BOSNA I MUSLIMANI U OČIMA JEDNOG POSMATRAČA IZ SREDINE XIX STOLJEĆA

Ibrahim Kemura

(U Glasniku Islamske zajednice 1969. godine Ibrahim Kemura objavio je tekst pod naslovom „Bosna i muslimani u očima jednog posmatrača iz sredine XIX stoljeća“, u kojem je, uz svoje komentare, donio prijevod zapažanja jednog od francuskih putnika po Bosni. U nastavku donosimo Kemurine uvodne napomene i dijelove prijevoda ovog izvještaja. Međunaslovi su priređivača ovog izbora.)

- Geopolitički i strateški položaj Bosne i njena uloga predstraže i najisturenijeg dijela Otomanskog carstva prema zapadnim zem­ljama, uslovila je i nametala povećan interes ostalih susjednih zemalja, a posebno velikih sila za ovu provinciju, na koju se gleda sa velikom brižljivošću i budnim okom prati i registruje svako zbivanje i raspolo­ženje naroda. Za pažljivog promatrača materijala je bilo u izobilju - jer vjerska i nacionalna podijeljenost stanovništva, te neravnopravan položaj jednih u odnosu na druge, uvijek je pružalo mogućnosti stranim silama da se pod vidom zaštite kršćana i njihovih interesa miješaju u unutrašnje poslove ne samo ove provincije nego i Turskog carstva. Ta briga i zaštita nemuslimanskog dijela stanovništva većinom je bila vješto zaogrnuta religioznim plaštom skrivajući pod njim političke ciljeve i interese, koji su se jedino na ovaj način zakamuflirani mogli postići i ostvariti.

O položaju stanovništva, njihovim osjećanjima i raspoloženju, sa­čuvano je dosta podataka od posmatrača i putnika koji su boravili u Bosni, bilo da su bili samo prolaznici ili da su došli ovdje sa isključivom namjerom da ispituju situaciju i tačno se informišu o svim pitanjima. Zapisi i izvještaji ovih posmatrača naročito u 19. vijeku kada je pitanje opstanka Turske ponovo dobilo na aktuelnosti, su brojni i iz raznih izvora - francuski, austrijski, ruski - i većinom su objavljeni i poznati.

U čitavom tom nizu putopisaca, političara, agenata i drugih koji su, ru­kovođeni raznim razlozima, bili u Bosni i ostavili dragocjene podatke o njoj, jedan malo zapažen i rijetko korišćen, ali zato ne manje vri­jedan, je i izvještaj Francuza Henri Massiau-a de Clervala, koji je 1855. posjetio franjevce u Bosni i dostavio iscrpan izvještaj francuskoj vladi o prilikama i stanju u njoj u vrijeme krimskog rata.[1]

Mi ćemo se ovdje zadržati samo na onom dijelu izvještaja, koji kod nas do sada nije preveden i publiciran, a govori o Muslimanima, njihovu porijeklu i položaju, a dajući usput i vrlo dragocjene podatke o stanju nacionalne svijesti i međunacionalnih odnosa u Bosni u to vri­jeme. Ti dijelovi de Clervalovog izvještaja prosto frapiraju čitaoce, kako misaonošću autora, tako i odličnom obaviještenošću i oštrinom zapaža­nja. Ne možemo, a da se ne divimo oštroumnim zaključcima do kojih je de Clerval došao za relativno kratko vrijeme, kao i objektivnosti sa kojom im je prilazio i izložio ih.

