakit i umjetničke predmete od metala).

Kolekcija se sastoji od radova u drvorezu koji pripadaju tematskom ciklusu “Bosanski otisci”, nastalim tokom umjetnikovog boravka u Travniku od 1922. do 1926. godine. Otisnuti su na japanskom papiru nakon Riceovog povratka u London 1927. godine.

“Bosanski otisci” su izazvali veliki odjek i pozitivne reakcije u tadašnjim britanskim umjetničkim krugovima. Po prvi put je britanska likovna publika dobila priliku da se upozna s dalekom balkanskom zemljom Bosnom i Hercegovinom, u kojoj se život na selu odvijao na način gotovo identičan srednjovjekovnom. Na grafikama se mogla vidjeti tradicionalna arhitektura, malene kolibe od drveta, ljudi u narodnoj nošnji tokom svakodnevnih poslova koje su obavljali u surovim uslovima hladne bosanske zime.

Dr. Marian Wenzel je 1999. godine u predgovoru izložbe održane u Travniku, napisala slijedeće: U prikazu lirične surovosti bosanske zemlje Bernard Rice ostaje jedinstven. Njegovi rukopisi postaju vrijedni dokumenti izgubljenog pejzaža opustošene zemlje.

Bernard Rice je došao u Bosnu na poziv prijateljice Miss Dickinson, koja je u Travniku vodila školu za siromašnu djecu, pri kojoj je djelovala i radionica dizajniranog namještaja. Školovanjem i praksom, djeca su osposobljavana za samostalan rad. Namještaj je dopreman u Englesku, a po narudžbi čak i na kraljevski dvor u Beograd. Prema izjavi dr. Marian Wenzel, u ovoj travničkoj radionici, po nacrtima Bernarda Ricea je izrađena stolica za predsjedavajućeg Lige naroda. Po narudžbi Poljaka Artura Burde, koji je živio u Banjoj Luci, dizajniran je namještaj za spavaću sobu, u potpunosti sklopljen bez korištenja eksera, na način narodne ručne izrade, kako je to posvjedočila profesorica Sabira Husedžinović.

Prema kazivanju Riceove životne saputnice Flore Harvey, on je tokom dana pravio skice za namještaj, predavao u školi, s učenicima izrađivao dijelove namještaja, a u drugom dijelu dana je radio na svojim drvorezima.

Većina drvoreza je nastala u Travniku, premda nekoliko njih nosi naziv Vlasenica. Zanimljivo je da u svjedočenjima Riceovih savremenika i u njegovoj biografiji ne nailazimo na podatak da je duže vrijeme boravio u Vlasenici. Moguće je da su grafike toga naziva nastale prema skicama sa proputovanja, ali smo mišljenja da se ipak radi o pogrešci. Naime, postoji mogućnost da se tako nazvane grafike ne odnose na Vlasenicu, već na Vilenicu, planinu kod Travnika. Razlog za ovu pretpostavku ne leži u predstavama planinskih motiva s drvenim kolibama prekrivenim snijegom, koji se pojavljuju na tim grafičkim listovima, a tipični su za travnički planinski kraj, već se temelji na informaciji koju sam svojevremeno dobila od dubrovačkog slikara Ljubomira Kolovrata, rođenog 1911. godine u Bugojnu. On je u vrijeme umjetnikovog boravka u Travniku pohađao Nadbiskupsku isusovačku gimnaziju u tom gradu. Dobro se sjećao Bernarda Ricea, koji je tada živio u jednoj drvenoj kolibi na Vilenici. Svakodnevno bi ga viđao kako silazi u grad i prolazi pored travničke gimnazije.  

Bernard Rice je imao neobičan životni put. Ranu mladost je proveo u rodnom Insbruku (Austrija), gdje se školovao u Umjetničkoj školi (1915-1918.). U isto vrijeme pomagao je u porodičnoj radionici na izradi bojenog stakla i obradi vitraža, čime su se bavili njegov djed i otac, koji su također nosili ime Bernard. Uskoro se njegova porodica seli u London i Rice se upisuje na Westminster School of Art (1919-1920.), a potom studira na Royal Academy Schools (1921-1922.).

U Travniku u Bosni i Hercegovini, tada u sastavu Kraljevine SHS, živi od 1922. do 1926. godine, kada se vraća u London, gdje je okončao posljednju godinu studija na Royal College of Art. Ponovo je 1929. godine u Travniku, a nakon toga odlazi u Kairo (Egipat) gdje ostaje sve do 1949. godine. Zapošljava se u kompaniji General Motors na dizajniranju i izradi postera. Na kairskoj Školi lijepih umjetnosti (Ecole Supérieure des Beaux Arts) pokreće odsjek za grafiku i kao profesor vrši snažan utjecaj na razvoj moderne egipatske umjetnosti. Knjiga likovnog kritičara dr. Yassera Mongyja, objavljena 2012. godine u Kairu, analizira utjecaj Bernarda Ricea na prvu generaciju egipatskih grafičara, osvrće se na njegov pedagoški i umjetnički rad, kao i na njegove aktivnosti na restauraciji staroegipatskih artefakta. Autor istražuje Riceovu političku aktivnost, posebno sukobe s nacističkim agentima, ali i trockističkim sljedbenicima u godinama Drugog svjetskog rata. 

