DUHAN U NARODNOJ UPOTREBI MUSLIMANA

Smail  Balić

(...) „Čim se novi gost pojavio među islamskim svi­jetom, nastaše izvjesna komešanja. Poče se govoriti i pisati protiv pušenja. U tome se naročito istakoše neki derviški redovi i pojedini vjerski dostojanstvenici, kao Fahrudin Muhamed Čivi zade, vjerski poglavica muslimana (šejhul-islam) za halife Murata III (1594-1603). Pod utjecajem ovih ljudi vladari su sprečavali upotrebu duhana  i često na najoštrije načine kažnjavali prestupnike u ovom pogledu. Tako su u Turskoj carevini  pušačima u prvo vrijeme bušili nos i tiskali čibuk kroz napravljenu ranu, a kasnije zadavali im i smrt. Kažnjenici s utisnutim čibukom bili su prisiljeni da neposredno nakon izvedbe bušenja nosa uzjašu naopako na magarca i tako unakaženi prođu kroz grad ili kasabu, čibuk u nosu morali su držati cijelog života. Sultan Murat IV (1623-1640), jedan od najogorčenijih protivnika pušenja, imao je običaj da lično obilazi kafane i koga bi uhvatio da puši odmah bi ga pogubio. „I nije li čudna ironija sudbine“, kaže jedan naš pisac, „da se danas najviše puši baš u Turskoj, gdje su nekada protivu pušenja upotrebljavane tako drakonske kazne.

(...) Kad je Mehmed IV dokinuo zabranu upotrebe duhana, u cijeloj turskoj imperiji uze maha zaraza pušenja. Ovo stanje održa se, uglavnom, do danas. Neprestana upotreba lule i stalno držanje cigarete u zubima od strane muslimana dade povoda inovjercima da počnu smatrati ovu pojavu (naviku) nekom vrstom islamskog simbola. Tako pjesnik „Gorskog vijenca“ Njegoš kroz usta  svog Crnogorca Janka veli:

„Ukrešite koju da pušimo,

To je duša vjeri prorokovoj,

Neće biti žao efendiji“.

(...) I u Bosni se, kao i drugdje, pri pojavi duhana stvorila reakcija. Najmarkantniji borac proti ovome zlu bio je derviš Kaimi-baba. On je spjevao i čitavu jednu pjesmu (kasidu) o štetnosti duhana. Zbog zanimljivosti njenog sadržaja djelomično je bilježim

(...)

Zločesta je rabota,

Pušit ga je sramota,

Jer je vrlo grehota.

Ostante se tutuna!

Ko uspuši pako

On je sebe smako

I uvijek je plako,

Ostante se tutuna!

I mi smo ga pili

I u smradu bili

Kao Bogomili.

Ostante se tutuna!

Nemojte se po zlu vrijet,

Čujte što ću vama rijet:

Ko god hoće čisto mrijet,

Nek s’ uvede tutuna,

Nuti muke tvrde,

Sve haljine smrde,

Svakomu se grde.

Ostante se tutuna!

Ko ga pije zlopati,

Nemojte se trovati,

Lulu, kamiš kopati.

Ostante se tutuna!

Zločesto je po vjeru,

Ružno, jedni umjeru.

U zemlju se uvjeru.

Ostante se tutuna!

Pušenju su se najviše odupirale žene. Njihov društveni položaj nije im dopuštao da se dovoljno upoznaju s pojavama koje su vladale u čaršiji i na pazaru, dakle među muškim svijetom, pa im se, ra­zumljivo, i pojava pušenja isprva činila upravo smiješna. Osim toga žene su i po svojim osobinama u većoj mjeri negoli muškarci osjećale onu prirodnu odvratnost prema duhanskom otrovu. O njihovu stajalištu prema njemu ima spomena i u narodnoj pjesmi kao:

„Jesam li ti govorila, dragi,

Ne pij vina, ne puši duhana,

Ne ašikuj, ne veži sevdaha.“

Među starijim muslimanskim ženama nalazimo kasnije strasnih pušača, kojih i danas u znatnom broju ima. Uopće čini se da je pušenje glavna razonoda starih muslimana. U našem svijetu se  kaže: „Lulica starcu družica.“ Mladi su uvijek iz poštovanja čuvali se da puše pred starijima, ali je s opadanjem stida i morala i toga nestalo.

U dojakošnja vremena pušilo se obično na lulu (čibuk) ili na nargilu, posebnu spravu u izgledu dosta sličnu ibriku s produženim i pokretljivim noscem i manjim promjerom grlića. U nutrini ove sprave nalazila bi se obično voda, koja je apsorbirala velik dio duhanskih otrova. Upotreba nargile danas je rijetka.

Stari je običaj muslimana da puše uz crnu kafu -  ćejifeći, što se lijepo opisuje u stihovima naše narodne pjesme o dolasku Ahmedbega od Varada Mustajbegu Šestokriloviću u Kaniži.

„Tutun  puši, crnu kafu srče

I odbija dime na topove.“

Naročito se mnogo puši na sijelu (divanu). O tome je u svoje vrijeme slavonski pjesnik iz osamnaestog stoljeća Matija Antun Reljković (upućujući svoje zemljake da ostave ružne običaje naslijeđene od Turaka) napisao ove stihove:

„Još  imade  osobita  skula (običaj)

Da Bog dade, dade da bi se razasula!

Koju Turci kod nas ostaviše

I divan joj ime nadivaše.

Pak i vaši idu na divane,

Zalud side i puše duhane.“

Isto se tako mnogo puši i u kafanama u kojima su glavni posjetioci muslimani.

Među ljudima sljedbe Muhamedove (a. s.) danas ima uopće velik broj pušača. Njima bi se mirne duše mogle pripisati riječi kojima je prije nekog vremena Stjepan Majstrović u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu označio bosansko-hercegovačkog seljaka: „Mogu, brate, biti bez hljeba tri dana, a bez duhana baš ni tri sata.“

Ova velika ljubav prema duhanu datira još od nazad dva ili tri vijeka. Anonimni pisac „Duvanjskog arzuhala“ iz osamnaestog vijeka, opisujući slabo stanje u to doba u Duvnu, žali se:

„Ni čaršije, ni hana,

A nestade duhana,

Već pijemo smrdana,

Razumite,  gospodo!“

Ovakav je status među većinom islamskog svijeta, što dokazuje da je nikotinizam istaknuta i crna  tačka u velikom dijelu Muhamedovih (a. s.) pristaša. No znatan je broj muslimana koji upotrebu duhana smatraju nedopuštenom ili pak prezrenom....“

Izvor:

• Balić, Smail, „Duhan u narodnoj upotrebi muslimana“, Novi Behar, god. 13/1939, br. 7-10, str. 103-106. (Preuzeti sadržaj je sa str. 103-104.)