U Bosni postoji samo jedna rasa, savršeno homogena

(....) De Clerval piše: „Nema u Bosni, kao u drugim provincijama Otomanskog Carstva, više rasa koje su duboko podijeljene jezikom i običajima, odbojnih po prirodi i nepomirljivih, a koje koegzistiraju na istoj teritoriji bez ikakvog mogućeg stapanja. U toj zemlji postoji samo jedna rasa, savršeno homogena, jedino religija je dijeli. Da postoji za tu slavensku bosansku rasu pokretač jači od vjerskih razdora, njeno ujedinjenje odmah bi bilo gotov čin. To ujedinjenje je ovdje utoliko bolje pripremljeno što razli­čite religije nisu smještene u tom ili u tom dijelu teritorije, nego su pomiješane po svim tačkama. Može se, istina, primijetiti da Muslimani prvenstveno stanuju u gradovima; da Grci[2] dominiraju na istoku pokra­jine, u Rasciji, i u planinskim krajevima; ali ova zapažanja nemaju ničeg apsolutnog; često se susreću miješana sela gdje Grci, Muslimani i Katolici žive jedni pored drugih i često u vrlo dobroj harmoniji kada pod­badanja izvana ne bude fanatizam i pitanje religiozne časti. Zajednička svijest koja može udružiti te ljude već postoji i samo treba da bude raz­vijena; njegovi nagoviještaji mogu se nazrijeti. Musliman, Katolik i Grk podjednako osjećaju ljubav prema svom rodnom tlu; oni se pod­jednako ponose (pušu) svojim imenom Bosanca. To ime podsjeća Muslimana na usluge učinjene Carstvu, na privilegije koje su primili od sultana, na slavne ljude koji su potekli iz ove pokrajine. Musliman je postao Turčin a da nije ni najmanje prestao da bude Bosanac. Katolik ima potrebu da u daljoj prošlosti traži svoje nacionalne uzore, ali je on Bosanac u najužem smislu riječi. Grk, za razliku od druge dvojice, možda će se vezati za nacionalnost širu od bosanske ali i on ima taj lokalni, mjesni patriotizam, koji je činjenica kod svih Južnih Slavena, naročito kod gorštaka. Vidio sam Grka Bosanaca (bosanskih Srba), čak i u Srbiji, koji se ponosno pozivaju na svoje porijeklo. Postoje među Bosancima i među Srbijancima one prezrive poslovice, koje su zajedni­čke stanovnicima susjednih pokrajina: „Treba četrdeset Bosanaca da bi se napravio jedan čovjek“. – „Ni od četrdeset Srba ne bi se napravio jedan Bosanac“.

Bosna, ilirska Švicarska

(...) „Ko zna da li muslimanski Slaveni imaju (moraju) da odigraju još kakvu ulogu u svijetu? Da li bi to stanovništvo, još uvijek vlasnik skoro cijele zemlje, bilo toliko izgubljeno nestankom svojih privilegija da ne bi moglo učiniti velike usluge jednoj vlasti koja bi postavila cilj koristan svojoj aktivnosti i svojoj ambiciji? Ne bi li se ova energija, kojoj je ono dalo strašnih dokaza, mogla još uvijek staviti u službu jednog ve­likog interesa? Dakle, Bosna, koju su s pravom nazvali i ilirskom Švicarskom, bila bi još uvijek najsolidniji bedem Turske. Ona bez sumnje bi više, kao u XVII vijeku, prijetila Austriji muslimanskom invazijom, ali bi joj ako zatreba postavila nepremostivu prepreku. Treba li da kažem kakvim opasnostima bi izbjegla sa Istoka? Da li je proračunata sva vrijednost ovog elementa koji se umetnuo između srpskih Ilira i austrijskih Ilira, između dvaju dijelova slavenskog svijeta? Da li bi Turska i njeni saveznici imali neka sredstva djelovanja na cijelu rasu?“