U periodu 1949-1952. godine Rice je u Londonu podučavao na Sir John Cass School, kada postaje i član Društva grafičara. Stanovao je u Chelsea, čiji su ga se stanovnici sjećali kao markantnog umjetnika na biciklu, koji je uvijek izgledao trideset godina mlađe.

Bio je poznat kao jedan od najistaknutijih grafičara britanske škole. Istakao se kao netipičan umjetnik te škole, kako svojim motivima tako i načinom tehničke obrade i primjene tehnike drvoreza. Posebno je u ciklusu “Bosanski otisci” eksperimentirao, koristeći za matricu mehko drvo lipe, što do tada nije primjenjivano u praksi britanske škole grafike, koja se koristila čvrstom vrstom drveta, poput šimšira. Volio je eksperimentirati i želio je istaći svojstvo materijala na kojem je radio.

Privukao je veliku pažnju svojim “Bosanskim otiscima”, koji prikazuju jedan osebujan, nepatvoren svijet u svojoj iskonskoj izvornosti, danas sačuvanoj još samo u tragovima. Svojim grafikama je skrenuo pažnju na kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine. Njegov neutralan pogled stranca, koji je dobro poznavao ljude i razumio način života i prilike koje su vladale u Bosni tridesetih godina prošlog stoljeća, ukazao nam je na njenu rustikalnu ljepotu i njene vrijednosti, poput srednjovjekovno-orijentalne vizure Travnika, koju je 1925. godine tako precizno i s posvećenošću, zabilježio na svojoj grafičkoj drvenoj ploči. 

Njegovao je ekspresivan izraz, ponekad s naglašenim utjecajem Art Decoa, posebno na prikazima portreta muškaraca i žena s etnografskim elementima, gdje do izražaja dolazi njegovo umijeće svođenja forme na pročišćene geometrijske strukture.

Boraveći u Egiptu, radio je portrete, a boja je ušla u njegov likovni svijet i, pored grafike, koristio se i drugim slikarskim tehnikama. Po povratku u London okreće se apstrakciji. Predaje grafiku u Sir John Cass School. Aktivno radi sve do svoje smrti 1998. godine. Njegova djela se čuvaju u Victoria and Albert Museum, British Museum, Museum of Modern Art Kairo, Zavičajnom muzeju Travnik i u privatnim kolekcijama.

Riceova dugogodišnja prijateljica Diana Newman svojevremeno je napisala, da bi Bernard Rice bio sretan da vidi kako su njegova djela trajno izložena u Travniku, gdje su i nastala.

P. S. Također, čini se korisnim podsjetiti da je Miss Dickinson u Travniku osnovala jednu od najboljih tehničkih obrtničkih škola, koju su besplatno pohađala siromašna i nezbrinuta djeca. Škola se nalazila u blizini Samostana časnih sestara milosrdnica, iza nekadašnje zgrade zatvora u Travniku. Uz radionicu je bilo izgrađeno tenisko igralište. Miss Dickinson je bila angažirana i na kulturnoj razmjeni dviju zemalja, pa je tako organizirala izložbu savremenika, travničkog slikara Muhameda Kulenovića u Londonu. Nažalost, slike su izgubljene na putu za Beograd. Sestra Miss Dickinson,  Lady Bery, doktorica, alpinistica i svjetska putnica na biciklu, također se zanimala za narode Balkana i jedan dio svog života tridesetih godina prošlog stoljeća je provela u Srbiji, baveći se humanitarnim radom.

Literatura i izvori:

• Blond, Jonathan and Wenzel, Marian, “Bernard Rice The Bosnian Prints”, The Catalogue, London, 1996.

• Mongy, Yasser (2012), Bernard Rice, The Unknown Father of Egyptian Printmaking, British Council, Kairo

• Arhiv, Umjetnička zbirka JU Zavičajni muzej Travnik, Pismo Florens Harvey.

• Arhiv, Umjetnička zbirka JU Zavičajni muzej Travnik, Pismo Diana Newman.

• Simon Breet, “Bernard Rice: The Bosnian Prints”, Blond Fine Art, London 10. 11.-15. 12. 1996., Magazine “Multiples” London,1997.

• Stephen Bartley, Chenil Art Gallery, London 1980.