Velika nesreća Bošnjaka je u tome što su nepoznati

(...)  „Velika nesreća tog dijela slavenskog naroda jeste u tome što je nepoznat, ili što je poznat samo iz odnosa sa njegovim neprijateljima. O Muslimanima ne pitajte hrišćane. Među grčkim i katoličkim zemlja­cima, koji ih tretiraju kao otpadnike, i među Osmanlijama, koji u njima vide samo nepotpuno (nesavršene) Turke, ovi ubogi Muslimani žive u kobnoj izolaciji. Mladi Turčin iz Konstantinopolja smatra ih varvarima jer oni još nisu poprimili onu glazuru civilizacije na koju je on ponosan; stari Osmanlija iz Azije ruga se ovim Turcima koji ne znaju turski, ovim pravim vjernicima koji u svojim molitvama smiješno izgovaraju arapski. Slavofili ih rado prikazuju kao čudovišta ne shvatajući da time škode samim sebi. Jedan jedini srpski pisac slavni Vuk Stevanović, o njima je govorio bez predrasuda, sa pristrasnošću iznenađujućom od strane jed­nog grčkog Slavena, što su njegovi zemljaci primili kao bogohulništvo. On nam slika spahije kao posjednike dosta dobroćudne (podnošljive) da bi mnogi napoličar u Evropi mogao zaželjeti sudbinu njihovih vazala. Ti muslimanski Slaveni, to je istina, su se pokazali u Bosni beskrajno fanatičniji nego prave Osmanlije i taj fanatizam je učinio da su neki put počinili akte nečuvene okrutnosti; šta to dokazuje protiv njih? Ti Sla­veni su unijeli u islam tu gorljivost koju svi ljudi njihove krvi unose u svoja religiozna osjećanja i nije potrebno ići u Bosnu da bi se vidjelo da su upravo između zemljaka religiozne mržnje uvijek proizvodile svoje grozne posljedice.“

To su plemići u pravom smislu riječi

(...) „Neću oponašati putnike koji sude o jednom narodu na osnovu toga što su razgovarali sa izvjesnim brojem postiljona[3], krčmara i žandarma; ja ću samo reći da mi i ono malo muslimanskog stanovništva u Bosni što sam ga vidio, omogućava da o njemu imam vrlo povoljno mišljenje. Nisam imao veza sa domorodačkom aristokratijom; samo u hanovima i na putevima sretao sam plemiće koji su išli da posjete svoja imanja. To su plemići u pravom smislu riječi. Neki potiču od loze starih kraljeva, a njihovo elegantno i ponosno držanje, istaknuto ljepotom njihove od­jeće, moglo bi im obezbijediti mjesto u eliti evropskog društva. Našao sam i ljude iz niže klase, sasvim časne, uslužne ali dostojanstvene, često ljubazne. Desilo mi se zaista jedan ili dva puta da sam kao stranac bio izložen sumnjama i da sam čuo čak i nekoliko riječi koje su dosta loše zvučale; ali, kao Francuz, naišao sam takođe i na znake slične simpatiji; moram reći, na žalost da sam kod hrišćana često vidio potpuno suprotna raspoloženja. Jedina mana koju bih možda pripisao Muslimanima, a koja mi uostalom izgleda dosta opštom među (svim) Bosancima, jeste velika bezbrižnost, sklonost da se veselo živi zadovoljavajući se i sa malim. Što se tiče neznanja u kome su ogrezli, može li im se ono predbacivati? Šta oni mogu naučiti pored religioznog obrazovanja, koje primaju u mektebima i medresama? Što se do sada učinilo da bi oni iz njega izašli? Grci kao i Katolici su osnovali škole ohrabreni od kršćanskih sila; sla­venske pokrajine Austrije obezbjeđuju im profesore koji im na njihovom vlastitom jeziku daju evropsko obrazovanje. Šta je slično učinjeno za Muslimane? Vidio sam u Sarajevu jednu vladinu školu; dosta dobro sam upoznao direktora te škole, Mustafa efendiju, da bih mogao pro­cijeniti njegov karakter i obrazovanje. Francuski je naučio u Parizu i voli Francusku. Žalosno je vidjeti kako u jednoj takvoj sinekuri čami čovjek njegovih vrijednosti. On nema ni deset đaka. Kakvoj zaista real­noj potrebi odgovara njegova škola? Šta se u njoj uči? Orijentalni je­zici, i književnost. Ako Bosance podučavaju službenom jeziku imperije, ko bi se na to usudio požaliti? Ali, da li je razumljivo da mladi ljudi koji govore jedan evropski jezik mogu, jer su Muslimani, primiti znanja Evrope samo posredstvom turskog i arapskog koje ne nauče ni za deset go­dina? Zar to nije sredstvo da se Muslimani održavaju u intelektualnoj inferiornosti, koja se sve više i više primjećuje u poređenju sa njihovim zemljacima druge vjere? Otvoreno se plaše da ti Bosanci, još uvijek fanatični, ne postanu odviše Evropljani. Da li je to bojazan ozbiljna (opravdana)? Zamisao da se Bosanci transformišu u Turke od rase i jezika ne izgleda mi, priznajem, praktičnijom od one (ideje) Mađara koji hoće da primoraju Hrvate da govore mađarski. Nije li očigledno da se tako postiže sasvim suprotan rezultat od onoga koji se želi dosegnuti? Anulira se bosanski elemenat, a pokazujući se neprijateljem njihovog jezika i njihove vjere neopozivo se otuđuju hrišćani. Radi se za panslavi­zam kojega bi se željelo suzbiti. Osnivajući slavenske škole za Musli­mane i još bolje stvarajući više škole koje bi se obraćale svim domo­rocima bez razlike na njihovom vlastitom jeziku, turska vlada zaista bi stekla zasluge za civilizaciju; (osim toga) mogla bi djelovati na intelek­tualni pokret južnih Slavena i tako bi, na račun zapadnih ideja, dobila oružja kojim se i sama Rusija znala do danas služiti.“

Njihova sela su još čisto slavenska

(...)  „Ako njihovi gradovi imaju tursku fizionomiju, njihova sela su još čisto slavenska. Može se reći da je, čak i na bosanske Muslimane dje­lovanje (turskog) osvajanja bilo više vanjsko nego duboko. Oni su po­zajmili od Turaka njihovo oružje, njihov namještaj, njihovo odijelo, a da nisu ništa poprimili od njihovog karaktera i od njihovih azijatskih obi­čaja. Sloboda koju puštaju ženama prije braka, njihova vezanost za svoj nacionalni otrov, šljivovicu, upućivali bi na najpovršnije razlike koje postoji između njih i pravih Osmanlija.“

Ve­ćina starih velikaša su slobodno prihvatili islam

(...) „Bosanski Muslimani su veoma privrženi svojoj religiji; ali musli­mansko obrazovanje zasnovano na poznavanju arapskog vrši samo jedan slab uticaj na narod koji ima tako malo afiniteta prema semitskim ra­sama. Može se reći da je pod izvjesnim uslovima, turska dominacija imala na podjarmljeni narod izvanredno konzervativan uticaj. Doista, ne samo da je, kao u drugim provincijama, pustila da žive građanski i vjerski običaji onoga dijela stanovništva koje je ostalo vjerno svome starom kultu, nego je šta više u Bosni potvrdila političke privilegije ve­ćine starih velikaša koji su slobodno prihvatili islam. Otuda to feudalno plemstvo begova, spahija, nasljednika kapetana, koje je sada ukinuto reformama visoke Porte i definitivno pobijeđeno od Omer paše. Bogu­mili, tri stoljeća tako moćni u Bosni, završiše obrativši se na islam, te njihovi potomci čine najveći dio muslimanskog stanovništva te pokrajine. Greška je što su mnogi pisci govorili o Osmanlijama koji su smješteni u gradovima i koji govore turski. Turci, koji se zadržavaju u Bosni, uče jezik zemlje i miješaju se sa domorodačkim muslimanskim stanovni­štvom. Visoki funkcioneri, regularna vojska (nizam) i nekoliko kavaza formiraju jedno stanovništvo zaista tursko po rasi i po jeziku.“

[1] Rapport adresse a son Ехеllenсе Monsieur le Ministre de l'instruction publique sur une mission en Bosnie, accomplie en 1855, par M. Massieu de Clerval. Archives des missions scientifiques et littereires Tom V. Paris MDCCCLVI.

[2] Uobičajeni naziv za pripadnike grčko-pravoslavne vjere, u ovom slučaju Srbe.

[3] Kočijaš, poštanski momak.

Izvor: 

• Ibrahim Kemura, “Bosna i muslimani u očima jednog posmatrača iz sredine XIX stoljeća”, Glasnik XXXII/1969, br. 9 -10, str. 418 - 424.